Kliker.info

Ahmed Burić, književnik i novinar iz Sarajeva, za “Zašto” objašnjava motive inicijatora i potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku kao i analizira stavove njenih kritičara, koji dolaze uglavnom iz Hrvatske ali i iz Bosne i Hercegovine.

Burić je i sam potpisnik Deklaracije.

• Crta

Čini mi se da je ta Deklaracija, koja je apsolutno potrebna, izazvala mnogo više nervoze nego što su i njezini pokretači očekivali.

S druge strane, trebali su ispočetka raščistiti neke stvari, jer unutar tog spiska imate ljude koji različito misle o tom jeziku.

Ali mislim da je njezna generalna crta, da je to jedan jezik, bez obzira na to kako ga neko imenuje, ispravna.

• Šteta

Što se tiče kritika na tu deklaraciju, donekle ih mogu shvatiti.

One dolaze dijelom iz Hrvatske jer se, objektivno neko plaši da se tome ponovo ne bude hrvatsko-srpski jezik.

Tom jeziku je šteta prvi put nanesena tim imenovanjem tako da te greške svakako ne bi trebalo ponavljati.

• Primjerci

S druge strane, ti lažni čuvari nacionalnog čistunstva u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini zapravo znaju da njihova postojanje isključivi ovisi o tome da li će se taj jezik nekakao zvati.

Budući da su, recimo, u Hrvastkoj, pa i u Bosni i Hercegovini, neki od najreprezentativnijih primjeraka koji pišu na tom jeziku — poput Ante Tomića, Jurice Pavićića, Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, Nerzuka Ćurka, Envera Kazaza i tako dalje — potpisali sve to, ti ljudi koji su protiv toga, oni su zapravo protiv bilo kakvog normalnog života, ako mogu tako da kažem.

• Laboratorija

Tako da me u tom smislu, ograđivanje u bilo kakav tor ne zanima, a pogotovo me ne zanima bosanski jezik kojeg bi samo govorili Bošnjaci.

Vi ne možete spriječiti, i ne treba, da djeca uče, crnogorski u Crnoj Gori ili bosanski u Bosni i Hercegovini.

To su stvari koje se laboratorijski, i na bilo koji drugi način, ne mogu oktroisati.

• Prevodilac

Ja imam knjigu koja se zove matarnji jezik i koju isto čitaju u Ulcinju i u Velikoj Gorici kod Zagreba, ne treba mi prevodilac.

I sa te strane, to jeste jedan jezik koji svako naziva onako kako hoće.

Mi se možemo ubijeđivati godinama da se ne razumijemo, ali mi se ipak razumijemo.

• ‘Pušenje ubija’

Politička tačka po kojoj je taj jezik mogao biti nazvan zajedničkim imenom je, čini mi se, prošla.

U korijenu ovakvih inicijativa uvijek bude nešto banalno, ali u krajnjoj varijanti je praktično da na cigaretama ne piše tri puta, kao kod nas u Bosnia i Hercegovini, ‘pušenje ubija’.

Dovoljno je da piše jednom.

• Nišani i tarabe

Da je bilo neke sreće u prošlosti da se taj jezik drugačije imenuje možda ne bismo danas ni došli do ovih problema ali da nas praksa i život guraju prema tome da se mi razumijemo i da bi trebalo skinuti te nekakve prinudne administrativne okove, o tome nema nikakve sumnje.

Deklaraciju treba posmatrati blagorodno.

Međutim, očigledno postoje ljudi kojima još uvijek odgovara da se gledamo mrko i preko nišana i preko taraba ali to je već njihov problem.

(RSE)