Kliker.info

Nedavno je u Sarajevu promovirana nova knjiga Aleksandra Saše Hemona, objavljena u izdanju Buybooka pod nazivom “Moji roditelji: Uvod”. Riječ je o svojevrsnoj posveti svim roditeljima koji su stasavali a kasnije porodice formirali u socijalističkoj Jugoslaviji.

“Prava historija uvijek se odigrava na ličnom nivou”, piše Hemon u novoj knjizi te kroz osobno i porodično iskustvo opisuje i historiju jedne zemlje iz perioda socijalnih i rodnih jednakosti te brojnih mogućnosti, koje su između ostalog i podrazumijevale pravo žena na rad i školovanje, a što je bio slučaj s Hemonovom majkom kao prvom generacijom žena u vlastitoj obitelji koja je stekla visoko obrazovanje.

Samo jednoj generaciji prije mogućnosti su bile svedene na kućni rad i reproduktivne “obaveze”. Hemonovi roditelji pripadaju onoj generaciji koja je gradeći sebe gradila i zemlju u kojoj je živjela, da bi potom, odlaskom iz domovine, izgubili sve, od imovine do ideologije.

Ili kako to autor kaže: “Od zajedničkih javnih rituala do vlastite spavaće sobe; od sentimentalnih trica koje je skupljala od početka svog bračnog života do izbora državljanstva; od nesvjesno prepoznatljivih mirisa do sveprisutnosti maternjeg jezika; od blizine prijatelja, braće i sestara do udobnog osjećaja da svi oko tebe imaju pristup istom referentnom polju.”

Tijekom boravka u Sarajevu, Hemon je bio i moderator na press konferencijama takmičarskog programa 25. Sarajevo Film Festivala, kada je i stigla vijest kako je koscenarista četvrtog nastavka ‘Matrixa’. Istodobno je i dao snažnu podršku organizatorima pred održavanje Prve bh. povorke ponosa u Sarajevu. O posljednjem djelu, radu na nastavku čuvenog filma, profesorskim iskustvima na Sveučilištu Princeton te katastrofi kao rijetkoj konstanti i vrsti obrambenog mehanizma, govorio je u intervjuu za Express.

Da ste koscenarist “Matrixa” bila je vijest koju je regija dočekala s oduševljenjem, neki mediji u susjednoj Srbiji tim povodom su vas i prisvajali dajući vam identitet koji ne posjedujete. Kako je došlo do suradnje na pisanju četvrtog nastavka čuvenog filma?

S Lanom Wachowski i Davidom Mitchellom sam radio više puta do sada, uključujući i seriju ‘Sense8’, a i još jedan projekt koji još uvijek nije produciran, a možda nikad neće ni biti. Već neko vrijeme smo ekipa. Kad je Lana odlučila da pravi novi ‘Matrix’, odnosno imala ideju kako da to uradi, onda je pozvala Davida i mene i mi smo se odazvali kao i uvijek.

Koliko dugo ste “krili” od nas da ste suautor?

Radili smo tijekom novogodišnjih praznika i imali još jedan sastanak u martu u San Franciscu, nakon toga je Lana poslala scenarij i studio Warner Brothers su rekli: ‘Ajde da radimo’, ali je bilo potrebno da prođe vrijeme za reguliranje svih ugovora. Vijest je objavljena nakon što je zvanično dato zeleno svjetlo produkciji, nakon čega su počele pripreme za produkciju.

Kako je došlo do autorske sinkroniziranosti između Davida Mitchella i vas, s obzirom na to da je pisanje prilično individualna aktivnost a da vi svakako nemate naviku napisano slati drugima da pročitaju prije nego što objavite?

