Kliker.info

Na nevjerojatnu priču, jednu od onih koje ostavljaju bez daha, „naletio“ je Aleksandar Reljić, novinar Radio-televizije Vojvodine i pretočio je u sjajan film koji malo koga može ostaviti ravnodušnim. Reljić je, naime, autor filma „Enkel“, u prijevodu s njemačkog „Unuk“, o odnosu Eve Mozes Kor, logorašice zloglasnog Auschwitza, i Rainera Hößa, unuka zapovjednika tog logora, Rudolfa Hößa. 

Osnivačica muzeja Candles Holocaust Museum s deset je godina, kao rumunjska Židovka, zajedno sa svojom sestrom blizankom Miriam, deportirana u Auschwitz, gdje je podvrgnuta eksperimentima što ih je provodio monstruozni Josef Mengele koji je svojim radom u tom logoru stekao nadimak „Anđeo smrti“. Preživjela je Auschwitz izgubivši oboje roditelja i dvije starije sestre, i vratila se, zajedno sa sestrom Miriam, u Rumunjsku, ubrzo nakon toga preselila se u Izrael, a kasnije u Sjedinjene Američke Države. Tek trideset i koju godinu iza Auschwitza Eva Mozes Kor krenula je u pronalaženje ljudi koji su preživjeli nacističke eksperimente u tom logoru, osnovavši Candles (akronim za Children of Auschwitz Nazi Deadly Lab Experiments Survivors). Od tada je nebrojeno puta posjetila Auschwitz upozoravajući na zlo koje je preživjela: na jednom takvom putovanju je ovoga ljeta i preminula, u 85. godini života. 

No, prije toga simbolično je posvojila danas 54-godišnjeg Rainera Hößa koji se nosi sa strašnim bremenom zločina svog djeda, čovjeka koji je osmislio cijelu industriju smrti, oduševljavao se učinkovitošću Ciklona B i započeo sistemska ubijanja u plinskoj komori, a za čijeg je upravljanja Auschwitzom ubijeno, prema njegovom priznanju, oko 1,1 milijun ljudi, uglavnom Židova. Danas se Rainera Hößa često može vidjeti u Auschwitzu gdje mladima drži edukativna predavanja, upozoravajući ne samo na zlo iz Drugog svjetskog rata, nego i na sve opasnosti danas rastuće ksenofobije koju širi ekstremna desnica. Zbog njegovog jasnog stava prema nacizmu sa svojom obitelji više nema nikakav kontakt, a o obiteljskim preferencijama najbolje govori to da je njegov otac, odnosno sin Rudolfa Hößa, član NPD-a (Nacionaldemokratska stranke Njemačke), koji otvoreno koketira s nacionalsocijalizmom. 

Višemjesečnom prepiskom Rainera i Eve između njih se razvilo neobično prijateljstvo koje je rezultiralo njihovim zajedničkim potpisivanjem zavjeta o zajedničkoj borbi protiv rasizma, antisemitizma i ksenofobije. Potpisali su ga u prosincu 2014. godine u Auschwitzu

Naišavši na ovu priču Aleksandar Reljić nije dvojio ni trenutka, nego je odlučio o njoj snimiti film. „Enkel“ je premijeru imao početkom prošle godine i od tad je obišao više europskih zemalja. U Hrvatsku je prvi i do sada jedini put prikazan krajem kolovoza ove godine, i to na malom, ali sjajnom PRESS festivalu u Hrvatskoj Kostajnici gdje je oduševio okupljene. Ovog tjedna zainteresirani će imati priliku pogledati film i u velikoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva, gdje će „Enkel“ biti prikazan u utorak u 20 sati. Tom prilikom Lupiga je razgovarala s Reljićem. Dok uz jutarnju kavu s njim dijelimo naše dojmove o „Enkelu“, Reljić će nam reći kako je sretan da će film napokon biti prikazan i u Zagrebu. 

