Kliker.info

Razgovarati sa fra Dragom Bojićem uvijek pretpostavlja jednu vrstu otvorenosti na koju društvo u Bosni i Hercegovini nije naviklo, jer je to čovjek koji se ne boji iznijeti vlastito mišljenje posebice onda kada nije u koliziji sa dominantnim društvenim stavovima.

Veliko je olakšanje bilo već u prvom kontaktu čuti od Bojića kako bi želio govoriti najviše o „aktuelnim stvarima“ dajući tako na znanje kako neće izbjegavati neuralgična politička pitanja od čijih odgovora bi potencijalno mogao imati „štete“. Poznat  po tome da se ne ustručava kritikovati društvene anomalije, ovaj bosanski franjevac, teolog i publicist u javnosti je prepoznat kao osoba sa „autentičnim glasom“.

Fra Drago Bojić jedan je od rijetkih pripadnika katoličkog klera koji već decenijama kritikuje slabosti Crkve pišući tekstove u kojima je opisivao njeno „zlokobno“ srastanje sa politikom. Pored toga, Bojić je u javnosti često istupao komentarišući politička zbivanja i tom je principu ostao vjeran i u razgovoru za Al Jazeeru.

Željko Komšić nije dobio glasove lijevog i građanskog političkog spektra, ako i jest, to nisu bili presudni glasovi u njegovom izboru. On je najvećim dijelom dobio glasove domoljubnih Bošnjaka koji su glasali protiv politike Dragana Čovića. Komšić se politički predstavlja kao patriot, čuvar i zaštitnik države, a to se kod Bošnjaka koji izjednačavaju bošnjačko i bosansko visoko cijeni. Promatramo li stvari u tom kontekstu, onda Komšić radi upravo ono što većina njegovih birača želi.

Nije jednostavno kritički govoriti o politici Željka Komšića, jer riskirate da vas njegovi obožavatelji proglase neprijateljem Bosne i Hercegovine, da vas svrstaju uz politiku Dragana Čovića, i da vas proglase ustašom. Ipak, mora se konstatirati da su ovakvi politički potezi štetni, i to u dvostrukom smislu: s jedne strane oni nanose štetu građanskoj ideji Bosne i Hercegovine i istodobno jačaju položaj Dragana Čovića i HDZ-a. Ovakvi politički potezi ubijaju društvenu nadu.

U nedavnom razgovoru za Al Jazeeru Balkans hrvatski publicista Boris Dežulović je rekao da bi uspostava trećeg entiteta bila tragedija za bosanskohercegovačke Hrvate. Mnogi insistiranje predsjednika HDZ-a Dragana Čovića na uspostavi treće izborne jedinice vide kao put za ostvarivanje te stare političke želje. Po Vašem mišljenju, da li bi pristajanje na promjenu izbornog zakona bio uvod u formiranje trećeg entiteta u BiH?

Promjena izbornog zakona je nužna, ali mislim da ćemo na to još dugo čekati, kao uostalom i na mnoge druge reforme u našoj zemlji. To je jedna od onih političkih tema na kojima se može dugo politički lešinariti. Od toga profitiraju i bošnjačka i hrvatska politika u BiH: bošnjački političari plaše Bošnjake da bi promjena izbornog zakona bila uvod u formiranje trećeg entiteta, a hrvatska politika na strahu od majorizacije zbija nacionalne redove i zaziva treći entitet. I jednima i drugima ovakvo stanje odgovara, jer je tako lakše manipulirati ljudima i ostajati na vlasti. Moguće je promijeniti izborni zakon, a da ne bude straha ni od majorizacije ni od trećeg entiteta, ali za to ne postoji politička volja.

Treći entitet ponajviše zagovaraju hercegovački političari koji su frustrirani što zapadna Hercegovina nije dio Republike Hrvatske. Takva politika je bila i ostala pogubna za Hrvate u Bosni, iako ju i oni masovno podržavaju, jer bi uspostava trećeg entiteta značila dodatno pogoršavanje odnosa između Bošnjaka i Hrvata, a možda i nove konflikte i nova „humana preseljenja“, kako god to zastrašujuće zvuči. Opasno je poigravati se s takvim političkim zahtjevima.

Uspostava trećeg entiteta je davni politički cilj i ta je ideja nastala u službenom Zagrebu. Ove godine se navršava dvije decenije od smrti Franje Tuđmana. Kako gledate na naslijeđe njegove politike, posebice kakvo je ono za bosanskohercegovačke Hrvate?

Politika Franje Tuđmana je ostavila negativne posljedice i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Tuđmana se slavi kao tvorca suvremene Hrvatske, ali nezavisne Hrvatske bi bilo i bez Tuđmana i zasigurno bi bila puno bolje društvo da ju je u tim politički turbulentnim vremenima vodio netko razboritiji i mudriji. Tuđman je bio arogantni egokrata, s mesijanskim sindromom, bez znanja, mudrosti i razboritosti. Takva je bila i njegova politika, a najviše je zla nanijela Bošnjacima koji su prošli strahote herceg-bosanskog terora i bosanskim Hrvatima koji se od njezinih posljedica vjerojatno neće nikad oporaviti.

