Kliker.info

Ahmed Burić (Oslobođenje)

Znate li ko je James Howard Meredith? Za nešto manje od dvije sedmice bit će 45 godina otkad je postao prvi crni student na univerzitetu Mississippi, i to nakon što je guverner te zemlje Ross Burnett pokušao spriječiti presudu kojom se Meredithu dozvoljava ulaz na fakultet. To je pokrenulo demonstracije u kojima je ranjeno oko 75 ljudi, dok je dvoje, uključujući i francuskog novinara Paula Guiharda, ostavilo svoje živote tamo, kraj velike rijeke. Predsjednik John F. Kennedy je poslao jake trupe kako bi obezbijedile provođenje zakona, ali rulja im se suprotstavila.Taj dan, 1. oktobar 1962., računa se kao prekretnica u pokretu ljudskih prava. Do Meredithovog diplomiranja u školu su ga pratili federalni policajci, Kennedy je u međuvremenu stradao, ali stvar je istjerana na čistac i Meredith je i danas aktivan. Kakve ova priča može imati veze sa viješću da oko 170 osnovaca, mahom Bošnjaka, djece povratnika, u Čapljini ne pohađa nastavu u tamošnjoj osnovnoj školi?Razlog što djeca ne idu u školu je odluka nadležnog Upravnog odbora da se za potrebe bošnjačke djece napravi nova škola, i to u Đačkom domu, koji je tokom 1992. i 1993. služio kao logor HVO-a za Bošnjake. Roditelji žele da im djeca idu u školu zajedno sa ostalom djecom, ali Upravni odbor, eto, ne želi. Ovakva, u osnovi rasisička segregacija, postavlja bezbroj pitanja. Ako je  nacionalizam proces, onda je dijeljenje djece u školama njegovo finale, krajnja krvava konsekvenca u koju smo se doveli, i u koji smo dovedeni, besmisleni i nerazumni (i nepraktični) posljednji čin podjele baš svega u Bosni i Hercegovini. U tom smislu se sada, dvanaest godina nakon rata, treba zapitati: Je li to, zapravo, bio krajnji cilj?Ako jeste, onda treba zaključiti sljedeće: Ova zemlja dovedena je na dno!U tome su, da se ne lažemo, učestvovali mnogi: od fašistoidnih provincijskih ljekara koji su se prometnuli u političare, do međunarodnih službenika koji prodavajući muda za bubrege «provode Daytonski sporazum«. Ovakva segregacija nad djecom, što se Evrope tiče, spada u registar od prije dvjestotinjak godina. Sjedinjenim državama je, kako smo vidjeli iz primjera, trebalo nešto više, ali ovo s Čapljinom, naprosto, ispada previše. Previše, jer sve što dotakne dno, mora jednom krenuti prema gore. A krenuti ne bi bilo preteško. U ovom trenutku, država treba obezbijediti nesmetano pohađanje nastave na cijelom njezinom teritoriju, makar to morale, kao u slučaju Meredith, obezbjeđivati policijske i vojne snage. Dosta je cinizma i budalaština! Postoji, nadam se, ozbiljan broj poreskih obveznika koji bi svoje dažbine radije usmjerio prema obezbjeđivanju normalnog života za, u ovom slučaju, djecu u HNK, nego da te iste novce nerazumno troši Sarajevski kanton.Jer, ako se vašoj djeci, zbog toga što se zovu Nadir ili Esma, recimo, od prve godine života ne dozvoljava da upoznaju nekoga ko se zove Ana ili Mario, onda za to postoji samo jedna riječ: rasizam. A na to se, u duhu najdemokratskije zemlje na svijetu, odgovara na samo jedan način. Jer, ti roditelji ne brane pravo na svoje bošnjaštvo, nego na principe u koje se danas zaklinju svi.Te principe će, rekosmo, valjati obezbjediti, i u tom smislu ne treba prezati ni od sile. Kao što nije prezao ni veliki Kenedy. U protivnom, rezultat će biti da će gorjeti Čapljina, kao što je gorio Mississippi, a na dnu Neretve će ostajati duše, kao što su ostajale i na dnu rijeke bluesa, rijeke koja, baš kao i Neretva, nije najveća u svojoj zemlji, ali su s njezinih obala dolazile najbolje stvari.Da bi tako bilo u budućnosti, to treba obezbijediti već u sadašnjosti. Što prije, to bolje.