“Naše generacije ipak imaju određeno znanje o Holokaustu, ali ove mlađe generacije ne znaju apsolutno ništa” – Aleksandar Reljić (FOTO: Goran Gazdek)

Vjerujem da si barem sto puta do sada ispričao kako si došao na ideju da snimaš ovaj film, ali ipak te to moram pitati.

– Negdje u tom periodu radio sam dokumentarni specijal, tematsku emisiju „Aušvic – jugoslovensko sećanje“. Emisiju sam pripremao za 27. siječanj 2015. godine, dakle na dan kada se obilježavalo 70 godina od oslobođenja logora Auschwitz. Neposredno pred samu ceremoniju obilježavanja bili smo i u Auschwitzu, a ja sam tih dana čitao veliki broj medija, kako bih bio što bolje informiran o svemu što se događa vezano uz obljetnicu. Tako sam naišao na kratki tekst objavljen u britanskom Daily Telegraphu u kojem se govorilo o simboličnom usvajanju unuka zapovjednika Auschwitza od strane preživjele logorašice. Njih dvoje su se sreli negdje krajem 2014. godine u Auschwitzu i potpisali taj takozvani zavjet o zajedničkoj borbi protiv neonacizma, rasizma, antisemitizma i ksenofobije. Odmah sam krenuo u potragu za tim čovjekom i pronašao ga na Twitteru, pa rekoh ako ima Twitter onda sigurno ima i Facebook.

I imao je?

– Da. Ima i Facebook. Pošaljem mu poruku da sam novinar iz Srbije i zamolim ga, ako može, da mi da svoj e-mail kontakt. I krenemo tako u komunikaciju iz koje saznam da se njih dvoje, Rainer i Eva, trebaju ponovno susresti na proljeće kako bi zajedno otišli na suđenje čuvenom knjigovođi iz Auschwitza, Oskaru Gröningu, koje je održano u njemačkom Lüneburgu. Dakle, apsolutno su mi se sve kockice poklopile. Trebalo je samo da uključimo kameru i da dobijemo film. U to vrijeme na Radio-televiziji Vojvodine bila je stvarno fenomenalna klima. Moram spomenuti velikog Batu Grulovića koji je u to vrijeme bio direktor newsa na RTV-u i koji je imao sjajnu uređivačku politiku. On bi rekao „mi jesmo televizija iz Novog Sada, ali to ne znači da ne možemo pratiti sve i da ne možemo biti i svjetska televizija“. Tako da je ova moja ideja naišla na plodno tlo.

Oni koji su pogledali film bit će iznenađeni da je sve snimljeno u samo 15 dana.

– Znaš i sam, mi smo novinari, mi znamo sebi, ako se potrudimo, dobro organizirati dan i sugovornike i mjesta snimanja i sve ostalo. Tako da je meni to normalno. Navikao sam na tu vrstu tempa. Ali, da, zaista smo za 15 dana jako puno posla napravili. Prešli smo sigurno nekih 3.000-4.000 kilometara. Rainera smo snimali četiri dana u Auschwitzu, samo njegovu priču, to njegovo konstantno istraživanje zločina njegovog djeda, možda najvećeg zločinca u povijesti čovječanstva koji je, recimo, u 56 dana uspio ubiti 425.000 mađarskih Židova, a za svog upravljanja logorom tko zna koliko. To je organizirano industrijsko istrebljenje ljudi, a Rainerov djed je čovjek koji je cijeli taj sistem ubijanja patentirao. Međutim, iako je snimanje bilo dosta kratko, postprodukcija je trajala vrlo dugo, gotovo tri godine. Inače, meni je bilo zanimljivo, što se ustvari jako malo zna, da je u Auschwitzu završilo preko 20.000 ljudi, prije svega Židova, iz cijele Jugoslavije, a da je polovica tih žrtava, njih preko 10.000, bila iz Bačke, Novog Sada, Sombora, Subotice i drugih vojvođanskih mjesta, koja su tada bila u mađarskoj okupacijskoj zoni. Film sam stoga i posvetio ubijenim Židovima iz Bačke.

