Kliker.info

Mehmed Halilović novinar, medijski ekspert jedan je od najvećih novinarskih autoriteta na Balkanu. Bivši urednik novina Oslobođenje i bivši ombudsmen za medije u Federaciji BiH govori  za Tacno.net o novinarstvu u ratu i miru, kulturi sjećanja i suočavanju sa prošlošću.

Gospodine Haliloviću, više od pedeset godina ste u novinarstvu, koja je sličnost a koja razlika između današnjeg novinarstva i onog u kojeg ste vi ulazili?

Zapravo, više od šezdeset godina ako u to računamo moj srednješkolski i studentski rad u lokalnim i studentskim listovima… Razlika je naravno ogromna u svakom pogledu. U tehničkom su smislu promjene u ovih šest decenija značajnije od svega što se događalo u nekoliko prethodnih stoljeća od pronalaska prve štamparske mašine. U međuvremenu su mnoge novine i nastajale i nestajale, javljali su se novi mediji o kojima ni moja generacija nije sanjala, a s njima se neminovno mijenjalo i samo novinarstvo…

Danas su svi korisnici interneta i društvenih medija autori informacija. Iako nisu profesionalni novinari, mnogi daju ogroman doprinos u javnoj komunikaciji. Neke s puno razloga nazivamo „građanima novinarima“. To s jedne strane govori koliko je ideja o pravu na slobodu izražavanja, dakle, ideja o pravu primanja i davanja informacija, postala općeprihvaćena i temelj ostvarenja ljudskih prava i sloboda. I, s druge strane, potvrđuje predstavu o tome koliko je novinarstvo atraktivna profesija. Ali, istovremeno, u tome se krije i zamka iza koje se nalazi nepregledno polje mogućih zloupotreba kojima smo danas izloženi…

Ma koliko danas svi mi bili i izvor i autori novih informacija, svi ipak nismo novinari. Novinarstvo je i danas, kao i ranije, profesija za koju moraš ispunjavati određene uvjete. U to spadaju i talenat, visoko obrazovanje bilo koje vrste, ali je ključno poštivanje zanatskih i etičkih standarda… Moraš imati još nešto: strast! Sve to vjerovatno vrijedi i za druge profesije, ali svaka ima i svoje specifičnosti. Mene je u novinarstvo prvo privukla magija pisane i objavljene riječi, koja je izrodila strast nakon čega sam upoznavao i prihvatao sve drugo što je išlo uz to. I učio da učim. Bez toga nema napretka.

U novinarstvu je i tada i danas presudno traganje i otkrivanje, ali isto tako i upornost da se ide do kraja. Ne smije se stati na pola puta ma šta bio razlog. Mnoge su velike priče u bh. novinarstvu umrle nakon što su ih autori i mediji otkrili i potom stali.

Viktor Ivančić kaže da je novinarstvo jednostavan posao, govorite i pišete samo ono što vidite. Da li je prvi nagovještaj autocenzure znak da ste izdali profesiju?

To je zaista zgodna definicija novinarstva, ali naravno nije potpuna. Iako samo dosjetka, njena je poruka mnogo šira i ne odnosi se samo na ono što vidite nego i na mnogo više od toga…

Autocenzura? Naravno, ona je i izdaja i smrt profesije. Ona može imati različite uzroke – političke, ekonomske, socijalne, ljudske… Boriti se protiv nje nekad je teže nego se boriti protiv nametnute cenzure. Najviši stadij političke cenzure upravo nastaje kad ona postane autocenzura. Nalogodavci nisu prisutni i ne vide se, ali sistem funkcionira po njihovoj želji.

I ja sam sa time imao neka iskustva u mojim ranim godinama bavljenja novinarstvom i rješavao sam to na način koji sam tada, sedamdesetih godina, smatrao primjerenim. Kad nisam uspio odbraniti neke profesionalne standarde i postupke, moje i mojih saradnika, ja sam dva puta podnosio ostavku na visoku uredničku dužnost. Bio sam spreman napustiti i novinarstvo ako bude trebalo. Imao sam sreću da su na kraju moji argumenti ipak prihvaćeni i moje ostavke odbijene. Ali, poučen i vlastitim i iskustvima drugih, ja sam nakon nekog vremena promijenio profesionalnu orijentaciju i unutrašnju politiku zamijenio vanjskom u kojoj je sloboda uvijek bila najveća i u kojoj su utočište nalazila najbolja novinarska pera u svim novinskim redakcijama u bivšoj Jugoslaviji. U stvari, vanjska politika mi je i ranije bila vrlo bliska i pogotovo Bliski istok, ali nije me „zapalo“ da se njome bavim prvih godina. To pokazuje i moj srednjoškolski maturski rad pisan 1962. godine pod znakovitim nazivom: „Nafta iza kulisa političkih događaja na Bliskom istoku“…

