Zdravko Čolić: Ja uvijek za Bosnu navijam
 |
 |
 |
– Ne znam, valjda dobro. Moram priznati da se time ne bavim previše. Na neki način je to važno, ali mislim da su sva moja izdanja na neki način dugovremenska, tako da, kad se radi o Zdravku Čoliću, ne treba to tretirati kao neko “revolucionarno” izdanje. Pogotovo kad su u pitanju kompilacije, jedan album traje godinama, ima prolongirani rok. Na koncertima mi se čini da neke pjesme ljudi odlično prihvaćaju, pogotovo mlađi. Ne mora se živjetiz samo na starim pjesmama, vidim da polako i nove zaživljavaju. Mislim da bi trebalo proći još, recimo, godinu dana da vidimo kako to definitivno ide, ali raduje me da je na koncertima koje smo dosad imali u Sarajevu, Beogradu, Tuzli, Ljubljani, dijaspori sav materijal dobro prihvaćen.
Imate li neke nove planove?
– Polako, imamo kompilacije koje su sada aktualne, a za nas izvođače sa stažom ne treba gurati nova izdanja na prečac. Ako novo izdanje ne izađe ove godine, izaći će sljedeće, ali da ga pripremam ove godine – to je sigurno.
Spremate i novu turneju.
– Ove godine planiramo napraviti velik broj koncerata, a od toga bih volio da najveći broj njih bude u Hrvatskoj. Dakle, osim Zagreba i Pule, volio bih organizirati veliki koncert u Splitu, možda i u Osijeku, Rijeci, Dubrovniku. A možda i još neki…
Split često spominjete u intervjuima, zašto vam je to tolika želja?
– U Puli sam pjevao prije četiri godine, kad je koncert bio prekinut zbog nevremena. U Zagrebu sam nastupao dva puta u Velikoj dvorani Doma sportova i mislim da bi sad stvarno bilo vrijeme da napravim veliki koncert u Splitu. U prvoj ili drugoj polovici godine – vidjet ćemo.
Spomenuli ste Veliku dvoranu Doma sportova. Kada neki hrvatski izvođač napuni tu dvoranu, o tome se priča kao o senzacionalnom uspjehu, a vama to, čini se, ide nekako lakše. Što je, po vašem mišljenju, uzrok tome?
-?Čini mi se da je moj rejting općenito malo bolji nego prije. Jednostavno sam malo prisutniji i možda čak malo angažiraniji, tako da su na neki način ljudi, osobito mlađe generacije, Zdravka Čolića prihvatili kao nekoga tko je tu – tko je prisutan. Svijet se promijenio, ima više informacija, sve se prati.
Kad smo kod vaših starih izjava i intervjua, dosta ste iskreno pričali o stvarima koje bi većina vaših kolega pokušala sakriti ili barem ublažiti, recimo pjevanje Titu, poznato ljubljenje s Koštunicom i slično. No, čini se da vam nitko to ionako ne uzima za zlo…
-?Nikada ne bih prihvatio biti agitator bilo koje od stranaka, ni u Bosni, ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji. S Koštunicom je tada bila jedna proslava, konkretno 300 hiljada – ili 300 tisuća kako bi rekli – prodanih nekih primjeraka i onda je u sklopu tog sponzorskog dogovora našeg izdanja i jedne telekomunikacijske tvrtke, koja je bila sponzor, došlo do nekakvog otvaranja od strane premijera Koštunice i naš je susret bio neminovan. Ništa tendenciozno, naravno. Poljubili smo se, i ja sam to poslije morao objašnjavati ljudima. Da sam nešto radio iz uvjerenja – ja bih to sigurno rekao. Ako nešto radiš zbog novca, onda kažeš: “Da, lijepo sam plaćen, pošteno i dobro i učinio sam to zbog novca”. A, ako nisi zbog novca, onda moraš objasniti zašto si to učinio. Za Zdravka Čolića svi znaju da nije bio stranački opredijeljen, kako u bivšoj Jugoslaviji, tako i danas u svim republikama.
Često govorite o sebi u trećem licu. Je li to znak megalomanije ili potrebe da odvojite scensku osobu od privatne?
– Postoje neke stvari koje moraš odvojiti. Dakle, Zdravko Čolić, koji je na bini, vjerojatno ima neku ulogu, a kao čovjek, prijatelj u društvu, osoba iz drugog plana vjerojatno ima neke druge osobine.
Je li teško pomiriti te dvije strane?
