Kliker.info

Darko Cvijetić, vrsni je bosanskohercegovački književnik i kazališni redatelj, koji živi i radi u Prijedoru, gradu kojeg šira javnost najviše pamti po monstruoznim zločinima i brojnim logorima koji su početkom i sredinom devedesetih godina zavili Prijedor i njegovu širu okolicu u crno.

Cvijetić ovog vikenda stiže na KaLibar bestival u Varaždin, gdje će uz pjesničku zbirku „Snijeg je dobro pazio da ne padne“, predstaviti i roman „Schindlerov lift“ koji prepliće vrlo osobne priče stanovnika jedne zgrade, pripovijeda o specifičnom mikrosvijetu, dinamičnom i optimističnom, koji će petnaestak godina kasnije tragično nestati, isti dan kad u istom prostoru, u Centru za mlade Varaždin, igra koprodukcija „Med zidima“ redateljice Selme Spahić i kazališne skupine Gllugl koja govori o istom zlu, ali u udaljenijem vremenu. Ima li nužnijeg povoda za razgovor s Darkom Cvijetićem nego u ovom trenutku kada isto zlo odasvud galopira prema nama i u nama?

Darko, sudeći po Vašim intervjuima, ostavljate dojam osobe s kojom se može razgovarati i o najobičnijim temama, a da Vaši odgovori i kroz banalna pitanja poprimaju poetsku ili filozofsku patinu. Je li to urođeni, spontani impuls ili svjesno njegovana, da ne kažemo – angažirana – umjetnička zadaća ili dužnost?

– Ne znam, dakako. Sva su pitanja dovoljno slojevita, tako da držim da i nema banalnih pitanja, niti najobičnijih tema. Ali ne, ne mislim da svjesno njegujem angažiranu zadaću, i vjerujem da svaki naš potez u životu jest određena angažiranost – bilo da se radi o jelu, recimo, ili odgovoru na poziv u vojsku i rat. Dovoljno su filozofični pogledi na nebo, kao i lomljenje kruha – stvari koje činimo svakodnevno i svakovrsno, ne shvaćajući njihovu dubinu (ili pak nemajući vremena da je osvijestimo). Patinu ima sve – pogled kćerke na moju osijedjelu kosu ili majčino kupljenje mrvica kruha, nakon večere. 

Kad smo kod banalnosti, dotaknimo se i one najopasnije od svih – banalnosti zla – koju obrađujete u romanu „Schindlerov lift“. Tu je tezu postavila filozofkinja Hannah Arendt, a pisac Filip David prije nekoliko je godina ustvrdio da priča o banalnosti zla nije izdržala ispit vremena jer je zlo i dalje sveobuhvatno. Što biste Vi o tome rekli da sudjelujete u imaginarnoj diskusiji s Hannah Arendt i Filipom Davidom?

– Rekao bih da je zlo dovoljno banalno da je uvijek sveobuhvatno. Vaš susjed može biti Anna Frank, a da to ignorirate ili da je prijavite iz „banalne“ zlobe, a može vam susjedom biti i netko tko je u ratu činio čudovišna djela, a ipak s njim razmjenjujete „dobro jutro“ i držite mu vrata lifta da prvi uđe kao stariji od vas. Rekao bih, dakle, da Hannah Arendt posve točno uviđa banalnost tih bezmoralnih nakaza, kao što i David vidi permanenciju logora i zla u svovremenosti. Mislim, čak, da njihove teze uopće nisu suprotstavljene – obje test vremena prepuštaju ljudskoj prirodi. Očito je – ravnodušnost većine ljudi na zlo ista je – od pećine do Twinsa. Možda možemo govoriti i o banalnosti dobra (?!). Moralna tupost može biti i kod nekoga tko sebe drži dobrotvorom i milijune daje za gladnu djecu, a kod kuće mlati suprugu ili vezuje rođeno dijete.

Smatrate li da su institucije, poput Haaškog suda, dovoljne da laiku, tihom, anonimnom građaninu, stanovniku neke zemlje, otkriju lice i naličje fizičkog, moralnog ili metafizičkog zla i potaknu ga da bude bolji čovjek?

– O, ne, nipošto. Institucije su mehanizmi države čak i kada sude najvećim zločincima, možda su tada i najstrašniji, jer preuzimaju krinku pravde. Haški ili bilo koji sud usmjerava reflektor na „tog nekog“, ali tihi, anonimni građanin i dalje tupo lista „svoje“ novine, gleda „svoju“ televiziju, prati „svoje“ portale i njeguje stavove za koje je ubijeđen da su njegovi osobni i posve originalni. Kada bi institucije osude imale moć koju si pripisuju, nakon Nürnberga neki Auschwitz bi bio nemoguć … No, posve suprotno, sve je uvijek tu – i kapoi i logoraši, i žice i transporti, mijenjaju se samo krinke i uloge se dijele na novijem castingu, novijoj audiciji…

Cvijetić ovog vikenda stiže na KaLibar bestiVal, a njegovo predstavljanje na rasporedu je u petak u 20 sati (IZVOR: KaLibar bestiVal)

Kako biste definirali suštinsku prirodu zla, je li ono nešto što je neodvojivo od čovjeka, može li se nadići ili smo kao čovječanstvo osuđeni na vječno ponavljanje istih zločina?

