Kliker.info

Jedna od osnivačica Žena u crnom Staša Zajović za DW govori o mirovnom aktivizmu, o aktualnim i bivšim vlastima u Srbiji, o utjecaju Srpske pravoslavne crkve i o stalnom poticanju mržne u regiji.

Deutsche Welle: Povodom Svjetskog dana mira, 21. septembra vlada španjolske pokrajine Navarre uručila Vam je nagradu za mir. Koliko je ta nagrada značajna za Vas i Žene u crnom?

Staša Zajović: Ta nagrada ne samo da je značajno priznanje, nego je i vid zaštite aktivista ove organizacije u zemlji u kojoj smo izloženi svim vrstama demonizacije, pritisaka i progona. U ovoj zemlji su potpuno amnestirani oni koji su nas napadali  i sada nas napadaju. Da nije bilo međunarodnih organizacija kao što je Amnesty International, bilo bi nemoguće sve to izdržati.

Vi ste kao jedna od osnivačica Žena u crnom bili među prvima u Srbiji koji su se otvoreno suprotstavili ratu. Šta je za Vas u ovom trenutku najznačajniji rezultat tog rada ?

Mislim da naš posao nije bio sizifovski, da je sve što smo radili imalo smisla . Postoje istraživanja koja pokazuju da, kada se u Srbiji danas spomene organizacija Žene u crnom , ljudi odmah imaju asocijaciju na Srebrenicu.  Naše akcije učinile su da se o određenim temama ipag govori.

Nepogrešivo se zna čime se bavimo, zna se da se ne mijenjamo i da se ne uklapamo u projektne aranžmane i teme. Imali smo 2.330 akcija na ulici, od kojih je dvije trećine bilo posvećeno suočavanju s ratnim zločinima. Od početka smo imali podršku grupe Škart, Dah teatra i Art klinike. Proizvele smo nove prakse, kao što je feministički pristup pravdi.

Rekli ste da su aktivistice vaše organizacije i danas često izložene napadima. Da li su neki napadi imali sudski epilog?

Od početka smo bili meta napada raznih i državnih i nedržavnih aktera.. Pritisci su bili najrazličitiji – od adminstrativnih zabrana, do fizičkih napada. Ni s padom režima Slobodona Miloševića se nije puno toga u tom smislu promijenilo. Dok je Košutnica bio na vlasti, to je dobilo neki oblik palanačkog moralizma, to su bili oblici javnog sramoćenja koji su kulminirali zabranom našeg mimohoda 8. mart 2008. godine. Te godine se takva zabrana nije desila čak ni u Kabulu.

Žene u crnom stalno podsjećaju na genocid u​​ Srebrenici

Progon se pojačao ponovnim dolaskom na vlast onih koji su vladali i devedesetih godina. Najozbiljniji napad na nas u poslednjih par godina bio je 2014. godine kada je glasnogovornik protuterorističke jedinice MUP-a Radomir Počuča javno pozvao na naš linč, a potom je pred Višim sudom dobio oslobađajuću presudu. Iste godine napadnute smo u Valjevu jer smo obilježavale godišnjicu genocida u Srebrenici. I oni koji su nas tada napali dobili su oslobođajujću presudu.

Vaša organizacija oštro je osudila izjavu crnogoskog mitropolita Amfilohija Radovića iz 2017. kada je on direktno osudio žene koje se odluče na pobačaj. Jedna od Vaših glavnih tema je upravo borba za prava žena. U kom pogledu su žene u Srbiji i regiji danas najugroženije?

Bez obzira na to što je u srpskom parlamentu visok postotak žena, one predstavljaju samo svog vođu, izvode se na ulicu kada se treba obračunati s neposlušnim ženama ili kada treba napasti opoziciju. Ova vlast u ime borbe za ženska prava demonizira opoziciju, a u isto vrijeme ne sankcionira seksualne nasilnike iz svojih redova.

Mnogi intelektualci, javne osobe i novinari kritizirali su Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) jer je devedesetih godina podržavala ratove. Da li i u ovom trenutku netko od predstavnika SPC zloupotrebljava religiju u političke svrhe i kako?

Ovdje se ne zna ko skim upravlja, je li ovo teokratska država. Nije jasno dogovara li se Vučić s patrijarhom o ključnim državnim pitanjima. U sekularnoj državi nijedna vjerska zajednica ne može uticati na politička, obrazovna i zdravstvena pitanja.