– Ljudima koji me poznaju vjerojatno nije, a meni ponekad jest. Moraš si zadati poseban zadatak da odijeliš dvije stvari i da to procijeniš u trenutku, impulzivno. Ljudi koji s tobom komuniciraju vjerojatno su opredijeljeni za jednu od te dvije stvari – jedni očekuju da si miran i staložen, a drugi te gledaju kao vanzemaljca, oni koji su fanovi smatraju te nedodirljivim. Evo, recimo, upravo sam u Sheratonu, iako sam uvijek u Zagrebu spavao u jednom malom finom hotelu, sada sam prvi put odsjeo u Sheratonu da vidim kakav je hotel. U jednom trenutku na recepciji ugledam ženu u društvu direktora hotela. Oni su me shvatili kao svojevrsnu investiciju, slikali se sa mnom da bi se s time mogli poslije hvaliti. S druge strane, imaš dva-tri radnika u hotelu, koji su tvoji pravi, iskreni fanovi i uvijek ti je draže popričati i slikati se s njima. Odnos prema takvim ljudima je poseban i mnogo drugačiji nego prema nekom tko je navikao da na te gleda kao na svoj posao.
Tu se čovjek mora na neki način preorijentirati, da ima neki stav kojim će zadovoljiti i jedne i druge. To je moja dužnost, ostaviti dobar utisak, ali ne zbog dobrog imidža, već jednostavno jer je to tvoja zadaća. Mi izvođači ne možemo biti neodgovorni prema publici koja nas godinama prati.
Je li se ikada dogodilo da vam je obožavatelj prišao na cesti i da ste mu rekli “produži dalje”?
– Nije, nisam takav čovjek, uvijek nađem neki način. Moj odgoj i karakter mi ne dozvoljavaju da tako postupim. Osim toga, volim ljude, iako nekad zna biti teško pa radije pobjegnem, sakrijem se, prijeđem na drugu stranu ulice, nego da moram reći nešto ružno. Nađem jednostavno zaobilazni put, takve sam prirode, ne volim vrijeđati ljude i biti drzak prema onima koji to ne zaslužuju.
Navodno ćete imati i statuu u muzeju voštanih figura?
– To sam negdje pročitao… (smijeh) to su neki likovi pokrenuli (smijeh). Ne znam, može biti svakakvih inicijativa. To je negdje tamo u Jagodini, ja sam također tek neki dan prvi put čuo za to.
Koliko ste već godina zapravo na sceni? Zar vam na trenutke ne dosadi sve to, intervjui, novinske konferencije, obožavatelji…
– Ma, ne radim ja kad ne želim. Od onih sam malo težih ljudi kad je riječ o intervjuima. Ne kažem baš kao Brega: “pričat ću onda kad meni treba, sad sam raspoložen za razgovore”, a kad mi ne treba da to izbjegavam. Općenito poštujem novinarsku profesiju, ljudi jednostavno rade svoj posao. I meni to, naravno, koristi. No postoje periodi kad mi se jednostavno ne da, i onda svima kažem “ne”.
Pratite li nogomet? Rođeni ste u Bosni, živite u Srbiji, a često boravite u Hrvatskoj. Koju zemlju onda smatrate svojom reprezentacijom?
– Pratim nogomet. Nekad sam bio golman i tako… Radujem se uspjesima hrvatske reprezentacije, žao mi je što se Srbija i Bosna nisu plasirale na Europsko prvenstvo. Mislim da je Bilić jedan od rijetkih dobrih trenera i smatram da bi češće trebalo gurati mlade ljude.
Inače, jako volim ?iru, on je moj dobar prijatelj. Pratim i radujem se uspjesima svih ovih timova, iako sam ja još uvijek navijač Želje. Željo je moj tim, ondje sami bio golman.
Na vrata se uvijek guralo one koji nisu baš najbolje igrali na terenu…
– Možda ima nešto i u tome, ali i zato što imaš neke reflekse koje drugi nemaju. Vjerojatno je to neki poseban dar.
I jedno pomalo banalno pitanje: kad međusobno igraju Bosna, Srbija ili Hrvatska – za koga navijate?
– Uvijek navijam za Bosnu. Sarajlija sam, to uvijek kažem i ne krijem. Radujem se, međutim, uspjesima Hrvatske i Srbije, ali bosanska opcija mi je nekako najdraža.
Postoje li u Zagrebu ljudi s kojima se obavezno morate susresti kad ste u gradu?
– To je jedna posebna priča. Poznat sam kao čovjek koji se nikad nije družio samo s jednom “felom” ljudi.
Moj je krug poznanstava uvijek bio širok, pitanje je samo trenutka u kojemu se ja nalazim. Od najgorih birtija pa do prijatelja iz glumačkog i glazbenog svijeta. Dok sam živio u Zagrebu upoznao sam mnogo divnih ljudi koji nisu iz svijeta kulture, i ponosan sam na to.
Čini se da imate prilično lijep život. Mnogo prijatelja, posao koji volite…
– To je relativno, više imam poznanstava, ne mogu reći da su to sve moji pravi prijatelji… No, na neki način to je istina. Nisam činovnički tip koji bi radio od sedam do tri.
Jeste li se katkad i razočarali?
– Jesam, naravno, ali ta su razočaranja najčešće bila financijska. No, ako shvatiš da negdje dobivaš, a negdje gubiš – uvijek si na dobitku. Ilija Matanović (Jutarnji list)
Komentari