Sve je počelo zahvaljujući Lani, koja je moja bliska prijateljica. Čitali bismo iste knjige i onda se nalazili da diskutiramo, to je bio kao klub knjige, ali sa samo dva člana (smijeh). S Davidom Michellom Lana je surađivala na adaptaciji ‘Atlasa oblaka’, nakon čega smo se i mi sprijateljili. Nakon što Lanina sestra nije više htjela da sudjeluje na pisanju druge sezone serije ‘Sense8’, Lana je pozvala Davida i mene. Najdraža mi je aktivnost situacija u kojoj nas troje sjedimo i izmišljamo stvari zajednički, uz različite temperamente i estetiku, a s druge strane s dosta preklapanja i vrlo jakim prijateljskim vezama. Volim da pišem sam svoje stvari, to radim i nikada neću prestati, ali ovo je drukčija vrsta aktivnosti, kad mjesec dana provodiš 14 sati dnevno s prijateljima u zamišljanju nekog svijeta koji ja nikada ne bih mogao sam da smislim… Moja mašta nije znanstvenofantastična, ne zamišljam alternativne svjetove, dovoljan mi je ovaj postojeći. Vrlo je stimulativno, kao da se igraš s prijateljima u dvorištu.

Ove posljednje godine su daleko od katastrofa o kojima pišete u knjizi “Moji roditelji: Uvod”, a o čemu ćemo kasnije. Prije ovih posljednjih vijesti bila je i ona prošlogodišnja koja je utjecala na promjenu dnevnog američkog ritma, preseljenje iz Chicaga zbog angažmana u statusu redovnog profesora na Sveučilištu Princeton. Koliko vam je to iskustvo važno?

Princeton je jedan od najznačajnijih univerziteta na svijetu, ima moćnu intelektualnu infrastrukturu, biblioteke, laboratorije, kompjuterske sisteme, sale za projekcije… Princeton ima dvije Gutenbergove originalne Biblije. Intelektualni kapital koji se nalazi na jednom mjestu je nevjerojatan. Vrlo je stimulativno, udobno i prijatno. Priroda mog angažmana na Princetonu je trajna, naravno ako se ne penzioniram u jednom trenutku, za što uvijek postoji iskušenje, ali ne mogu da zamislim neki razlog zbog kojeg bih se preselio iz Princetona.

Na svu sreću, nove obaveze nisu utjecale na dinamiku pisanja?

Naprotiv, Princeton kao univerzitet je organiziran tako da svojim profesorima, znanstvenim radnicima, piscima i umjetnicima osigura idealne uvijete za rad na njihovim projektima i od nas se očekuje da to iskustvo dijelimo sa studentima, ali nikad toliko da to ograničava ili ukida rad na našim projektima. To je idealna situacija.

Svi vaši rezultati nekome drugom bili bi dovoljan razlog da se ponaša kao zvijezda. Jedan od dokaza da je sve suprotno je i spremnost da ove godine moderirate press konferencije Takmičarskog programa 25. Sarajevo Film Festivala. Kakva su vam bila iskustva?

Bila su odlična. Ponudili su mi to da radim i skočio sam odmah jer volim da budem u situaciji kada ja postavljam pitanja, naročito ljudima koji su kreativni i pametni, posebno onima koji rade na filmu, jer ja sam obično na marginama filma, a tu umjetnost jako volim. Tu i tamo smetam na setu kad se nešto snima, ali kao scenarista nisam neophodan za taj dio produkcije. Moj rad na ‘Matrixu’ se završio prije nego što je i počelo predprodukcija, a kamoli snimanje. Zanimalo me je kako su ti ljudi proizveli filmove, to su filmovi iz regionalne selekcije takmičarskog programa, gdje su uvjeti pravljenja filma puno drukčiji nego u Americi. Ali sve je to film. Radio sam taj posao jer sam znao da će me zanimati. Nisam postavljao pitanja zato što bi to nekoga u publici moglo zanimati, mada nije bilo razloga da mislim da ih ne zanima, nego zato što je mene zanimalo, zato što sam mogao da nagradim vlastitu radoznalost tim poslom.

Jesu li roditelji pročitali prijevod knjige “Moji roditelji: Uvod”?

Moj stari je pročitao na engleskom, a moja mati je rekla s prstom uperenim u nebo: ‘Ti si nama podigao spomenik’. Rekao sam im: ‘Kako spomenik?! Niste mrtvi’.

Znači zadovoljni su?

Ja pretpostavljam, valjda je spomenik dobra stvar. Ako nije nadgrobni. Mama je nedavno pročitala prijevod na bosanski i rekla mi, upravo neki dan: ‘Ti nas bolje znaš nego što mi sami sebe znamo’.

Je li tata imao nekih primjedbi?

