Kliker.info

Mile Stojić je pjesnik iz Bosne i Hercegovine, esejist i novinar. Svojim britkim jezikom, komentarisao je dnevna dešavanja u nekolicini domaćih i regionalnih novina, magazina i internet portala. Njegova djela su, u bivšoj Jugoslaviji, ali i u državama nastalim njenim raspadom, više puta nagrađivana i prevođena na brojne svjetske jezike. Trenutno je predsjednik Organizacionog savjeta Sarajevskih dana poezije. Ova manifestacija se po 58. put nedavno održala u Sarajevu.

RSE: Sarajevski dani poezije održani su protekle sedmice u Sarajevu. Pored MESS-a (teatarski festival), ovo je jedna od najstarijih kulturnih manifestacija u Bosni i Hercegovini. Po čemu ćete pamtiti ove Dane poezije?

Stojić: Možda po tome što održavaju tradiciju koja je kod nas dovedena u pitanje općenito. Kod nas mnogi ljudi, pogotovo oni na vlasti, misle da naša povijest počinje 90-ih godina. Ova manifestacija ima svoj korijen gotovo šest desetljeća. Kao takvu bi je trebalo unapređivati, a mi smo u situaciji da je jedva održavamo jer nemamo dovoljno institucionalne pomoći.

Ove godine, bilo je zanimljivo. Bilo je dosta tribina i gostovanja pisaca iz inozemstva. Bila je prezentacija književnosti Crne Gore i u sklopu toga nagrada crnogorskom autoru Miloradu Popoviću.

Na neki način ispunjavamo svoju programsku zadaću, a to je da valoriziramo poeziju koja se piše kod nas u susjednim državama, a onda i šire u Evropi.

Nema dovoljno kulturne suradnje

RSE: U skladu sa tradicijom Sarajevskih dana poezije uvijek je neka država gost. Ove godine to je bila Crna Gora. Iz ove države je i dobitnik nagrade ‘Bosanski stećak’ pjesnik, romanopisac i esejista Milorad Mijo Popović. Koliko je slična poezija Crne Gore i BiH?

Stojić: Za vrijeme bivše države postojale su velike interferencije jer se radi o jednom jeziku koji danas ima četiri državna imena. Ti utjecaji su bili vrlo bitni i plodotvori kada je u pitanju literalna produkcija. Danas je to na neki način dovedeno u pitanje jer nema fluktuacije knjiga, nema ni knjižara, sve je istrgano, ne postoji dovoljno kulturne suradnje. Postoje društvene mreže i internet, tako da se možemo informirati o tome šta se dešava.

Crna Gora ima značajan broj pisaca, pogotovo mladih, koji se na neki način odvajaju od crnogorskog kanona koji je bio zasnovan na Njegošu i epskim pjesmama. To može biti plodotvorno, ali ova nova generacija piše drugačije, više sa senzibilitetom novog vremena. Pišu o problemima ljudi koji žive danas, u dvadesetom stoljeću. Ono što sam pročitao od crnogorskih pisaca jako je dobro i mislim da se puno ne razlikuje od onoga što pišu pisci u Bosni i Hercegovini.

Pametne države ulažu u poeziju

RSE: Koliko se uopšte danas čita poezija? Poeziju treba čitati i znati razumjeti.

Stojić: Poezija se nije nikada čitala mnogo. Danas pogotovo ne jer ne postoje mediji ni društvena svijest o značaju poezije. Sve pametne države ulažu puno u poeziju, operu i balet. To nisu stvari širokog dometa i najčešće nisu ni komercijalne. Pročitao sam da Austrija više ulaže u operu i Bečki simfonijski orkestar nego u Ministarstvo vanjskih poslova jer znaju da gdje god da se pojavi Bečka filharmonija, to je veliko priznanje toj državi. Kod nas još uvijek nema svijesti o tome.

Srušio se jedan stari sistem vrednovanja, a nije napravljen novi. Kod nas se priča da poezija može biti tržišna stvar. Ona nikada nije mogla biti tržišna stvar, niti će ikada biti jer po svojoj definiciji ona ne pripada nekoj širokoj potrošnji. Ona pripada uskom krugu ljudi, ali je vrlo važna. Poezija ima ambiciju da nadmaši vrijeme i da se na neki način reflektira u dužem vremenskom periodu, u vječnosti. Zbog toga je njen značaj veliki.