Prošli ste sve faze novinarskog rada, današnji mladi novinari odmah bi uzeli kolumnu i educirali svijet. Je li problem u gubljenju kriterija u novinarstvu ili se radi o gubljenju uopće kriterija u modernom društvu?

Ima svega pomalo… Mada je za mlade novinare u principu korisno, čak i nužno, da prođu osnovne faze u razvoju, ne moraju svi biti „vodonoše“, kako su se nekad nazivali početnici, niti pisati izvještaja s pijace… Ja sam istina prošao taj put od dopisnika iz „provincije“ do stalnog dopisnika iste te novine iz inostranstva, od saradnika koji je donosio „male vijesti“ do glavnog urednika. Ali, ne moraju svi proći isti put. Nisu svi novinari isti, pa ni novinari početnici. I danas ima vrlo nadarenih mladih novinara koji se izdvajaju i koji imaju i druge talente i „nerv“ koji treba podržati. Naravno, ne mogu svi biti kolumnisti, veliki pisci, komentatori, ali kad se takvi pojave i bljesnu, ne smiju ih urednici neostvarenih ambicija sprečavati u napretku.

Osamdesetih godina bili ste dopisnik Oslobođenja iz Kaira, što je značilo veliko priznanje u novinarstvu. Kako je izgledao Kairo tih osamdesetih, koliko je ličio na grad iz Mahfuzovih knjiga?

Kairo je grad u kojem se istovremeno i nadopunjuju i sudaraju tradicija i savremenost, novo i staro. Megapolis u kojem se i danas mogu naći makar tragovi života opisani u njegovoj velikoj literaturi, ali i metropola koja je na svaki način svijet za sebe. On je ne samo glavni grad najmnogoljudnije arapske države nego i prijestolnica cijelog regiona, centar u kojem se prelamaju interesi velikih i regionalnih sila. Imao sam izuzetnu privilegiju da budem svjedok tih istorijskih procesa od 1978. do 1983. godine. Svjedok i novinar koji je to bilježio i o tome izvještavao publiku u BiH i u regionu (moje su tekstove prenosili ljubljansko „Delo“, skopska „Nova Makedonija“ i naručene reportaže zagrebački „Danas“).

Kairo je osamdesetih godina bio središte bitnih istorijskih procesa značajnih ne samo za ovaj region. To je vrijeme uspostavljanja prvog mirovnog ugovora između Izraela i Egipta nakon nekoliko izgubljenih ratova, vrijeme buđenja i narastanja radikalnih islamističkih pokreta, vrijeme ubistva drugog predsjednika Anuara el Sadata. Kairo je bio i ostao centar arapskog svijeta iako tih godina u političkoj izolaciji većine arapskih režima koju su mu nametnuli zbog mirovnog ugovora s Izraelom…

Čini nam se da vrijeme na Bliskom istoku stoji, isti protivnici, isti ratovi, koliko vas ta priča o sukobu koji ne prestaje podsjeća na Balkan i nikad dovršene ratove?

Da, postoje neke sličnosti i paralele. I arapski svijet i Balkan dijele sličnu sudbinu. Prije svega, geopolitički položaj i blisko susjedstvo su ostavili traga na brojne događaje i uticali na procese u oba regiona. Velike sile, svjetske i regionalne, isprepletale su svoje zone interesa i ostavile iza sebe brojne probleme. Iz ugla savremenih zbivanja, moglo bi se kazati da su oba regiona, uz ostalo, postali regioni propuštenih prilika. Bliski istok je propustio mnoge prilike za vlastitu afirmaciju i napredak svih država, kao što je i Balkan propustio evropske vozove modernizacije svojih društava. Palestinci su propustili priliku za uspostavljanje mira s Izraelom i stvaranje vlastite države onda kad je to bilo izglednije, recimo u paketu sa Egiptom, jednako kao što je i bivša Jugoslavija, propustila priliku za integraciju u Evropsku uniju prije tri decenije…

Ratne devedesete godine su možda najsvjetlije godine bh. novinarstva, vi i vaše kolege Senad Pećanin, Senad Avdić, Ozren Kebo, Vildana Selimbegović, Kemal Kurspahić ispisali ste možda najljepšu priču u istoriji novinarstva. U opkoljenom gradu pisali ste o zločinima kriminalnih bandi, rizikujući vlastite živote. Kako ste uspjeli sačuvati obraz profesije u najtežem momentu u istoriji zemlje?