Kada sam ga pitao što misli da bi se trebalo promijeniti, rekao je: ‘Znaš, ja bih više volio da si više pisao o mikromreži’. A to je sad duga priča. On je radio za Elektroprenos i onda je započeo, organizirao i bio dio tima koji je napravio mikromrežu. To je bilo eksperimentalno postrojenje u kojem se imitiraju uvjeti energetskih sustava. Ako je energetski sustav od 400 hiljada volti u Jugoslaviji, s dalekovodima, onda se proporcionalno smanji u toj laboratoriji i bude od 400 volti. Svaka se mjera proporcionalno smanji i to je mikroenergetska mreža. On je to napravio sa svojom ekipom, bio vrlo ponosan na to, a ja to nisam stavio u knjigu. Rekao sam mu da on to napiše, da ću možda koristiti za neki budući projekt. Napisao je 20 strana o mikromreži. Ne podsmijevam se, ali to je simptomatično za njihov odnos prema Jugoslaviji – on je to napravio. Kad je počeo rat, a to je bilo u Blažuju (prostor okoline Sarajeva pod kontrolom srpske vojske, op.a.), došli su ‘ovi’, razmontirali i odnijeli u Banju Luku i nikad nisu smontirali. To hrđa i propada, ali su odnijeli.

Nije tati smetalo što o njegovu odnosu prema zavičaju i zavičajnim pjesmama ne pišete s pretjeranim oduševljenjem nego više s dozom humora?

O tome sam i ranije pisao, a i o tome stalno pričamo. U mojoj familiji se priča puno, kao što to, recimo, ja radim sad, i puno se raspravlja. Moja mati kaže: ‘Ti si…’, i onda ti kaže što si ti. I sve tako ukrug. Nije mi trebalo posredovanje književnog teksta da ja o tome pričam, o tome se priča i to nije zlonamjerno. Ja to njemu ne zamjeram, samo imamo drugačiji odnos prema tome. Naprotiv, ja to volim.

Kad ste počinjali pisati o roditeljima, paralelno ste radili nekoliko projekata, jedan od njih je o emigrantskim iskustvima, u kojoj fazi je taj rukopis?

Velibor Božović i ja imamo snimljena 24 intervjua, ja sam zapisao tri do sada, ali trebat će vremena, i mnogo je teže nego što sam zamišljao.

Kad smo kod emigrantskog iskustva, u knjizi “Moji roditelji: Uvod” pišete: “Mi ne volimo biti sami i ne volimo jesti sami”. Najčešće su ljudi koji su odlazili iz svojih kuća bili sami, je li to neka od ključnih zajedničkih veza kad je riječ o toj vrsti iskustva?

Zavisi. Ja sam bio dosta sam, ali sam ja otišao prije rata, tamo sam se našao, nije bilo našeg svijeta i bio sam u gradu gdje sam imao relativno mali broj prijatelja koji su bili Amerikanci. Ima ljudi naših u dijaspori koji su imali drugačije okruženje jer su čitavi gradovi išli zajedno. Dobar dio Kozarca je završio u Americi, recimo, tako da su čitavi komšiluci završili u Chicagu, Saint Louisu… To ne znači da im je bilo nužno lakše ili teže. Hrana je u tim situacijama bila naročito važna. Ja sam, tek kad sam se našao u Chicagu, početkom devedesetih, a u Sarajevu sam mislio da sam individualac i da je moja borba, borba individue protiv društva, shvatio da volim sve to društveno okruženje, da su ljudi moje društvo i da bez tih ljudi nema ništa. Onda sam bio željan društva, ljudskog i konceptualnog, tako da potreba za dijeljenjem hrane odatle dolazi. Ja, kad putujem, ne volim da idem sam u restorane, da sjedim sam za stolom, u tišini. Ja radije hodam i kupujem kifle u samoposluzi ili nešto na ulici.

“U Jugoslaviji su pobijedili negativci i uništili šta su stigli, čim su stigli; negativcima u Americi ide jako dobro. Ali ništa nije neminovno dok se ne desi. Istorijska sudbina ne postoji. Borba je sve”, pišete u dijelu koji je vezan za to da je više nego moderno mrziti nekadašnju Jugoslaviju. U šali sa sestrom majci ste govorili da je njihova gradnja “autoceste bratstva i jedinstva” na radnoj akciji zapravo bila “autocesta mladost–ludost”? Pretpostavljam da s ove distance mislite drukčije.