Pretpostavljam da kad ste krenuli u snimanje nisi ni imao neki strogo razrađen scenarij, jer nisi ni znao što sve možeš očekivati na terenu. Koliko je ono što si okvirno zamislio odstupalo od konačnog „proizvoda“? 

– Teško mi se sada prisjetiti svega, ali sam negdje u startu mislio da bi možda trebalo, što se poslije ispostavilo kao vrlo dobar recept, napraviti tu neku vrstu paralelne dramaturgije, znajući koliko se danas relativizira, čak i negira Holokaust, kako kod nas, tako i u svijetu, znajući kako jako malo znanja o svemu imaju neke nove generacije. Pazi, naše generacije ipak imaju određeno znanje o Holokaustu, ali ove mlađe generacije apsolutno ništa. To ima veze s obrazovnim programom, ali ne bih sada o tome. Uglavnom, ja sam htio napraviti klasičnu priču o monstrumu, kao neku vrstu osnovnog znanja koje bih dao onim gledateljima koji ništa ili jako malo znaju o Auschwitzu i Holokaustu. Znao sam da trebam ići u neku vrstu paralelne dramaturgije da imamo svjedočanstvo preživjele logorašice i svjedočanstvo monstrumovog unuka kroz njegovo suočavanje sa zločinima koje je počinila njegova obitelj. Bio sam svjestan da na neki način imamo jednu drugačiju priču o Holokaustu. Na samom početku sam imao tu ideju, samo je bilo pitanje hoću li je uspjeti provesti u djelo ili ne. Htio sam najveće težište staviti na Raineru, on mi je bio najinteresantniji, ali i Evinoj priči je trebalo dati prostora. Ona vrlo jasno govori zašto ona prašta i govori da to ne čini u ime svih, nego samo u svoje ime. Ne znam jesi li primijetio kako ona na kraju filma Raineru govori da on treba oprostiti svojoj obitelji, ali je to nemoguće i mi odmah nakon toga završavamo film. To ostaje nedorečena priča. On ne može oprostiti svojoj obitelji. Ako je Eva skinula breme viktimizacije sa svojih leđa time što je oprostila, Rainerovo oslobađanje je zapravo njegova konstantna borba protiv negacije Holokausta, tako da on svoj duh oslobađa stalnim javnim nastupima, govoreći o tome, suočavajući se i stalno istražujući to obiteljsko nasljeđe.

Kako su reagirali kada si im rekao da o njima želiš snimiti film? Jesu li to prihvatili odmah iz prve?

– On je odmah prihvatio, jer sam bio prvi koji se toga sjetio. Činjenica je da su se oni u prosincu našli, a ja ih kontaktirao već u siječnju. Pristali su odmah, i jedno i drugo. 

Inače, on živi u Njemačkoj, a ona je živjela u Sjedinjenim Državama.

– Da, ona je živjela u Terre Hauteu, nedaleko Indianapolisa, gdje je osnovala CANDLES, muzej Holokausta. Njih dvoje su mi predložili da se nađemo na suđenju Oskaru Gröningu, tako da nismo imali većih problema za snimanje, jer da smo trebali snimati i u Americi, zbog velikih troškova, vjerojatno filma ne bi ni bilo.

Kako je Eva s obzirom na godine, u vrijeme snimanja imala je 81 godinu, podnijela takav tempo snimanja?

– Ona je tako velika raja, ako mogu da se tako izrazim. Žena puna životne snage i volje. Do posljednjeg dana svog života je neprestano putovala, non-stop je bila angažirana, aktivna u toj njenoj borbi da ideja oprosta dođe na agendu priče o Holokaustu. I općenito zločina. Jer ona je smatrala da zločin mora biti kažnjen, ali da poslije kazne ipak treba postojati neka vrsta oprosta. Ona je opasna bakica koja je na snimanju bila glavna, u centru pažnje, stalno je pričala viceve dok smo snimali, kao da je naša generacija. Zato sam i morao pustiti scenu kada se ona i Rainer igraju oko nekog stabla u parku, za što mi je Rainer poslije rekao „ti nisi normalan, zašto si to pustio“. Djelovalo mu je neozbiljno, ali ta scena je zapravo najbolje oslikala njihov pravi odnos.