– Zlo je savladivo samo ako ga se osvijesti kao sustavni dio vlastite prirode. Odmah postaje ranjivo – čim se shvati da ga kao klicu u srcu nosimo. To je mjesto borbe. Jedina točka u svemiru za koju možemo nešto učiniti – jest naše srce. Čak ga i čujemo, s jetrom se dogovara svakoga trena – o statusu naše krvi i brzini pumpanja. Tu imamo vječitu borbu, koju nam valja prepoznati. Imamo vječnu vatru u nama, i neistjerivo zlo, također u nama; valja ih raspoznati i suprotstaviti. Zlo je neodvojivi dio nas ili, drukčije, odvojivo je, ako u aorti svojoj nađemo mjesta za brata, ako shvatimo da Drugi upravo tu biva. Čovječanstvo biva u svakom ponaosobnom srcu iako znam da to zvuči klerikalno i jeftino pjesnički. Nerođeni se tiskaju na vrata svijeta i donose svoja srca. I, ako samo imamo dovoljno imaginacije, srca im u damaranju možemo čuti u svakom vjetru, u svakom morskom talasu kojega smo svjedoci. Krvotoči naša utroba vječnog Kaina, i mi ga moramo spasiti.

Čitajući Vaš roman, sjetio sam se dvojice braće, koji su mi kao djetetu bili komšije u zgradi u Mostaru. Za jednog se govorilo da je dobar i fin, šutljiv, vedar i brižan, a za drugog da je divljak, jer je napucavao loptu hodnicima zgrade i s prijateljima galamio, govorili da je pišao u liftu ili lupao po vratima komšija i zatim bježao misleći da nitko ne zna da je upravo on taj koji je napravio psinu. Za slične priče čuo sam svugdje gdje sam živio. Imam osjećaj kao da su ovi „zločesti“ već odmalena, ne sasvim svojom krivnjom, društveno uvjetovani, gotovo osuđeni ili čak upućeni da budu „zlo-česti“. Mogu li svi biti dobri ili su dobrima jednostavno potrebni zli da bi „dobri“ mogli biti i ostati dobri?

– Svi su dobri. I Kain ratar, i Abel, pastir.
I Šet, brat njihov.
Tvorac zna jesmo li posadili cvijet ili smo ubili brata.
Ili zapišavamo lift.
Nije valjda da je tako teško shvatiti da treći ne postoji. Za svaki naš potez postoji svjedok.
Samo jedan svjedok.

Čitajući „Schindlerov lift“, teško je ne pomisliti na Shakespearea, Dašu Drndić, Hertu Müller, Prima Levija, Selvedina Avdića …, no ono što je kod Vas specifično osjećaj je kao da čitatelj čita scenarij za kazališnu predstavu punu snažnih monologa. Jeste li Vi odabrali takvu formu ili je ona odabrala Vas?

– Čitav život sam u kazalištu. Čudilo bi me da teatra nema u onome što nazivate formom. Svi su oni dio moje čitateljske nakupine – i Shakespeare i Daša Drndić, i Herta i Primo Levi, i nevjerojatni Selvedin Avdić, ili Semezdin Mehmedinović, ili Miljenko Jergović …. No, teatar je moje obraćanje svijetu još od djetinjstva. Ta monološka forma izašla je iz moje limfe, taj scenaristički diskurs, ti prolozi i poglavlja, epilozi i izmjene kazališnog kuta, sve je to način na koji mislim, redanje slika koje se nekim čudom pomiču i oživljavaju kao sjenke, pa se marionetarski vraćaju u podrumske teatarske funduse – to je moj instrumentarij čuđenja i moje objašnjavanje karnevalstva našeg bivanja. „Schindler“ ima tu cirkusku pozlatu, tu likovnost u kojoj likovi gotovo i da nemaju osobnu povijest, nego samo istodobno zbivanje u nekom vremenu. Treba se samo sjetiti koliko je pauza važna u govoru sa scene. I, čut ćete kako škripi lift (marke Schindler) vukući se u nebesa.

Što je Vaša prva ljubav: književnost ili teatar? Mogu li jedno bez drugog?

– Književnost je moj progovor, moje već prvo držanje olovke … Neko pećinsko ustajanje na noge. Teatar je, pak, zaprepaštenje svijetom, zapitanost i čuđenje, moje dječačko dodjeljivanje uloga u svijetu svakovrsnih maski i kostima i dekoriranja. Prožimaju se svakako, iako bez pisanja ne bih mogao disati. Novum je da više uživam kao kazališni gledatelj, da me taj užitak posve preuzeo. Akterstvo se u meni povuklo i književnik kao promatrač se ustalio. Moguće je da su i godine u pitanju. Postpedesetgodišnjaci rado prelaze u svijet promatranja i usporedbe sa sad već dovoljnim talogom iskustva.