Bio sam, naravno, mlad kad sam se podsmijevao tome, nije to toliko stvar godina koliko je do toga da se desilo nešto između moje mladosti i moje sadašnjosti. To mi se desilo jednom u Sarajevu, ne tako davno sam hodao ulicama grada pored srušenog Valtera Perića, koji je već 25 godina ruševina u kojoj žive bića kojima ni imena ne znamo. Tu se dogodila evolucija na neki nepoznat način, ko zna što tamo živi. I onda sam počeo da cijenim (mada se ne kajem što nikad nisam išao na radne akcije) duh građanskog zajedništva, taj osjećaj u kojem omladina i odrasli mogu zajedno da sudjeluju. To se nitko ne bi usudio da predloži ovih dana u Sarajevu i drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, ali je meni zamisliva radna akcija u kojoj se omladina regrutira i nagovori da za deset ili dvadeset maraka dnevno očiste tu ruševinu. Ili da posijeku drveće koje pada ljudima na glavu. Ono što je generacija mojih roditelja imala je svijest o zajedničkom društvenom projektu, da sudjeluje u nečemu što je veće od njih, a što nije nacija, jer je to bio građanski projekt, nije bio zadat rođenjem nego je bio dobrovoljna radna akcija, i ja sam počeo da im zavidim u jednom trenutku. Osjećaj da je ono što radimo dio zajedničkog projekta, ja to nikad nisam iskusio, naročito ne u Americi.

Kako su roditelji pristali na intervjue koji su prethodili nastanku knjige?

Nisu imali izbora (smijeh). Meni je sve to jako prijalo. I ja sad učim kako je njima bilo prije, jer sad imam svoju djecu, a djeca obično samo pod prisilom pričaju s roditeljima, zato što ih roditelji gone da s njima pričaju. I djeca često nemaju, kao što ja nisam imao, zanimanja za život roditelja dok ga oni žive. Moji roditelji su bili činjenica u mom životu kad sam bio dijete i njihov život je bio nešto što je bilo preda mnom, ali ga zapravo nisam vidio. Što je bilo iza zavjese njihovih roditeljski dužnosti ja nisam znao. Bilo je puno priče u našoj familiji pa sam znao neke stvari. Ali kad sam počeo da ih intervjuiram za ovu knjigu, to je značilo da ja njih moram da slušam, a da će oni uglavnom pričati. Nisam se mogao svađati s njima, nisam mogao govoriti da su u krivu, nego sam morao da ih pažljivo i s poštovanjem slušam. I to je za mene bila vrlo prijatna situacija. Nije bilo nikakvih tajni koje sam ja otkrio, ali se nekako promijenio odnos među nama. Dao sam im vremena da pričaju o sebi na način na koji nisu prije često pričali. Jako su se otvorili i govorili su mi stvari s iskrenošću i velikodušnošću koja mi je pomogla da ih više volim. Moji su roditelji sada u ranim osamdesetim godinama i moja korist od knjige je da smo sada, na izvjestan način, bliži nego ikada prije. Iako oni žive u Kanadi, a ja u Americi.

Jeste li ih stvarno pitali kad su prvi put vodili ljubav ili je taj dio u knjizi fikcija?

Jesam, i najbolje je što su oni meni rekli bez ikakvog skanjivanja, onako kao što bi to trebalo da bude među odraslim ljudima, jer očigledno su barem jednom vodili ljubav, ja sam dokaz, zapravo dva puta jer se rodila i moja sestra. Kad su se prisjećali tog trenutka, bila je razlika u dvije-tri sedmice ’61. godine kad su prvi put krenuli zajedno u te prostore. Skoro 60 godina kasnije ja sam prvo s tatom pričao i on je rekao u junu, recimo, a mama je rekla: ‘Ne to je bilo u julu, tvoj se otac ničega ne sjeća’. A ta je razlika minimalna 60 godina kasnije – oni se, zapravo, svega sjećaju.