Nisi mogao izbjeći da kroz snimanja s glavnim akterima stupiš i u neki prisniji odnos?

– Da izgradili smo neki prijateljski odnos, stalno smo bili u kontaktu. S Rainerom sam to i danas. Prošle godine smo nas dvojica zajedno išli u Crnu Goru gdje smo prikazivali film, i to u srednjoj školi u Beranama. To je s njim uvijek zabavno, moram priznati.

Eva je stigla pogledati film.

– Jeste, pogledala ga je i bila je oduševljena.

Je li ona naišla na neke probleme zbog sudjelovanja u „Enkelu“ i zbog toga što vlastitim primjerom promovira oprost, do te mjere da je posvojila unuka svog tamničara?

– I Rainer u filmu govori o tome da su njih dvoje jako slični. Dakle, koliko njega njegova obitelj osuđuje zbog onoga što radi, toliko i nju neki osuđuju zbog toga što ona radi. Nije „Enkel“ Evin jedini dokumentarni film. Ona je zaista jedna poznata osoba u svijetu preživjelih Holokausta. Snimila je više dokumentaraca, jedan od tih je i film u kojem ona propovijeda oprost, a drugi akteri u filma je direktno optužuju zbog toga i kritiziraju je. Ona je imala stalne probleme zbog toga, konstantnu osudu. Tako da su njih dvoje stvarno slični na neki način. Inače, Rainer voli reći: „da sam nacist sigurno bih bio neki lider, a ovako sam prvi na meti nacista“. 

“Mislim da je svima jasno kako mi ovdje, kada govorimo o suočavanju s prošlošću, nikada ni izbliza nećemo dosegnuti ono što su Nijemci uspjeli” (FOTO: Goran Gazdek)

Koliko ti se čini da je Rainer tijekom snimanja bio iskreno otvoren?

– Mislim da jeste. Ti s njim i privatno kad sjediš, vidiš da je on potpuno opsjednut s tim. On neprestano priča o Holokaustu, on je 24 sata u toj priči. I ono što je meni najzanimljivije, on danas na neki način uspoređuje današnje vrijeme s vremenom tih godina u Njemačkoj. On je veliki borac i protiv islamofobije. Nije netko tko upozorava samo na ovu vrstu anomalije – nacizam. On je netko tko je neprestano angažiran protiv svake vrste ekstremizma.

U filmu on govori i kako je jedna od njegovih kćerki udana za muslimana, inače porijeklom iz Bosne i Hercegovine, te tvrdi kako bi mjesto Židova u Drugom svjetskom ratu u nekom budućem vremenu mogli zauzeti upravo muslimani.

– Da, kaže „kad čitate danas Mein Kampf, slobodno umjesto riječi ‘Židov’ možete staviti riječ ‘musliman’, poruka će biti ista“. I to se danas događa u svijetu. Meni je jako zanimljivo to što je on to izjavio u travnju 2015. godine, ne recimo u kolovozu kada ja krenuo najveći val izbjeglica s Bliskog istoka, onda kada je počela ta svjetska drama. Tada mi nismo bili svjesni što će se sve događati i koju će razinu ksenofobije u Europi to izazvati. Ta mi je rečenica ostala zvoniti kao neka nevjerojatna univerzalna istina, a da se sam problem u tom trenutku nije čak ni načeo. Rainer je, ne znam kako bih to rekao … sve ono što je na meti neonacista u Njemačkoj, e baš to je cilj njegove borbe.

S čim se Rainer zapravo bavi?

– Teška je njegova priča. S 16 godina je pobjegao od kuće, shvativši kako su ga roditelji godinama lagali da njegov djed nije „taj“ Rudolf Höß, nego neki drugi. Kada je shvatio, želio se odmaknuti od njih. Postao je kuhar, imao je catering, neko je vrijeme s partnerom radio na Tajlandu po hotelima, sve do svoje 39 godine kada je imao moždani udar. Nakon toga je sve prodao i posvetio se potpuno onome što danas radi.

