Kliker.info

Direktor Memorijalnog centra Potočari za Oslobođenje govori o tome zbog čega je važno da se obraćamo svijetu, umjesto što se bavimo jedni drugima.

Gospodine Suljagiću, preuzeli ste poziciju direktora Memorijalnog centra Potočari. Koji će biti Vaši prvi potezi/zadaci?

– Odgovor na to pitanje je komplikovaniji nego što izgleda na prvi pogled. Postoji mnogo mogućih i već napravljenih “prvih poteza” na mnogo različitih nivoa. Koraci koje sam dosad poduzeo u saradnji sa UO Memorijalnog centra se odvijaju na tri glavna plana: očuvanja lokacije, zaštite zgrada od propasti, začetku istraživačkih kapaciteta i na kraju, prvih koraka ka uspostavi saradnje sa najvažnijim institucijama ovog tipa u svijetu.

Javno dobro

Mjesto i važnost koje Memorijalni centar zauzima u društvu nije ni blizu onoga što bi trebali biti. Nažalost, ni institucija nije ni izbliza onoliko relevantna koliko bi trebala biti i to je rezultat jednog unutrašnjeg lutanja, zajedničkog, o tome šta želimo da imamo u Potočarima, da li samo mezarje ili instituciju koja će biti posvećena njegovanju kulture sjećanja. Međutim, uvjeren sam da je tome došao kraj, da postoji kritičan nivo svijesti o relevanciji srebreničkog iskustva, u bosanskom, ali i u globalnom kontekstu i važnosti MC kao institucije u procesu – a to je proces kojem smo sad na početku – prelaska u “novi stadij sjećanja”.

Razvoj drugih – obrazovnih, istraživačkih, muzejskih – kapaciteta ove institucije, međutim, nije moguć sa onim što ova institucija ima na raspolaganju, kako u kadrovskom smislu, tako i na planu resursa. Ovo nije nikakva kritika zaposlenih u Memorijalnom centru: štaviše, činjenica da institucija uopšte postoji i da se uopšte nalazimo u tački da možemo da razmišljamo i planiramo “sljedeći stadij sjećanja” je njihova zasluga. Ali, da bismo stigli tamo gdje želimo, potrebno je da Memorijalni centar uistinu postane ono što jeste – javno dobro. Ako ovo shvatate kao poziv u pomoć, onda je to zato što i jeste.

Prošla su vremena kada je bilo ko drugi određivao i mogao određivati kako se možemo i smijemo sjećati Srebrenice. Kada nije uspjela “asanacija”, prešlo se u otvorenu agresiju na naše pamćenje, ne samo Srebrenice nego kompletnog iskustva devedesetih.

Kako Srebrenica živi kada prođe juli? Može li se kroz nastavne planove i programe učiniti više kako bi posjeta Potočarima bila obavezan dio školske godine?

– Zabluda je da se u Srebrenicu, odnosno u Potočare ne dolazi osim u julu. Samo kroz i oko Memorijalnog centra prođe 200.000 ljudi godišnje, bez bilo kakvog naročitog napora na tome da posjetioci dođu. To su sve dobrovoljni dolasci. Ali, niko od njih u Potočarima ne može kupiti ni bocu vode, jer u blizini, odnosno u prostoru Memorijalnog centra ne postoji infrastruktura da prihvati toliko posjetilaca. To je, između ostalog, posljedica jednog vrlo restriktivnog, da ne kažem nezainteresovanog, tumačenja Zakona o Memorijalnom centru, odnosno internih pravnih akata institucije. Ovaj UO i ja ćemo pokušati da se time ozbiljno i prvi put pozabavimo. Ovaj centar mora imati infrastrukturu kakvu ima svaka druga slična institucija, u suprotnom je sve ostalo iluzorno.

U odgovoru na drugi dio vašeg pitanja, veliki broj škola šalje đake na jednodnevne posjete Memorijalnom centru, ali mislim da pod ovakvim uslovima, usprkos nadljudskim naporima samo dvojice zaposlenika koliko se trenutno bavi time, jer više ne možemo priuštiti, to nema rezultat koji bi moralo imati. MC će predložiti kantonalnim ministarstvima obrazovanja da se iduće, 2020. godine – povodom 25. godišnjice – drže istorijski časovi u izabranim razredima osnovih i srednjih škola. I da te časove drže neki od preživjelih. I da to radimo stalno poslije toga. Međutim, mi o Srebrenici i ne samo Srebrenici moramo pisati na engleskom, njemačkom. Vrlo je malo ozbiljne akademske “proizvodnje” o devedesetim u Sarajevu. O nama znanje i dalje proizvode Beograd i Zagreb, barem u akademskom smislu. Kada je ovdje posljednji put održana, za početak, ozbiljna konferencija, sa ozbiljnim ljudima iz svijeta, o genocidu? Mi uporno pričamo jedni drugima, umjesto da progovorimo svijetu.

Posljednjih dana svjedoci smo brojnih reakcija na dodjelu Nobelove nagrade Peteru Handkeu, negatoru genocida. Je li u Vašu jednu rečenicu kojom ste prokomentarisali ovaj izbor zapravo stalo sve vrijedno pomena kada je riječ o tom književniku?

– Osim tog tweeta, objavio sam i članak u engleskom izdanju Daily Sabaha u kojem sam napisao da je dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu ustvari kauterizacija muslimanskog iskustva iz glavnog toka evropske istorije. U stotinu godina, između 1821. i 1923, kada je proglašena moderna Republika Turska, sa prostora od južne Rusije do Anadolije nestalo je oko 11 miliona muslimana. Činjenica da se taj ljudski gubitak u dominantnom narativu smješta u kontekst borbe za nacionalno oslobođenje od Osmanskog carstva, nimalo ne umanjuje kolosalnu ljudsku cijenu, kao ni našu direktnu povezanost s tim iskustvom.

I pamćenje je rad

Moja porodica je u BiH došla u oktobru 1862. godine, nakon potpisivanja Protokola u Kanlidži. Nagrada Handkeu je nagrada za doprinos daljnjoj kauterizaciji muslimanskog iskustva iz glavnog toka evropske istorije, iskustva bosanskih muslimana devedesetih godina.

Na koji način i da li je uopće moguće spriječiti da se počinjeni zločini negiraju, minimiziraju…? Da li je to moguće uraditi donošenjem zakona ili na neki drugi način, dok se bavimo inicijativama za dizanje spomenika onima koji genocid ne priznaju?

– Protiv negiranja se bori sistematskim istraživanjem, učenjem, pisanjem, konstantnim raskrinkavanjem laži. Pamćenje je također rad. Na pamćenju se radi. Na tome kako ćemo biti upamćeni i hoćemo li uopšte biti upamćeni moramo da radimo prije svega mi.

Bili ste začetnik ideje Prvog marta. Na šta Vam liči ova utrka u davanju izjava stranačkih kadrovika o potrebi zajedničkog nastupa na izborima iduće godine?

– Posao koji radim mi ne dopušta da komentarišem dnevnu politiku.

Edin Barimac (Oslobođenje)