“Korice” posljednje Cvijetićeve zbirke (FOTO: Darko Cvijetić)

Za pjesnika W.H. Audena sam čin stvaranja umjetnosti, političko je djelovanje. Možete li se prepoznati u toj parafrazi? Naravno, u smislu političkog djelovanja koje nije svedeno na posjedovanje stranačke iskaznice.

– Auden je, dakako, posve u pravu. Stvaranje umjetnosti jest čin pobune, a pobuna je u biti već političko djelovanje. Posve se vidim u toj parafrazi, iako mi je politično, u svoj svojoj prljavštini, duboko odbojno. Današnja politika, pogotovu ovdje, na tzv. “našim prostorima“ – odavno je prostor djelovanja najlošijih među nama. Kao da se najbolji plaše uprljanosti. Premrežena najnižim porivima – politika je ovdje postala čin osobnog bogaćenja, a ne čin javne službe u ime općeg dobra. Isto je s patriotizmom, kojeg je nacionalizam oglodao toliko, da je od toga pojma ostao još samo mokar trag. No, ni s umjetnošću stvari ne stoje nimalo bolje. Nekada su umjetnici bili posvećenici, gotovo uzoriti monasi i poslužitelji svojega dara. Čini se da umjetnik danas nacionalni brend, sluga naciona i zabavljač materijalno obogaćenih. Ili je tako bilo oduvijek, samo su bogati imali više duhovnosti i posvećenike umjetnosti privlačili k sebi.

Ton Vaše korespondencije s Mladenom Blaževićem u nedavno objavljenom intervjuu, uz Vas, jednim od gostiju KaLibar bestivala, podsjeća na ton bratskih pisama između Izeta Sarajlića i Errija de Luce. Što povezuje vas dvojicu pisaca?

– Mladen Blažević je pjesnik i pisac kakav sam ja oduvijek sanjao da budem. Tihi čovjek, izmaknut iz pogrde javnosti, radi u svome vrtu, svome voćnjaku, lovi ribu, krči šumu, ima sjajnu obitelj, radi s bolesnima i pomaže im, a pri tome nema niti zrnce uznositosti … Takvi su ljudi beskrajno rijetki i sretan sam što je slučaj uredio da nam se životi jednoga trenutka ukrste. Obojica imamo iskustvo rata (treba li kazati – na različitim stranama), ali i iskustvo voljenja svake riječi ponaosob, skrbi za svaku rečenicu, brige za njezin odraz i šum. I lijepu ste paralelu povukli u odnosu Mladena i mene, s tonom bratskih pisama Izeta Sarajlića i Errija de Luce … Slična bratskost veže Jergovića i Mehmedinovića. Rijetkost je pronaći svoju sjenku kako se druži sa sjenkama sebi sličnih. Mladena treba čitati, veliko je i tiho njegovo majstorstvo, a ako tomu pridodam da je svatko istodobno učitelj i učenik – eto tajne i njezinog zrcalnog rješenja.

Nakon književnog programa u kojem zajedno sudjelujete Vi i Mladen Blažević, kazališna skupina Gllugl izvest će, također u Centru za mlade Varaždin, predstavu „Med zidima“, autorski projekt redateljice Selme Spahić, čija poetika korespondira s poetikom „Schindlerova lifta“, a tematizira šutnje varaždinskih građana u vrijeme Drugoga svjetskog rata nalik na prijedorske šutnje u vrijeme rata devedesetih. Da se vratimo na pitanje zla s početka intervjua, može li umjetnost, knjiga ili predstava, utjecati da se zlo, ako već ne iskorijeni, onda osvijesti i koju funkciju u tome ima kazališni pojam katarze?

– Da ne vjerujem u to, usprkos svemu kazanom – vjerojatno nikada ne bih u kazalištu igrao Raskoljnikova ili Borisa Davidoviča, niti bih zapisao ikakvu riječ. Kazalište ima tu moć da vas uvuče u svijet za koji mislite da nije vaš i da ga prepoznate tek kasnije, kad iz hrama teatra izađete u svoj svijet. Kazalište je uvijek poziv, uvijek dozivanje vaše savjesti, vaših čula … Teatar računa na vašu savjesnu slojevitost i poziva se na nju dok vam ukazuje na nešto što je tu, a čega uopće niste svjesni.

Katarza je možda potrošena riječ, ali ja sam njezin vjernik. Posve isto je i s književnošću. Koliko poznajem rad sjajne Selme Spahić – znam da će njezina predstava pozvati svakoga tko je gleda da svoju savjest izvede u šetnju perivojem, za koji misli da poznaje. A potom se posve iznenaditi, jer ništa o sebi ne znamo tek kada povjerujemo u otkriće cjelovitoga sebe.

Nikola Leskovar (Lupiga)