Tu bi listu svakako morali dopuniti novim imenima. Moram da uz ova spomenem još Gojka Berića, pokojnog Vladu Mrkića, Šefka Hodžića… I tu nije kraj liste novinara koji su odbranili obraz profesije. Neki su to činili kao urednici, drugi kao novinari, treći kao pisci, svako na svoj način. Vlado Mrkić je, recimo, među prvim novinarima u Sarajevu pisao o ratnom zločinu i ubistvu srpske porodice Ristović u opkoljenom Sarajevu prve godine rata. On je bio i među rijetkim bosanskim novinarima koji su izvještavali iz opkoljenog Vukovara i o masakru koji su rezervisti i redovne jedinice JNA počinili u jesen 1991. godine u selu Ravno na jugu Hercegovine.

Šta tek kazati o dopisniku „Oslobođenja“ iz Zvornika Kjašifu Smajloviću koji je svoj posljednji izvještaj iz tog grada slao u redakciju „Oslobođenja“ u trenutku kad su Arkanovi plaćenici već okupirali grad i stigli na vrata dopisništva! Kjašif je prije toga jedva spasio porodicu i nije ni mislio na sebe. Izgubio je život na svirep način ali je odbranio svoj i obraz profesije podnoseći najveću moguću žrtvu.

Mnoga imena zaslužuju da se istaknu… Nadam se da će doći vrijeme da se to obilježi na neki adekvatan način. Možda neka muzejska postavka posvećena novinarima u ratnoj BiH, domaćim ali i stranim, jer to mnogi strani dopisnici takođe zaslužuju? Svijet a ni mi vjerovatno ne bismo znali ni približno onoliko koliko smo saznavali od neustrašivih i do zadnjeg daha profesionalnih novinara kakvi su bili Roy Gutman, Peter Maas, Ed Villiamy, ili fotoreporter Ron Haviv i drugi koji su, onda kad smo mi bili zarobljeni u vlastitim enklavama, krstarili opustošenom zemljom, otkrivali koncentracione logore, masakre i patnje civila…

Kako je uređivati novinu kada dolazite na posao pod granatama, kada vam ginu saradnici, kada nema baš nikakvih uslova za rad?

To je nešto što se ne da usporediti ni sa čime sličnim. Ja sam imao nekakvo iskustvo ratnog izvještača s Bliskog istoka (iračko-iranski rat, invazija Izraela na jugu Libana), ali ništa od toga nije bilo od pomoći kad je rat počeo u mojoj zemlji. U mome gradu, praktično pred mojim vratima. Bio sam i sam meta napadača, kao i svi ljudi u Sarajevu i u slobodnim dijelovima zemlje, sa porodicom i prijateljima s kojima dijelim istu sudbinu. Ali i novinar koji ima svoje pozvanje i odgovornost. Urednik u takvim okolnostima živi i radi sve. Uz profesionalne obaveze za novinu, tu su i briga o svakom čovjeku s kojim radi.

Vlastiti život i život novine visili su na neki način o koncu. Život od danas do sutra. I uvijek sa strahom hoćemo li i sutra svi doći u improvizirane prostorije u kojima smo radili, hoćemo li napraviti posao, novinu, hoćemo li napokon imati dovoljno novinskog roto papira još nekoliko narednih dana… Bez velikih planova, s ambicijom da se uradi posao upravo tog dana i sutra izađe pred čitaoce. Za ljude kojima je  dolazak „Oslobođenja“ svako novo jutro značio ohrabrenje i budilo nadu. I sami smo sa snovima kojima se nije moglo, ni smjelo prepuštati, ali koji su grijali i našu nadu u neku sretniju budućnost. Pisanje i o zločinima koje su počinili naši branitelji značilo je da smo na pravoj strani.