U filmu se vrlo malo govori o tome kakav je danas njegov odnos s obitelji. Je li moguće da ipak nije cijela njegova obitelj tako ekstremnih uvjerenja, pa možda s nekim održava kontakt?

– On je doslovce prekinuo sve kontakte s cijelom svojom obitelji. Rano je, s 19 godina, dobio prvo dijete, danas ima i unuke. I to je jedina njegova obitelj. On se bori za njih, za svoju djecu, što on i kaže govoreći „ja sam na neki način tvrđava svojoj djeci i sve što radim radim zbog njih, da bih skinuo ljagu s našeg prezimena“. Niti njegova djeca nemaju kontakt s drugim članovima obitelji. Otac koji je djetinjstvo proveo u raskošnoj katnici, tik do logorskog zida i plinske komore, još uvijek je živ, član je NPD-a, kao i Rainerov stariji brat.

Film je prikazan u cijeloj regiji, a, evo, u Hrvatskoj je tek nedavno imao premijeru.

– Nije bilo prilike da stigne do Hrvatske. Meni je to žao. Nije prošao na Zagrebdoxu i to je bilo to.

Kakve su bile reakcije na filmskim festivalima gdje ste gostovali s filmom? Kako publika reagira?

– Film je sad već dobio dosta nagrada. Mediji su puno govorili o njemu. Dobio je nagradu na Al Jazeera Balkan Documentary Film Festivalu, na festivalu „Prvi kadar“ za najbolji film s ex-Yu prostora, bio je kandidiran za najbolji europski dokumentarni film godine na „Prix Europa Berlin“, pa na festivalu u Rusiji nagradu za režiju, u Stockholmu specijalno priznanje … Ima dosta dobru prođu. Mislio sam da će to biti i mnogo više, jer smo u procesu postprodukcije imali dobar ugovor s jednom distributerskom kućom, međutim zbog nekih okolnosti taj ugovor je trajao samo godinu dana, tako da je film mogao i mnogo bolje proći, ali super je prošao.

Dakle, već si prije radio teme o Auschwitzu, kako to da si se povezao s tom temom, s kojom se rijetki mogu nositi?

– Ovako, mene je iznervirala činjenica da mi u Auschwitzu uopće nemamo jugoslavenski paviljon. Jugoslavija je bila zemlja koja je među prvima otvorila spomen-sobu za žrtve u Auschwitzu, i na neki način je bila i jedna od osnivačica samog muzeja u Auschwitzu. Dakle, 1963. godine Josip Broz Tito je otvorio taj paviljon, a početkom ratova taj je paviljon zatvoren zato što jednostavno više nije postojala ta država koja bi to financirala. Sama ta činjenica me je navela da krenem praviti tu emisiju koju sam već spominjao, „Aušvic – jugoslovensko sjećanje“. Ono što me je još više nerviralo je činjenica da o tom problemu nitko nije pisao. Prije nekih 15 godina su Hrvatska i Slovenija htjeli otvoriti svoj paviljon, ali se u taj proces uključio UNESCO, koji je onda pokrenuo projekt da svih šest bivših jugoslavenskih republika sjednu za stol i da se dogovore oko novog paviljona. Vlade svih tih republika su dale svoje predstavnike u za tu svrhu oformljenu komisiju. To su bili uglavnom povjesničari i drugi eksperti koji su se sastajali gotovo deset godina i dogovorili se oko svega, ali se vlade nisu dogovorile oko financiranja, jer su se vlade neprestano mijenjale, a kako se neka vlada u nekoj od tih republika promjeni, tako nastaju novi problemi i novo usporavanje. Na kraju smo tu gdje jesmo – paviljon još nije otvoren iako postoji kompletna dokumentacija i dizajn izložbe i sadržaj … sve, ali ništa. I to u medijima svih tih godina uopće nije bila tema. Eto tako sam zapravo upao u problematiku Holakusta i još više u problematiku našeg odnosa prema njemu. 