Osim toga, predstavnici crkve podržavaju osuđene ratne zločince, kao što je bio slučaj s generalom Vladimirom Lazarevićem (koji je po komandnoj odgovornosti bio osuđen zbog zločina tokom rata na Kosovu, op.red.). I unutar SPC ima čitav niz seksualnih zločina, ali nijedan nije dobio sudski epilog, jer su svi zastarjeli. Sve to ne znači da nema vrlo časnih ljudi unutar Srpske pravoslavne crkve. Mi smo zbog toga i izdale knjigu „Mirovni aktivizam u religijama” i to je za mene važno, jer je mirovnom pokretu značajan doprinos dao dio vjerskih zajednica u Srbiji i regiji.

Vaša organizacija je jedna od onih koje se u Srbiji bore za to da se 11. septembar proglasi Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Osim toga vi obilježavate datume zločina bez obzira ko ih je počinio devedesetih godina. Šta mislite o stavovima aktualnih vlasti u Srbiji u odnosu na zločine iz prošlosti? Koliko je vaš aktivizam uticao na prosječnog građanina Srbije?

Demonizacija ne samo organizacije Žena u crnom nego i drugih koje se u Srbiji bore za suočavanje s ratnim zločinima učinila je da se prosječan građanin zainteresuje za ono o čemu govorimo. Imam puno iskustva na terenu i vrlo mi je važno da razgovaram sa što više ljudi. U takvim se razgovorima ljudi vrlo brzo oslobode predrasuda.

Druga je stvar što se mnogi boje osvete i pritisaka. Važno bi bilo o tim temama govoriti u okviru obrazovnog sistema. No to ne možemi mi obaviti, iako imamo puno obrazovnih programa. O tim temama mora se pisati u udžbenicima, iza toga mora stati Akademija za nauku i obrazovanje i svi oni koji su proizveli obrasce kojima opravdavaju ratove i slave ratne zločince. Obični ljudi su jednostavno žrtve manipulacije režima, intelektualaca i medija.

Iako su ratovi u regiji završeni prije više od 20 godina, nacionalistički naboj u Srbiji, BiH i Hrvatskoj i dalje je prisutan. Poražava li Vas takva situacija ili Vam daje još više razloga za nastavljanje angažmana?

Jedan od protesta Žena u crnom – podsjećanje na Vukovar u Beogradu u novembru 2013. godine

Projekt stvaranja mržnje započet devedesetih godina nastavlja se i danas i to ima za cilj da u ljudima izazove strah. Predstavnici srpskih vlasti jedno pričaju s evropskim zvaničnicima, a nešto sasvim drugo u zemlji u kojoj je vrlo jako političko podaništvo. U državi kao što je Srbija, mediji su transmisija režima, propagandni uredi. Najstrašniji otrov nacionalizma ima cilj spriječiti bilo koji vid konstruktivne pobune.

To je sada još opasnije jer se dešava u kontekstu Evrope, koja je u regresiji, pokazuje rasističko lice. U ime hrišćanske zapadne civilizacije ljudi se progone, i to oni koji su drugačije boje kože, koji bježe od rata, siromaštva i najstrašnijih nepravdi. Jačanje desničarskih snaga pogoduje tome da autokrati poput Orbana i Vučića postaju standardi u Europi. EU i njeni birokrati nemaju interes baviti se ljudskim pravima i građanskim slobodama kod nas. Njih ne zanima teror koji vrše ovakvi režimi, već to kakvu vrstu stabilnosti im oni mogu osigurati.

U Evropi ipak postoje čitavi pokreti izvanrednih, sjajnih ljudi. Ta će Evropa, mislim, nadživjeti EU. A sve što se sada dešava i kod nas i u Evropi obavezuje me da zajedno sa zabrinutim i odgovornim ljudima nastavim s radom. To su ljudi koji preskaču sve zidove i neumorno se suprotstavljaju.

*Staša Zajović rođena je 1953. godine u Nikšiću. Diplomirala je španjolski i talijanski jezik na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Između 1985. i 1992 godine bila je aktivistica feminističke grupe Žena i društvo u Beogradu, a potom je bila među osnivačicama grupe Žene u crnom. Dobitnica je brojnih nagrada.

Una Sabljaković (Deutsche Welle)