Kliker.info

Piše : Ivan Lovrenović (BH Dani)

Obje minule godine, 2006. i 2007, bile su za Bosnu i Hercegovinu izgubljene godine. Izgubljene su bile, na svoj način, i sve one prije njih jer su bile vrijeme stagnacije, produbljivanja podjela, sukcesivnih razočaranja, promašaja međunarodnih upravljača, rasapa javnog morala i učvršćivanja društvenih zala kao prirodnih i normalnih pojava, prije svega sveopće korupcije u kojoj prednjače političari i državni funkcioneri. No, ipak su te teške godine bile i vrijeme nekakvoga očekivanja da se procesi "otkuju", da započnu željeni preokreti koji bi ovu zemlju napokon pokrenuli prema izvjesnijoj budućnosti. I baš kada su Amerikanci krajem 2005. priznali besperspektivnost Daytona i inicirali njegovo "raspakiranje", te je bio prostrujao dašak nade da je ipak moguć kraj olovnoga statusa quo, tada se našao i tko će sve to spriječiti. Imena? Ma, poznata su do dosade: Silajdžić, plus Ljubić, te sitni sateliti. A za njima, na "drugoj strani" – Dodik, koji je jedva dočekao priliku da netko drugi bude kriv za propast promjena, na koje je pristao nevoljko. Ali da nisu bili oni, već bi se našao netko drugi kao oni, jer je strah od promjena ovdje gotovo zakonomjeran refleks, koji se mora javiti, u ovom ili onom liku. Tako su ove dvije godine, koje sada pospremamo u kalendarsku arhivu, postale godine zastrašujućega sunovraćivanja u obnovljenu ideologiju nacionalne mržnje i induciranoga straha, u politiku konfrontacije. Dušu dalo da spomenuta društvena zla počnu već otvoreno pokazivati svoje nakazno lice, a da to, osim rijetkih medija, skoro nikoga ne uzrujava. Afera s krivotvorenom deklaracijom za ulje iz robnih rezervi Federacije odlično pokazuje o kakvom kriminalu i javašluku se tu radi, dok premijer Vlade Nedžad Branković spava mirno k'o anđelak i nevino nam se smješka s televizijskih ekrana. Njegov kolega iz Republike Srpske Dodik jednako anđeoski spava i nakon što u lice javnosti baci monstruoznu tvrdnju, dostojnu jednoga Ratka Mladića, da je Bošnjaka u ratu najviše pobijeno zato što ih je bilo najviše! I gdje smo sada? "Kriza je okončana", "povjerenje je vraćeno", "stvorena je pozitivna atmosfera" – optimistični su kliktaji koje slušamo jednako od Miroslava Lajčaka, i od domaćih političara, padaju izjave da će do ljeta biti okončani dogovori o promjeni ustava, te da će moći biti okončan i mandat međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Dragan Čović, na primjer, veselo i bezbrižno kaže: "Sve možemo dogovoriti uz jednu kavu!" Čim, međutim, prođe bajramsko-božićno-novogodišnje-svetosavsko vrijeme društvene narkotiziranosti, i moradnu započeti novi konkretni dogovori oko starih problema (policija, televizijski sistem, javna uprava…), a pogotovo oko ustava, eto nama, bojat se, novih kriza. Nije nužno da budu eksplozivne kao ova posljednja; međunarodna zajednica je očevidno mnogo uradila da ukroti i Silajdžića i Dodika, pa vjerojatno više nećemo imati onakvu zabavu kakvu smo na otvorenoj političkoj sceni imali protekle dvije godine s njima dvojicom u strašno-smiješnim ulogama dvojice nacionalnih milesa gloriosusa. Mnogo je vjerojatnije da će se pribjegavati drukčijim, ali jednako dobro poznatim taktikama: zatezanja, proceduralnih zavlačenja, beskrajnih vraćanja na početak, ciničnoga gubljenja vremena… Iako se Miroslav Lajčak već prekalio u posljednjoj dramatičnoj epizodi bosanskohercegovačke nemoguće misije, pravi ispiti ga čekaju tek kada započne ta vrsta naduravanja i nadmudrivanja. Pojednostavljeno rečeno: morat će smišljati način kako da ih, naše batal-majstore, natjera da ne prave štetu, a šteta neće biti vidljiva, jer će ju nanositi nečinjenjem (vrlo vjerojatno čak i dogovornim). Dakle, prijetiti im neće moći (ni htjeti, uostalom, jer to nije ni njegov stil ni novi evropski koncept), a teško da će imati drugoga sredstva da na njih utječe. U odnosu na njih, on će imati jedan izrazit hendikep: njemu će biti stalo da se posao uradi, njima će biti stalo da ga kvare i zaustavljaju. Post scriptum. Često se čuje da našim političarima do promjena i popravljanja stanja u zemlji nije stalo zato što im ovakvo stanje pogoduje u punjenju vlastitih džepova. Ovih dana mogli smo čitati dirljivo aktivističko javno pismo dvojice uglednih povratnika u Sarajevo, oskarovca Danisa Tanovića i Reutersovoga reportera Peđe Kojovića, u kojemu se zgražaju nad takvim ponašanjem, apostrofirajući i federalnoga premijera Brankovića. Gledam toga velemajstora na televiziji kako, u bajramskim danima, raznježeno govori o "ljepoti Bosne", o "uvoznim neprijateljima" i "uvoznim nacionalizmima" koji je kvare i ne razumiju, te se poziva na "našeg uvaženog književnika Nedžada Ibrišimovića", koji je tu ljepotu usporedio sa "šarenim ćilimom bosanskim". Krvavi cinizam: izronio iz prljave bosanske tranzicije, polupismeni bogatun-glembayčić maše jednim virtuoznim piscem kao zastavicom svoga dobro unovčenog nacional-patriotizma! Pisac je, doduše, i sam pridonio da u rukama takvih bude zastavicom, ali između glembayčićevih milijuna i stambenih kvadrata, i piščeve penzije od 200-tinjak KM, puca klasična provalija između imati i nemati. Eto gdje smo!