Kako vidite danas odnos crkve i politike, posebice ako znamo da su se mnogi pripadnici katoličkog klera, u prošlosti, stavljali na stranu određene političke opcije. Da li se stanje išta promijenilo?

Stanje se jest promijenilo, ali na gore. Prije dvadesetak godina bilo je više političkog pluralizma u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i BiH nego što ga ima danas. Bilo je, dakle, više kritičkih glasova prema dominantnoj politici HDZ-a koja se posve uvukla u crkvene redove. Takvi glasovi su sve rjeđi i Crkva je, kad je riječ o političkim opcijama, sve više zajednica političkog i nacionalnog jednoumlja.

Evo primjera koji ilustrira odnos crkve i politike: na predstojećim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj očekuje se da će pobjednik biti onaj kandidat kojeg podrži Crkva i sa velikim se nestrpljenjem čeka odluka Biskupske konferencije. Treba li Crkva imati toliki uticaj na političke procese?

Nije dobro za državu koja se nominalno naziva sekularnom da crkva ima toliki utjecaj u društvu. Katolička crkva u Hrvatskoj ima veliku društvenu moć i zato se rijetko tko od političara usudi suprotstaviti crkvi jer je politički isplativije ne ulaziti u ideološke sukobe s njom. Crkva će i ovaj put igrati važnu ulogu u izboru predsjednika, a hoće li to presudno utjecati na ishod izbora, treba tek vidjeti. Kako god, nikada ne treba potcijeniti moć oltara.

I dalje, može li se desiti da Crkva podrži lijevo orijentiranog političara, socijaldemokratu, da u izbornom programu podrži potrebu za jednakošću, pravdom, iskorjenjivanjem siromaštva i bijede. Da li je u BiH i Hrvatskoj moguće da crkva zauzme stav prema nekom političaru kakav su imali podržavaoci ‘teologije oslobođenja’ u Latinskoj Americi?

Institucionalno gledano, to će se na ovim prostorima teško dogoditi, jer bi u tom slučaju crkve i vjerske zajednice morale ustati protiv samih sebe, svoje vlastite ideologije, struktura i prakse. One se isključivo vežu uz nacionalne stranke, jer taj savez – vjera i nacija – donosi vjerskim zajednicama puno koristi. Političke promjene ne treba očekivati od vjerskih zajednica jer njima ovakvo političko stanje odgovara. Kad bi one htjele promjene, mijenjale bi same sebe.

Izbori za predsjednika Hrvatske se budno prate u BiH ne samo zato što bosanskohercegovački Hrvati, sa važećim hrvatskim državljanstvom, imaju pravo glasa nego i zato što će izbor na predsjedničko mjesto uticati i na odnos dvije zemlje. Mnogi zamjeraju, posebice u BiH, da je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović imala izuzetno negativan stav prema BiH, neprekidno se miješajući u unutrašnja pitanja zemlje i proizvodeći međunarodne skandale i afere. Mislite li da će nastaviti s takvom politikom ako bude reizabrana?

Činjenica da je gospođa Grabar-Kitarović predsjednica Republike Hrvatske i da po anketama ima velike šanse da ponovno bude izabrana, možda i ponajviše govori o stanju duha u hrvatskom društvu. Njezina politika ne može biti bolja, ali može biti gora, na što ukazuju njezini nastupi u trenutnoj kampanji. Gospođa Grabar-Kitarović pripada svijetu folklora, svatova i navijača, ali ona ne pripada svijetu ozbiljne politike i zato joj nije mjesto na toj funkciji, ako smatramo da funkcija predsjednika države zahtijeva ozbiljno i odgovorno političko ponašanje. Hrvatski narod i općenito narodi na ovim prostorima zaslužuju bolje političare.

Šta Bosna i Hercegovina može očekivati u odnosima sa Hrvatskom ako na mjesto predsjednika susjedne zemlje budu izabrani Miroslav Škoro ili Zoran Milanović?

Ako to kojim slučajem bude „narodni pjevač i zabavljač“ Škoro, ta politika se neće bitno razlikovati od politike gospođe Grabar-Kitarović. Bit će to izrazito nacionalna, populistička politika, neka vrsta „tamburaške politike“, s predsjednikom bećarom koji vodi državno i nacionalno kolo. Ako to bude Milanović, nećemo nikad biti sigurni što zastupa, je li lijevi ili desni, socijalist ili nacionalist, tuđmanovac ili račanovac. Kad pogledate Milanovićeve javne istupe, imate dojam da se u jednoj osobi natječe više kandidata sa suprotstavljenim političkim opcijama. Unatoč tome, on je ipak pristojnije i prihvatljivije rješenje od Grabar-Kitarović i Škore. U svakom slučaju, mislim da bi Milanovićeva politika prema Bosni i Hercegovina bila korektnija od politike Kolinde Grabar-Kitarović i Miroslava Škore.

Jasmin Agić (Aljazeera)