Činjenica da je mama kao djevojka mogla otići s ocem na more uz suglasnost vlastitog oca dovoljno govori o progresivnosti tadašnjeg društva i danas se čini kako smo se vratili unazad. Mama je istodobno bila i prva generacija žena u vlastitoj obitelji koja je stekla visoko obrazovanje, što govori i o ključnom emancipatornom razdoblju bivše Jugoslavije.

Bilo je napretka u položaju žena i shvaćanju podjele rada i situacije pojedinca i pojedinki u društvu. Moj deda s majčine strane kojeg se ja i ne sjećam bio je zapravo dobar čovjek koji je volio svoju djecu. I kada je moja majka pitala njega može li s mojim ocem ići na more, a bili su nevjenčani i nisam siguran da ga je djeda Stjepan upoznao, on je rekao – ti si odrasla žena i znaš što radiš. On nije išao na bilo kakva ideološka obučavanja, on je bio čovjek seljak u Semberiji, nego je bila stvar ljubavi prema vlastitom djetetu. Na neki način svi mi živimo u nekoj vrsti ideološkog konteksta, a ono što nam služi kao oruđe protiv ideološkoga konteksta je često najjednostavnija ljubav i odgovornost. Ako neko treba da odluči da li da prisili svoje dijete da poštuje neke običaje ili da voli svoje dijete, ima ljudi, a ti su ljudi dobri ljudi, koji odluče da vole svoje dijete, kakvi god da su običaji.

Neovisno o tome govorimo li o istospolnim ili heteroseksualnim ljubavima, činjenica je da se danas dinamika emotivnih odnosa promijenila. Vi ne uljepšavate ništa što je vezano za brak vlastitih roditelja, pišete i o razdobljima njihove razdvojenosti zbog očevih ambicija i odlazaka u inozemstvo, koja istodobno govore i o mogućnosti da se iz socijalističke Jugoslavije ode, radi i zaradi vani, ali je činjenica da su vaši roditelji zajedno od studentskih dana do danas. Kako je to moguće?

Moguće je jer postoji izvjesna stabilna količina ljubavi koja je onda proširena kroz djecu i širu porodicu i koja se tako gaji. Ali postoji nešto, što je ja mislim kulturološki naslijeđeno, da je tradicionalna bračna zajednica zapravo mehanizam za preživljavanje. Nekada davno ljubav nije igrala nikakvu ulogu u sklapanju braka. To su roditelji dogovarali za djecu. Postoji tradicija u našim krajevima koja podrazumijeva da su brak i porodica jedinice za preživljavanje. I da postoji instinktivni i tradicionalni način da se preživljava, što zahtijeva puno rada i posvećenosti radu. Moji roditelji stalno rade i takvi su uvijek bili, i prije rata i u Kanadi. I taj rad je ono što ih održava usprkos svim prepirkama i malim sukobima, oni se probude ujutro i imaju projekt, imaju svoj zajednički projekt i pojedinačne projekte. Mati se bavi baštom, moj stari se bavi pčelama ili pravi nešto u radionici. Njihova ljubav je praksa, nije zbirka osjećaja koji se veličaju pjesmom ili umjetnošću nego je praksa, to je ono što oni rade, svakog dana. Čim se probude, rade na projektu svog života i svog braka.

Vašim roditeljima i njihovoj generaciji srušio se cijeli svijet početkom devedesetih, u zemlji u kojoj je bilo moguće da se autoceste grade zahvaljujući radnim akcijama i u kojoj su žene uz pravo na obrazovanje i rad itekako imale mogućnost i za profesionalno napredovanje. Bilo je to vrijeme u kojem su dojučerašnji socijalistički omladinci i omladinke postali ratni neprijatelji i vaša obitelj je tad napustila Sarajevo i, kao što je to u povijesti Hemona, neće imati mogućnost završiti život tamo gdje ga je počela. Koliko je, nakon što ste još jednom poslušali za potrebe knjige njihove priče, roditeljsko iskustvo izmještanja bilo teže u njihovim godinama nego što je, recimo, bilo vaše?

