Kliker.info

Broj ljudi koji je posljednjih godina otišao iz Bosne i Hercegovine mjeri se u stotinama hiljada. Skoro dvije i po decenije nakon proteklog rata, on se kao opcija i dan-danas povremeno pominje u javnoj, posebno političkoj i medijskoj sferi.

O stanju opće depresije, beznađa, masovnog odlaska s ovih prostora, za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori doktor Marko Romić, psiholog specijalista traumatske psihologije u Domu zdravlja Mostar, koji je takođe voditelj Kluba liječenih ovisnika o kocki.

RSE: U nekoliko zadnjih dana imali smo tri slučaja ubistva samo u Hercegovini: jedna mlada žena je umiješana u slučaj ubistva; potom je jedna djevojka na brutalan način ubijena i bačena u rijeku, a zabilježen je i slučaj ubistva migranta. U kakvom mi to zapravo društvu živimo?

Romić: Nažalost, moram reći da živimo u društvu kojeg karakteriziraju mnoge proturječnosti, društvu kojeg karakterizira jako veliki broj kriza, problema u raznim sferama života – u oblasti ekonomije, društvenih odnosa, politici. Rekao bih i u vremenu i društvu kojeg karakteriziraju i krize na nižim razinama – kriza obitelji, kriza pojedinca. Dakle, živimo u prilično kompleksnom društvu, bremenitom raznim poteškoćama i problemima i to je ono što zapravo generira nove probleme, s kojima se očito mi sve teže snalazimo.

RSE: Običan čovjek je više-manje prepušten sam sebi, čini se da u bh. društvu manjka solidarnosti. Kako smo uopće došli do ove tačke?

Romić: Nekako kada razmišljam na ovu temu, prvo što mi pada na pamet da razmišljam (je) o vremenu nekad, a to vrijeme nekad je vrijeme do ovog našeg zadnjeg nesretnog rata, rat i poraće. Dakle, mi smo ranije živjeli u sustavu koji je, bez obzira na sve njegove manjkavosti, nedostatke, ipak imao mehanizme koji su značajno doprinosili stabilnosti kako društva, tako i pojedinca.

Naravno, rat je jedno užasno destruktivno stanje, koji je razorio kompletno društvo, njegove temelje, i poraće je vrijeme u kojem smo trebali izgraditi, u kojem smo se zapravo nadali izgraditi društvo normalnih ljudi, pravedno društvo, društvo solidarnosti, jednakosti i društvo koje je trebalo biti karakterizirano pozitivnim vrijednostima demokratskih društava.

Međutim, mi to očito nismo uspjeli. I negdje usput, dakle, u ovim poratnim godinama, jednostavno, rekao bih, izgubili smo kompas, ne znamo više šta konkretno uraditi. Čak, nekad smo imali vrlo jasnu viziju ili barem teoriju, sada čini se nažalost da smo izgubili i to i nekako meni se čini da smo kao nekakav brod na jako, jako velikom, jako uzburkanom oceanu, koga struje nose i vjetrovi onako kako pušu s koje strane.

Žao mi je što ovo moram reći, volio bih da mogu reći nešto što bi bolje zvučalo, nešto što bi davalo više nade, međutim, to je ono kako ja vidim naš sadašnji trenutak. Kako smo uopće u njega dospjeli? Pa, razorili smo ono što smo prethodno imali, nismo uspjeli izgraditi nešto novo i kvalitetnije, usput mnogi od nas su se jednostavno zamorili, a mladi nisu imali vremena niti potrebna iskustva da bi napravili nešto kvalitetnije. To je način na koji ja vidim cijeli taj našu put u, eto, rekao bih, nažalost u propast.

Depresivno, anksiozno, psihotično društvo

RSE: Identitetska pitanja, pitanja navodnog opstanka kolektivitetâ nesumnjivo dominiraju političkom i društvenom agendom, dok istovremeno ljudi odlaze, nezadovoljni nizom, pitanja, od ekonomije, obrazovanja, zdravstva, sigurnosti itd. Kako je to moguće?

Romić: Nažalost, mi smo postali društvo koje, ako bih pravio nekakve paralele, vezano za termine u psihologiji, kojom se koristim i u kojoj radim, rekao bih da smo postali prilično depresivno, prilično anksiozno, prilično psihotično društvo. Dakle, kako je moguće da se događaju ovakve stvari da imamo na jednoj strani vrlo intenzivne kampanje sve ove godine o tome kako, eto, tobože, postoje snage – i to one vladaju ovom zemljom – koje brinu za narod ili za narode, ovdje činjenica je da moramo nekako govoriti u tom smislu, da imamo situaciju u kojoj oni očito to ne rade.

Ono što je vidljivo, dakle, te vladajuće strukture, ono što običan čovjek može vidjeti, pojedinci, dijelovi tih struktura imaju enormna bogatstva. Pri tome, ne rade ništa konkretno, ne proizvode nikakvu novu vrijednost, i glavnina njihovih aktivnosti nekako svodi se na to da pokušavaju objasniti narodu da je ugrožen i da će ga oni spasiti.

