Kliker.info

Nekako je naglo i neočekivano završila još jedna era naše nogometne reprezentacije. Nju je obilježio Robert Prosinečki, igračka legenda i, ispostavilo se, čovjek koji je uspio i u BH nogometnom loncu sačuvati barem malo obraza i preuzeti odgovornost za nizanje loših rezultata i igara. 

Svi smo redom bili zavarani uspjehom u Ligi nacija. Činilo se da izbornik konačno ima ideju kako momčad treba igrati a pobjede se su nizale jedna za drugom. Idila je bila takva da smo zanemarili veliki utjecaj sportske sreće na taj pobjednički niz u Ligi nacija. Izgledali smo kao momčad čiji je sustav igre u nastajanju, tako smo i igrali, a uz dozu sreće i protivničke nespretnosti uspjeli smo se domoći prvog mjesta u skupini i time barem unaprijed obezbjediti baraž za Euro. 

SREĆA NAS JE NAPUSTILA

Vjerujem da je i većina vas poput mene vjerovala u nastavak uspješnog niza, u rast u svakom pogledu, u daljnju stabilizaciju igre i sustava, u profiliranje igračkog kadra koji najviše odgovara potrebama takvog sustava ali jako smo brzo trehnuli na zemlju. Sreća nas je napustila a izbornik se pokazao nedoraslim u nizu utakmica u kojima smo pobjede pretvarali u poraze neobjašnjivo gubeći konce igre u drugim dijelovima utakmica koje smo igrali. Prvi put se moglo dogoditi slučajno. Recimo da se takvo što može zalomiti i drugi put. Ali već treći put bude jasno da se radi o obrascu za koji je ponajviše kriv trener koji ne zna adekvato reagirati na nepovoljna događanja na terenu. Ispalo je tako da je Prosinečki, kao kakav nogometni analfabet, u potpunosti ovisio o dobrom danu Miralema Pjanića i Edina Džeke. Ako je njih išlo sve bi nam se učinilo savršenim, igra se gradila strpljivo a u šanse smo, kao nikada do njegovog mandata, dolazili kroz lijepo izrađene akcije. 

Na koncu, sve bodove koje smo prosuli izgubili smo na identičan način. Izbornik Armenije samo je primijenio talijanski, grčki i finski recept od samo gpočetka utakmice. Naša obrana je je izrazito spora, troma, nepokretna i ne bi ju se smjelo ostavljati da se brani na širokom prostoru jer je većinu naših igrača može pretrčati i prosječno brz krilni napadač. 

Plan koji je za našu momčad imao Prosinečki podrazumijevao je visoko podignute obrambene igrače a ispred njih istureni zadnji vezni igrači, koji su pomagali Pjaniću, bili su tu da reagiraju na izgubljene lopte u protivničkoj polovici i što prije povrate posjed, koji nam je, u kvalifikacijama za Euro postalo je jasno da je ideja suluda, po Prosinečkom trebao forte. Mi jednostavno nemamo dovoljno kvalitetnih igrača da bismo loptu stalno držali u posjedu i brzo je vraćali. Naš srednji red je sklon gubiti jako puno lopti a, pri tome, ni te igrače ne odlikuje velika brzina kojom bi stigli pomoći zadnjoj liniji ostavljenoj na vjetrometini. Kontre su bile kobne protiv Finske. A obrana nam ima još jednu veliku boljku. Svi igrači redom su skloni neobjašnjivim, katkad gotovo komičnim, kiksevima ukoliko protivnik izlazi na njih postavljene na poludistanci od naših vrata. A obzirom na motoričke probleme naše su linije prečesto bile predaleko jedna od druge, kako horizontalne tako i vertikalne. Propuh se javljao između stopera. Puhalo je i između bekova i stopera. A vjetar se mogao komotno razmahivati između zadnje i srednje linije. A nemoguće je kontinuirano smisleno napadati kada si ti misli konstantno zauzete potencijalnim kiksevima obrane i njenim slabim reakcijama na apsolutno sav arsenal ubačaja u naš kazneni prostor. 

Na tome se moglo raditi ali iz nekog razloga nije. Konstantno smo loše reagirali na dijagonale s krila pa na klasične centaršuteve s krila ili iz kornera. Samo ih gađaj nekim poluvisokim frljokama i već će nekolicina njih proći i dovesti nas u šansu. To je sve što su trebali shvatiti protivnički treneri. A bilo je dovoljno da jednom napravimo propust koji i ne mora biti koban pa da se naš sustav raspadne. 

KRIVI PLAN

Pod Robertom Prosinečkim naša je momčad bila poput kakvog nogometnog Djeda Mraza. Poklanjali smo protivnicima prigode kad god bi oni to poželjeli pa i onda kada se tomu nikako nisu nadali. To nas je koštalo i protiv Armenije koja je od početka, poučena i iskustvom iz prvog našeg sraza,znala da je dovoljno nekoliko puta jurnuti direktno na našu zadnju liniju kako bi došli do prigoda za pogotke. Na našu nesreću, obzirom nas je sreća napustila a mi smo se tako lijepo naviknuli na nju tijekom Lige nacije, Armencima se prigoda ukazala odmah na otvaranju utakmice. Uzalud smo poslije dominirali. U našim napadim se osjetio strah od gubljenja lopte obzirom je obrana kiksala već kod prvog izlaska Armenaca u napad. Obrazac se ponovio i kod drugog njihovog zgoditka. Tu smo već, malodušni kakvi jesmo, izgubili bodove. 