Mali dug prema velikoj temi Srebrenice

RSE: Ono što je posljednje jako odzvonilo u javnosti jeste vaša pjesma ‘Hatidža’, koju ste objavili u posljednjoj knjizi ‘Himna prevarenih’. Odakle ideja?

Stojić: Pitanje Srebrenice je jedno od najznačajnijih pitanja našeg vremena i prostora. Srebrenica je lakmus naše ljudskosti. U sklopu toga nisam imao ambiciju da pišem neke romane i velike stvari o Srebrenici, ali sam napisao pjesmu o toj srebreničkoj majci koja je izgubila dva sina i muža. To je jedna od sto pjesama. Dalje je radio sve slučaj.

Kada je umrla Hatidža, tu pjesmu sam stavio na Fejsbuk u znak sjećanja. Onda sam počeo dobivati prevode, spontano. Poslali su mi u inboks prevode pjesme. Dobio sam desetak prevoda. Onda mi je sinula ideja da bi se to moglo štampati u nekoj knjižici. Kada sam skupio 19 prevoda, javio sam se mome prijatelju Halilu Tikveši, našem velikom grafičaru koji se takođe bavio Srebrenicom. Ponudio mi je svoje crteže i grafike. Nas dvojica smo to kompletirali i nastala je ta knjiga. Cijeli tiraž sam poklonio Memorijalnom centru Potočari. Od toga nisam dobio ni dinara. To je moj mali dug prema toj velikoj temi.

Stvari koje nam se dešavaju treba zabilježiti

RSE: Osim poezije redovno objavljujete kolumne, tekstove i analize. Društveno ste angažovani. Koliko vam je to inspiracija kada pišete, obzirom da vrlo oštro kritikujete?

Stojić: Sada manje pišem. Dugo vremena sam pisao u najtiražnijim novinama, kao što su Danas, Feral, Dani i tako dalje. U novije vrijeme pišem slabije. Biti angažiran znači nemati iluziju da ćeš nešto veliko napraviti. One koje tretiraš to ne zanima.

Ima puno ljudi koji nisu sigurni u svom mišljenju i onda su sretni kada vide da neko napismeno razmišlja tako kao i oni. Dobivao sam puno pisama, mejlova i odjeka na moja pisanja. To mi je dalo dodatnu snagu.

Onaj ko živi u današnjem vremenu suočen je sa jednim užasnim, katastrofalnim razvojem ljudskog života. Jedna njemačka Jevrejka koja je preživjela holokaust je rekla za današnje izbjeglice da je ovo novi holokaust. Mi ne smijemo ostati nijemi na to, barem ne mi koji pišemo, koji artikuliramo neke rečenice. Moramo to zabilježiti kao neku kroniku i reći ljudima o čemu se tu radi. Stvari koje gledam oko sebe zahtijevaju neku objavu, pa makar kao kroniku, kao činjenicu koju treba zabilježiti.

Društvo BiH u dubokoj dekadenciji

RSE: Gdje je društvo Bosne i Hercegovine?

Stojić: Društvo Bosne i Hercegovine je u nekoj dubokoj dekadenciji, u nekom rasulu jer je država u rasulu. Bosna i Hercegovina je bila multi-kulturalno društvo mada ja mislim da smo bili monokulturalna društva. Nismo se razlikovali ni po čemu, osim nekih nijansi u religiji. Sve tri religije su monoteističke, u suštini iste. Nacionalisti nisu imali nekog drugog razloga da nas dijele i onda su religiju uzeli kao osnovni kriterij.

Danas je društvo BiH vrlo podijeljeno. Na žalost, čak imamo apsurdan fenomen dvije škole pod jednim krovom gdje djeca ulaze na različita vrata u istu školu i uče različite stvari. To bi trebalo navoditi na neku akciju, ali to kod nas dugo traje i ljudi su već oguglali. Mladi ljudi misle da je to tako normalno, a to je zapravo duboko nenormalno, čak i perverzno.

Selma Boračić-Mršo (RSE)