Nažalost, s druge strane, dobar dio ljudi se nekako iz raznih razloga „uhvatio“ za tu priču i to je rezultiralo time zapravo da bude zanemareno sve drugo. Dakle, vladajuće strukture ne pričaju o tome kako će otvoriti novu fabriku, kako će pokrenuti proizvodnju u Livanjskom ili Duvanjskom polju ili nešto slično tome. Kod nas je, nažalost, događaj i to, rekao bih, događaj od velikog publiciteta kad Merhamet ili Caritas otvore javnu kuhinju i kad se dijeli sirotinji pedeset paketa riže i makarona. To je prestrašno, ali to je jedan slikovit primjer dokle smo dogurali.

I nekako narod, jednostavno, zaslijepljen tim čestim plašenjem, ne uspijeva uraditi potrebne korake. Zapravo ne uspijeva ovdje i rezultanta toga je da sve veći broj ljudi shvata da od “šuplje” priče i mahanja zastavama nema ništa i da jednostavno od toga se ne živi, od toga se ne kupuju lijekovi, od toga penzioneri neće moći platiti ni svoje račune za lijekove ili struju, od toga se ne mogu financirati djeca. Od takvih priča i takvog stanja imaju koristi samo rijetki pojedinci, a većina nas, čak i mi koji imamo sreću da imamo poslove, jedva sastavljamo kraj s krajem i logična posljedica toga je da ljudi jednostavno traže kruha sebi i idu dalje.

‘Floskuletine koje ne znače ništa’

RSE: Kad ste spomenuli odlazak, posebno u velikom broju odlaze mladi. Kako uvjeriti mladog čovjeka da se trud i rad isplate u našem društvu?

Romić: Mislim da je konkretan primjer, pogotovo osobni primjer, najbolji i rekao bih jedini način da ih uvjerimo. Dakle, ako ja hoću svoga sina i kćer uvjeriti da trebaju ostati ovdje, ja njima trebam pokazati i dokazati da ja mogu funkcionirati i da mi je dobro. Ne mogu ja njima reći: “E, slušajte, ostanite ovdje, vidite kako je danas vedar dan i takva je većina dana u godini i vidite kako tamo Pero ima dobar stan, dobro auto i dovoljno para, a mi nemamo. Unatoč tome, vi ostanite ovdje”. Tu priču mladi neće prihvatiti. Dakle, ja ako ne uvjerim svoju djecu da ostanu ovdje, svaka daljnja mora priča nema smisla i bilo čija druga priča.

Nažalost, ovdje imamo te strukture, koje imaju značajan uticaj. Zapravo, stalno se služe nekakvim floskuletinama, koje zapravo ne znače ništa. Od toga niko ne živi, osim sami oni i prema tome logično je da mladi shvataju o čemu se tu radi.

RSE: Vratimo se pitanju sigurnosti, odnosno nasilja o kojem smo govorili. Kako objasniti sveprisutnost nasilja, od društvenih mreža do konkretnog nasilja, ubistava?

Romić: Rekli smo na početku našeg razgovora da živimo u vremenu i prostoru koje je stvarno opterećeno raznim krizama, i te krize u tim različitim sferama naših života jednostavno su jako pogodno tlo i za krize na planu funkcioniranja, na planu mentalnog zdravlja. Dakle, ako imamo društvo koje je izloženo takvoj krizi, logično je da će neki njegovi pojedinci biti u takvom stanju da će prihvatiti ponašanja i vrijednosti koja nisu normalna za većinu, odnosno da će neki od njih ići tako daleko u tim poremećajima, da će to rezultirati time da su ubojstva ili samoubojstva samo posljedica toga.

S druge strane, opet, takvi događaji, takvi tragični događaji, evo kao što smo nažalost imali zadnjih dana ovdje u Mostaru i okolini, onda samo dodatno zapravo produbljuju tu spiralu nesreće u kojoj se nalazimo i to je onda sustav koji je ono kao perpetuum mobile, dakle kriza jedna dovodi do druge krize, ta kriza opet izazove neku katastrofu, katastrofa dodatno uzdrma sve skupa i to je način na koji nažalost sada funkcionira naše društvo.

‘Prerijetko smo samokritični’

RSE: Kako dalje? Kako po Vašem viđenju izaći iz situacije u kojoj se društvo nalazi?

Romić: Moramo se vratiti temeljnim vrijednostima, moramo se vratiti obitelji, moramo se vratiti pojedincu, čovjeku. Dakle, moramo sagledati sve naše greške i priznati ih. Mi smo društvo koje nekako funkcionira po principu da za sve što se događa meni ili nama kriv je neko drugi. Prerijetko smo samokritični. Prerijetko sagledavamo koji je moj ili koji je naš doprinos tom teškom i lošem stanju u kojem se nalazim ili u kojem se nalazimo.

Čini se kao da previše nas krivnju uvijek traži izvan sebe ili izvan nas, što je, naravno, samo prvi korak u pogrešnom pravcu.

Mirsad Behram (RSE)