Ahmed Burić : Kako je ‘pismo’ rahmetli Safetu Isoviću poslala Stranka koju je osnovao
Sjećate li se Safeta Isovića?
Da, to je onaj pjevač sevdalinki, jedan od njenih glavnih pronositelja i izvođača, umjetnik koji nas je napustio prije sedam godina, ostavivši veliku prazninu, i nekoliko stotina otpjevanih pjesama među kojima i nekoliko apsolutnih remek-djela, koje se uz najstrožije estetske kriterije mogu uključiti u najveće dosege svjetske kulture.
Piše : Ahmed Burić (Za Radiosarajevo)
U životu čovjek, tako, sretne neke ljude koje Nebo koristi u vlastite svrhe, uglavnom da (po)kaže kakvim se kriterijima ono služi kad je u pitanju nešto beskonačno dobro i lijepo, pa je tako i onoga što ovo piše zapala milost poznavanja rahmetli Safeta, “bata Saje”, kako su ga zvale zvijezde njegovog vremena i rijetke kolege koje su se u umijeću pjevanja mogle mjeriti s njim.
Rahmetli Sajo, taj kulturološki zaštitni znak bosanskih ljudi iz komunističkoga vremena, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, bio je atraktivan medij od kojeg bi profitirala svaka stranka: najagilnija oko njegovog angažmana bila je SDA (Stranka demokratske akcije), i umjetnik je odlučio da će se angažirati u toj stranci, bivajući jednim od njezinih osnivača.
Teško ranjavanje u ratu, i bijeda poraća su ga pokolebale. I u toku svog strankovanja Bilećanin dugog jezika predbacivao je glavarima krivog i nepravednog vladanja. Onda se i formalno razišao s njima, otišavši u jednu drugu stranku, čini mi se ne toliko da bi ostvario vlastitu korist, nego da sebi i drugima pokaže da je podržavao pogrešne. No, takve “ljubavi” uvijek završe tužno: Neko ko je sam po sebi institucija u okviru (pred)političkog okruženja, jednostavno, ne može ostvariti onaj ideal koji je postigao kao umjetnik. U tom segmentu, Safetova je sudbina znakovita: nijedna politika u umjetniku ne gleda njegovo djelo, nego njegovu upotrebnu vrijednost, i umjetnik joj je zanimljiv samo onoliko kolika je njegova upotrebna vrijednost, odnosno koliko glasova donosi. Sve ostalo su, uglavnom tlapnje i iluzije.
Zašto ovo pišem? Prije dva dana, dakle, tačno sedam godina, jedan mjesec i četiri dana otkad nas je napustio Safet Isović, za vrata njegovog obiteljskog doma, gdje i danas žive njegovi potomci, zakačena je koverta na njegovo ime. Ako ste slučajno pomislili da je posrijedi avantura nekog obožavatelja iz, recimo, Australije, koji je poslao pismo bez marke, ili s krivom adresom, pa je ono obišlo svijet, da bi se našlo u kuriozitetima na posljednjoj stranici novina – grdno ste se prevarili.
“Pismo” rahmetli Safetu Isoviću je – jebem li te “povijesni kontinuitetu” – poslala SDA. Unutra je letak koji poziva građane, u ovom slučaju adresiranog da pokloni povjerenje kandidatu i Stranci koja će “osigurati našoj državi potrebnu stabilnost i evropsku budućnost, a Kanton Sarajevo vratiti na put razvoja i ekonomskog prosperiteta”, uredno potpisan rukom Predsjednika Kantonalnog odbora dr. Denisa Zvizdića.
Ako, dakle, isključimo mogućnost provokacije, jer je i pored svih razočarenja teško vjerovati da bi se Ruka koja je zakačila pismo za vrata “igrala” s takvim stvarima, ostaje to – Stranka koju je rahmetli Safet jednom osnovao, da bi se, kako smo rekli, razišao s njom, još “računa” na njegovu mrtvu dušu. Koja već sedam godina počiva u mezarju Ali-pašine džamije u Sarajevu.
I na stranu to što svako dijete na koševskom okruženju zna da Safet više nije među nama, ali kako onda vjerovati Nekome da može voditi budućnost, ako već nije ovarisao gdje su, i jesu li na biračkim listama, ljudi koji su tu, ili bilo koju stranku utemeljili?
Bilo kako bilo, a mislim da smijem ovo napisati, jer je Safet i pored političkog neslaganja, iskreno volio onoga što ovo piše, da je živ Safet Isović ne bi glasao za Stranku koja mu mrtvom šalje pozive. I koju je jednom osnovao. Jer je jedno od najgorih razočarenja – opet, nekako, gogoljevsko, kao i Mrtve duše – ono kad se čovjek okrene iza sebe i shvati da je stvorio Nešto monstruozno. I sasvim drukčije od onoga što je mislio da pravi na početku, dok je imao ideale.
U tom smislu, ispada da je gore od Stranke koja svojim mrtvim osnivačima šalje pozive za glasanje samo ono što je sama porodila: od dnevnih novina koje danas strvinarski skidaju ženske članove porodice Izetbegović, do stranaka s kojima su koalirali i uvukli ih pod svoj kišobran.
No, zar u toj suludoj trci za svakim kvadratom tržnih centara, za svakom markom, za svakim glasom, trci u kojoj je narod koji “predstavljaju” osiromašen i obezglavljen, barem neke stvari nisu svete. Očigledno nisu. Sve dok se mrtve duše budu računale.
Aha, još nešto: glasajte na izborima. Pod uvjetom da ste sigurni da ste još uvijek živi.
Komentari