Bilo je značajno teže zato što nisu znali jezik i imali su ustanovljene načine na koje rade neke stvari i kad su se našli u Kanadi nisu ni na jednostavnom nivou znali kako se stvari odvijaju i što se radi. Što treba da se uradi da dobiješ vozačku dozvolu, na primjer. To se sve trebalo naučiti u pedeset i nekoj godini, i to na stranom jeziku. Ovdje je, naravno, teško svima, bilo je teško za vrijeme rata i poslije rata tako da je u izvjesnoj mjeri nepristojno da se žalimo na situaciju u dijaspori. Ali ima nešto što je ponižavajuće i jako teško za ljude u određenim godinama, kada moraju da se dokazuju u potpuno novom kontekstu. Ovdje su moji roditelji imali nekakav društveni status, komšije, prijatelje i razumijevanje, nisu nikome morali da se objašnjavaju i pravdaju svoje prisustvo. Nitko ih nije pitao odakle si ti što si ovdje, a to se dešava svima koji su u emigraciji na različite načine, u različitoj mjeri. Onda su moji roditelji morali da prihvate tu vrlo tešku i fizičku i emotivnu situaciju. Oni su radili poslove koji nisu bili primjereni njihovom obrazovanju. Ali ovo ne govorim da bih tražio sažaljenje nego da bih sugerirao da su otkriveni novi kapaciteti u njihovom životu. Da je nešto što su donijeli mimo obrazovanja odavde i porodično povijesno sjećanje na teškoće – pretpostavku da život nije lak, da svako jutro kad se probudiš, moraš s nečim da deveraš, moraš nekako da riješiš neku seriju problema. I ta posvećenost radu na vlastitom životu, koja nije nimalo romantična, ona nije buržoaska zapadna varijanta, gdje postoji pritisak da se bude bolji, na neki način – da li je tjelesno s više mišića ili je duhovno, moji roditelji se ne bude da bi bili bolji nego što su bili jučer, oni se bude da bi bili živi kao što su bili jučer. I to je nešto što se ovdje nauči. Ja prepoznajem te stvari u sebi. Sve dok smo živi – dobro je.

“Ako si imao dovoljno sreće da preživiš katastrofični preokret, zapast će te da ispričaš priču – moraš ispričati priču”, pišete u posljednjoj knjizi. Katastrofa je također, kako kažete, jedna od nekolicine riječi koje razumije vaša supruga jer se, logično, s obzirom na iskustvo i strahove, često ponavlja. Bila bi ogromna šteta da se među Hemonima koji vole pričati priče nije našao jedan koji ih tako vješto i ispisuje. “Jedino me je briga za budućnost, jedino od čega strahujem je katastrofa”, pišete u knjizi. A katastrofa je dio i porodičnog straha.

Možemo to promatrati i na primjeru našeg posljednjeg rata. Osim onih koji su spremali rat, većina ljudi, uključujući mene, odbijala je mogućnost da će se to spustiti s brda i da će nas smrviti. Bilo je prestrašno da se na to pomisli. Uvijek je u nekoj mjeri, različitoj mjeri, to bilo iznenađenje, bio je šok. Kao kad netko zalupi vratima i onda se uplašiš. Taj šok se ne zaboravlja, što onda dovodi do toga da ljudi, uključujući mene, stalno očekuju da bi im se nešto loše moglo dogoditi. A to znači da je katastrofa uvijek negdje na horizontu, lebdi kao mogućnost. Ljude tješi predviđanje kakva bi se to katastrofa mogla dogoditi i tako se pripremaju za neku sljedeću katastrofu. A onda, kad se spusti na najbanalniji nivo, to znači da je neka vrsta katastrofe svugdje u bilo kojoj situaciji. Nema toalet papira u WC-u, katastrofa, ako ispuše guma, katastrofa, ako je 40 stupnjeva a ne radi klima-uređaj, onda je katastrofa. Jednom sam vozio svoje roditelje u Kanadi, u Hamiltonu, gdje oni žive, gradio se neki most, uz kanadsku tehnologiju i profesionalizam, ulazili smo u krivinu i vidjeli taj most, po izlasku iz krivine nismo ga više vidjeli. Sve je trajalo oko deset sekundi. I u tih 10 sekundi moja majka kaže: ‘Kakav je to most? Ne izgleda dobro, sigurno će se srušiti’. Najprije me iznerviralo, a kasnije sam shvatio da je to sindrom konstantnog očekivanja neke katastrofe, da na horizontu uvijek ima nešto što bi moglo loše krenuti.

Kristina Ljevak (Express)