Naprosto, i ja sam bio u krivu jer mi se dopalo kako smo izgledali u nekim periodima prethodnih utakmica, Prosinečki je od početka imao krivi plan. Sve je to lijepo zamišljeno, ali jednostavno naš igrački kadar ne može odgovoriti na takve zahtjeve bez kardinalnih propusta. A ni gol nas nije uvijek htio, a s ovakvim pristupom pobjeda podrazumijeva postizanje pogodaka kao na traci kako bi se nadomjestili propusti u obrani. 

Sada, nakon što je Prosinečki podnio ostavku, red je da se podvuče crta i još jednom razbiju iluzije koje gajimo sami o sebi. Imamo prosječnu momčad s dva izvrsna pojedinca. Da bi se stvorila nekakva dodana vrijednost u tim okolnostima potreban je plan igre koji će iz svakog pojedinca izvući ono najbolje, sustav koji će prikriti a ne otkrivati naše slabosti. A za to nam treba izbornik koji nije sanjar i romantik već radnik čvrste ruke jer je u posljednjim utakmicama postalo očito da je Prosinečki igračima dopustio preveliku dozu opuštenosti valjda i on predugo zasljepljen dobrim rezultatima iz Lige nacija. Do zadnjeg kao da nije vjerovao da je potrošio svoj dio sreće s našim momčadi i uporno je gurao jedan te isti plan a da nije imao nikakve rezervne varijante. Armenija mu je konačno otvorila oči i rekla: ovako ne ide. A nije išlo toliko dugo da nam je za otvaranje očiju trebalo da izgubimo šanse za odlazak na Euro kroz kvalifikacije. Postoje, dakako, matematičke varijante koje bi nam omogućile i drugačiji obrat ali bojim se da je to bilo to u ovim kvalifikacijama. A Švedska, Danska i Ukrajina ne čine se kao protivnici koji će nam ostaviti puno nade za prolaz na Euro kroz baraž. 

Džeko i Pjanić su u zadnje dvije utakmice dobili solidnog sekundanta u Ameru Gojaku ali zasluge za to, kao i u slučaju napadača Hrvatske Brune Petkovića, idu na konto trenera zagrebačkog Dinama Nenada Bjelice. On je taj koji je Gojaka izbrusio u proteklih godinu dana i napunio ga samopuzdanjem. No, to nije zalog optimizmu već samo usputna opaska. 

NAVIKNUTI NA RAZOČARENJA

Ne znamo kakvu su planovi za budućnost Edina Džeke ali ni s dvojicom takvih igrača ne bismo nadomjestili sve što smo bili skloni sami sebi utrpati u mrežu. Prosinečki je podbacio i u segmentu traženja iole dostojne alternacije našem kapetanu. Nje ionako nema na vidiku. 

Srećom smo naviknuti na razočaranja. Što možemo osim izgurati kvalifikacije do kraja s nekim od robijevih pomoćnika i onda tražiti drugo i drugačije trenersko rješenje. A valjalo bi se zapitati što svo ovo vrijeme radi i vrhuška saveza. U Hrvatskoj se polako grade mali funkcionalni stadioni. Pula i Rijeka već imaju takve stadione. Uskoro će ga dobiti i Osijek. Dinamov stadion je neka druga vrsta sapunice. Ali naši susjedi imaju dvije momčadi u Ligi prvaka. Znači da se nešto radi i da se polako napreduje. U Srbiji je cijela prva liga dobila nove travnate podloge. S tim se nužno podiže i kvaliteta igre a ulaže se na sve strane i u uvjete za razvoj mladih igrača. Bosna i Hercegovina sve više zaostaje i za susjedima. A od vrhuške saveza ni traga ni glasa. Da ga poneko tu i tamo ne prozove na društvenim mrežama gotovo bih zaboravio kako se zove predsjednik saveza. Kao da je ostao u Brazilu, kao da taj Brazil nije mogao biti impuls za dalji razvoj a ne tek lijepa uspomena. Barem je Robert Prosinečki imao obraza da preuzme odgovornost za rezultate A selekcije ali kad ćemo čuti nešto od čelnih ljudi saveza o tomu što planiraju poduzeti kako bi uopće stvorili nekakvu budućnost za naš nogomet koji sve više i više tone a uskoro ga na površini neće održavati ni povremeni uspjesi A momčadi jer bit će sve manje iole ozbiljnih trenera koji će biti skloni doći raditi u posvemašnjem kaosu u kojemu je nemoguće od prosječne momčadi izvući maksimum. 

I da, treba se boriti dok god postoji i najmanja šansa za uspjeh ali kako to učiniti nakon toliko prosutog mlijeka a bez adekvatnih reakcija od onih koji su plaćeni da donose odluke i upravljaju sustavom zvanim nogomet u Bosni i Hercegovini. 

Marko Tomaš (Žurnal)