Krajem osamdesetih godina nova generacija novinara Avdić, Kebo, Ivančić, Lucić i Dežulović uklonili su granicu između novinarstva i proze, njihovi tekstovi i danas izgledaju kao književnost. Koliko je njihova pojava važna i za novinarstvo i za književnost?

Izvanredno je važna. U svakoj generaciji pojavljuju se takvi talenti. Bilo ih je i ranije… Neki samo bljesnu i nestanu, drugi se povuku iz novinarstva, treći istrajavaju u oba područja. Viktor, Predrag i Boris su nenadmašni i jedinstveni.

Bili ste ombudsmen za medije, koliko vlast koristi sudstvo kao obračun sa medijima? Slobodna Bosna je morala ugasiti svoje štampano izdanje, i ne govore li presude medijima upravo o uticaju politike na sudbenu vlast?

Moram kazati da takav zaključak nije sasvim precizan. Novi zakoni za klevetu u BiH pretpostavljaju, s jedne strane, demokratske uvjete pod kojima se ostvaruje pravo na slobodu izražavanja svih građana i pogotovo novinara, ali istovremeno, s druge strane, visoke novinarske profesionalne standarde. Zakoni štite novinare (i medije, dakako) čak i u slučajevima kad su objavili neistinitu informaciju ukoliko naravno mogu dokazati da su postupali u skladu s novinarskom etikom i kodeksom i s dobrim namjerama. Takođe štite to pravo i u slučajevima kad je to „izražavanje“ (formulacija iz zakona) moglo druge uvrijediti, šokirati ili uznemiriti… To je zaista najviši standard i ne možemo braniti neprofesionalno ponašanje nikome, pa ni novinarima.

S druge strane, zaista je bilo niz primjera nepoštivanja zakona i od strane tužitelja i sudova. Mnogi su tužitelji u početku uspostavljanja sudske prakse pokušali da iskoriste sudske procese za obračun s medijima i novinarima kako bi ih „uništili“ izuzetno visokim odštetnim zahtjevima za naknadu štete. S druge strane, neke su sudske presude zaista bile sporne i favorizovale su pojedine tužitelje, pogotovo visoke političare i „ugledne“ ličnosti. Takva je praksa s razlogom bila predmet javnih kritika, pa i intervencija institucija ombudsmena, uključujući i moju dok sam radio kao ombudsmen za medije.

Posmatrano iz današnjeg ugla, mislim da je sudska praksa dosta ujednačena i da se najvećim dijelom oslanja na standarde sadržane u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i na presudama Evropskog suda. Ni visina obeštećenja nije više velika kao u prvim presudama. Mijenja se i novinarska praksa, prisutan je  viši stepen poštivanja profesionalnih normi. U svakom slučaju, ovi su zakoni doprinijeli pozitivnim promjenama iako svi imamo još puno da učimo i da poštujemo profesionalne standarde.

Koliko mediji po vama svojim nestručnim izvještavanjem doprinose produbljivanju mržnje među građanima u Bosni i Hercegovini?

Govor mržnje je na razne načine vrlo prisutan u našem javnom životu. U medijima, pogotovo na online sceni, u politici, u školama, bezmalo na svim mjestima… Mediji naravno imaju specifičnu ulogu i u ovom području. Ne bi smjeli da proizvode govor mržnje, iako i sami tome doprinose i u virtualnom i u realnom svijetu, ali moraju da informišu javnost kad govor mržnje postoji. Ova druga uloga je od izuzetnog značaja da bismo kao društvo bili svjesni i borili se protiv toga. Kad su u pitanju mediji, uzrok u najvećem broju slučajeva nije nestručno izvještavanje već namjerno podsticanje govora mržnje jer to donosi nove klikove na portalima i veće komercijalne efekte. Najgori je i po posljedicama najteži onaj govor mržnje koji se koristi za  dobijanje političkih poena.

Sasvim je jasno da nećemo moći dalje bez ozbiljnog suočavanja sa prošlošću, koliko mediji mogu pomoći da se društvo suoči sa prošlošću?

Mogu puno pomoći, ali naravno i odmoći. Više smo na žalost svjedoci ovog drugog nego prvog… Ozbiljni, profesionalni i nezavisni mediji, kakav je i vaš portal, pokazuju kako se to treba raditi i koliko je važna svaka informacija koja tome doprinosi.

Bez suočavanja s prošlošću živjećemo sa montiranim lažima i danas i u budućnosti.

Amer Bahtijar (Tačno)