Tijekom svog rada razgovarao si i s preživjelim logorašima iz Auschwitza s ovih prostora, primjerice s Brankom Lustigom i Olegom Mandićem, koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata također bili djeca kao što je to bila i Eva. Koliko su zapravo univerzalna iskustva djece logoraša?

– Apsolutno su univerzalna, u svakom smislu. Što je jako zanimljivo, Mandić je kao desetogodišnjak bio politički zatvorenik u Auschwitzu. I Lustig i on govore koliko su neke stvari osobna iskustva, a koliko je samo vrijeme na neki način te njihove osobne priče nadogradilo nekim općepoznatim istinama. Lustig, recimo, kaže otprilike „ja više ne znam što sam sve točno doživio tamo, a što mi je došlo s knjigama koje sam čitao i filmovima koje sam gledao, svakako da imam svoju osobnu priču, ali više ne znam što sam ja sve stvarno doživio“. Mandić već ima neku drugačiju vrstu iskustva, jer je bio poseban logoraš, kao politički zatvorenik i on je negdje ipak bio pošteđen nekih stravičnih stvari u logoru. Ali koliko je njegova priča važna govori činjenica da je naš čovjek posljednji logoraš koji je izašao iz Auschwitza, da je on taj koji je zatvorio vrata tog zloglasnog logora. Strašne su te priče, ali neke stvari samo vrijeme izblijedi ili ih možda nadogradi nekim tuđim iskustvima.

Rainerova priča otkrit će nam da je to čovjek koji još uvijek nije prošao svoju katarzu, ali je prolazi, dok se čini da je njemačko društvo gotovo u potpunosti prošlo katarzu. Što je s ovim našim društvima kada govorimo o katarzi i suočavanju s prošlošću?

– Čini mi se da se nama čini da je njemačko društvo prošlo katarzu. Ono to jeste napravilo u sistemskom smislu, u obrazovnom smislu, u institucionalnom kontekstu, pa i u javnom diskursu, ali paralelno s tim danas u Njemačkoj imamo rast ekstremne desnice. Imamo AFD (Alternativa za Njemačku) koja je postala vrlo jako stranka. Ne možemo reći da ne postoji ksenofobija u tom društvu i Rainer se upravo s tim stvarima najviše bori i suočava danas. S druge strane, unatoč tome mislim da je svima jasno kako mi ovdje, kada govorimo o suočavanju s prošlošću, nikada ni izbliza nećemo dosegnuti ono što su Nijemci uspjeli. Društva u bivšim jugoslavenskim republikama jednostavno se ne žele suočiti sa zločinima koji su činjeni u njihovo ime ni gotovo 25 godina iza rata. Ja sam prije dvadesetak godina, negdje početkom dvijetisućitih bio sretan radi političkih promjena koje su se dogodile kod nas, jer sam bio uvjeren da ćemo konačno kao društvo krenuti u neki proces suočavanja. Danas mislim da je sada deset puta teže govoriti o zločinima koji su se dogodili na prostoru bivše Jugoslavije nego što je to bilo u vrijeme kada su se ti zločini događali. Danas je strašna ta atmosfera trajnog sukoba i taj rast desnice koji je također prisutan kod nas. Ono što me najviše smeta, kad govorimo o tome, je to što mi se čini da je međunarodna zajednica potpuno napustila ovaj prostor i dignula ruke od nas. Mi smo sada potpuno prepušteni svom divljanju.

Ne mogu ne primijetiti da na ovim prostorima imamo stotinjak, samo u Haagu, osuđenih ratnih zločinaca, ali ne vidim da je itko od njihovih potomaka postao neki Rainer iz našeg sokaka, naprotiv većina njih uglavnom opravdava zločine ili ih, najblaže rečeno, relativizira.

– Mislim da je rano za takvo nešto. Zapravo ne mislim, ja se samo nadam da je tako. Volio bih da se to jednom dogodi, ali s obzirom na atmosferu koju imamo, i društvene procese koji se ne mijenjaju nego i dalje traju, mi smo u nekom ambisu u kojem rat uopće nije završio. Izgleda mi kao da se još više podgrijavaju sukobi i da smo zapravo mi koji se bavimo tim pitanjima i pokušavamo da iznova otvaramo tu temu suočavanja s prošlošću, danas najveći neprijatelji. Prošle sam godine završio dokumentarni film „Kosovo… Nazdravlje! Gëzuar!“. U tom filmu bivši monah Srpske pravoslavne crkve iz Visokih Dečana i bivši pripadnik Oslobodilačke vojske Kosova zajedno sjede u kafani u srpskoj enklavi i bistre politiku za kafanskim stolom. To je bila jedna potpuno benigna priča, ali film nije mogao imati ni normalnu premijeru. Nama je kino dvorana otkazana „zbog sigurnosnih razloga“, a premijera je na kraju održana u prostorijama Nezavisnog društva novinara Vojvodine u Novom Sadu, s jakim kordonom policije na vratima ispred razularenih hordi navijača i raznih drugih ekstremista, koji su došli s transparentima „Kosovo je srce Srbije“ ne želeći da se film u kojem se makar spominje Kosovo igdje i ikome prikazuje. Pri tom, o filmu apsolutno ništa nisu znali, osim njegova naslova. Optuživali su me za besmislice, da sam napravio Thaçijev film (prvi premijer Kosova, op.a.) i ne znam ni ja što sve. Ista stvar se dogodila na Martovskom festivalu u Beogradu kada je taj film također prikazan. Ljudi su kupili karte da bi mogli prekinuti projekciju kada je počela. Eto, ti si najveći problem, ne oni koji im ne omogućavaju da se zaposle, da normalno žive, oni nisu problem, nego smo to mi. Sva ta mržnja postoji i postojala je da bi se netko na njoj obogatio. I dok ljudi to ne shvate mislim da se na ovim prostorima ništa značajno neće promijeniti. 

Vjerujem da već imaš brojne planove. Što sljedeće radiš?

– Sad radim u Crnoj Gori. Film o Mamuli, otoku na ulazu u Boku Kotorsku, na kojem se nalazi tvrđava iz sredine 19. stoljeća, koju je izgradio austrougarski general Lazar Mamula, a u kojoj je i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu bio logor. Crna Gora je taj otok, zajedno s tvrđavom, dala u zakup jednom egipatskom tajkunu kako bi on na Mamuli napravio luksuzni resort. Sama ta transformacija nekadašnjeg logora u luksuzni hotel meni je i više nego zanimljiva da je dokumentiramo, a cijelom pričom se bavimo iz kuta preživjelih logoraša s Mamule koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da će to mjesto postati mjestom zabave. S druge strane, egipatski investitor je obećao da će napraviti prvi hotel muzej na svijetu, sa spomen sobom za žrtve, pa je logično da se naš film već sad zove „Mamula All Inclusive“. Počeli smo snimanje još u rujnu 2017. godine i čekat ćemo sve dok radovi ne budu gotovi i dok se otok ne transformira u luksuzni resort. Tek tada ćemo pustiti film. Dakle, prije 2021. godine film sigurno neće izaći. 

I za kraj, naši čitatelji sigurno će se sjetiti kako su se na Radio-televiziji Vojvodine prije tri godine dogodile velike čistke i da su tada bez posla ostali mnogi sjajni novinari zbog čega su se organizirani prosvjedi „Podrži RTV!“. Kakva je danas situacija na RTV-u?

– Kao i svuda. Mislim da ću ti tako to najlakše opisati. Mediji i novinarstvo općenito, svuda su u ozbiljnom problemu i krizi, a ništa ekskluzivno drugačije nije ni na RTV-u. Biti danas novinar, u punom značenju te riječi, čini se da nigdje nije poželjno. 

Ivor Fuka (Lupiga)