Kliker.info

Sa sedam godina, izbjegao je sa porodicom iz ratom pogođene BiH, prvo u Švajcarsku, potom u Melburn u Australiju, gdje i danas živi. U ovom gradu je završio La Trobe univerzitet, gdje i radi kao koordinator projekata za akademiju i industriju.

Njegovo ime u fokus bh. javnosti prvi put dospijeva zbog revolucionarnih izuma koje je osmislio zajedno sa kolegama i studentima, od kojih je jedan doprinjeo smanjenju stope smrtnosti australskih beba, dok se TIGER-3 radarski sistem koristi na Univerzitetu Cambridge, te u američkoj vojsci.

Od 2015. godine, Edhema Čustovića počinje upoznavati cjelokupna bh. javnost. jer počinje pomagati mladim ljudima da pokrenu posao i sebi stvore preduslove za bolji život u našoj zemlji. 

Sa bratom je pokrenuo Fondaciju “Bosnia & Herzegovina Futures Foundation”, u okviru koje su stotine mladih ljudi, zahvaljujući njihovom programu stipendiranja i podrške, naučili nove vještine, započeli samostalne biznise, otišli studirati na neke od najprestižnijih svjetskih univerziteta, te dobili poslove u najboljim kompanijama u državi.

Pokrenuli su i virtualni naučno-istraživački laboratorij, gdje pomažu studententima iz svih krajeva BiH da se uključie u najsavremenije naučne tokove.

Već godinama animira i uspješne ljude iz dijaspore, investitore, poslovnu zajednicu, a na njegovu inicijativu došlo je i do saradnje sa ambasadom Švajcarske u BiH, koja finansijski podržava projekte mladih ljudi koji žele da pokrenu start-up kompanije.

Prije nekoliko dana, otvorio je  i Future Makerspace centar u Srebrenici. Riječ je o mjestu opremljenom računarima, informatičkim tehnologijama, 3D printerima, elektronskim razvojnim pločama, dronovima i raznim drugim alatima pomoću kojih mladi iz Srebrenice i okoline mogu da razvijaju projekte, uče i pomažu lokalnu zajednicu.

A za sve što je BiH dobila od Edhema Čustovića i što će tek dobiti, “krivac” je silna negativnost i negativni konteksti koji se vežu za našu zemlju: “Ja volim ovu zemlju i sve što ona nudi i jednostavno više nisam htio da slušam sve te negativne priče, da ih čitam po drugim društvenim mrežama i sebi sam rekao ‘ili ću biti dio rješenja ili ću se totalno isključiti i više neću pratiti što se ovdje dešava’. Odlučio sam se uključiti, zavrnuti rukave i biti primjer drugima kako se može pomoći jednom gradu, jednoj državi, kako se može napraviti jedan kvalitetan odnos sa susjednim državama, otvoriti dijalog na svaku temu, kako treba razbijati neke predrasude, umrežavati ljude.  I evo sada je avgust 2019. i nema stajanja.”

Nedavno ste boravili u SAD, a poznato je da svako svoje putovanje iskoristite za susrete sa našim uspješnim ljudima u dijaspori i obično nakon toga uslijedi neki novi projekat u BiH?

U pravu ste, boravak u SAD iskoristio sam, između ostalog, i za susret sa Almasom Bass, rodom iz Donjeg Vakufa, koja ima više of 15 godina iskustva u zdravstvenom sektoru. Tom prilikom se iznjedrila ideja da pokrenemo  jedan novi veliki projekat u njenom rodnom gradu, Donjem Vakufu, koji će biti realizovan naredne godine. Pored ovog grada, imam plan i za Sanski Most, Banjaluku i Široki Brijeg. Otvoreni smo za sve sredine, bitno je da nam se ljudi javljaju, pišu, iznose ideje i mi dolazimo.

Edheme, upoznati ste sa stanjem u BiH, kako društvenim, tako i političkim, radite sa mladima ljudima, dijasporom, poslovnom zajednicom, i svjedočite odlasku ljudi sa ovih prostora.  Ponekada stičem dojam da ljudi odlaze, a da nisu ni pokušali  živjeti i raditi ovdje. Kakav  je vaš utisak?

Ima zaista dosta toga i ja takve priče previše često slušam ili im svjedočim. Previše je negativnosti među ljudima i priča da je tamo negdje puno bolje.  Mediji tako pišu, ljudi iz dijaspore tako pričaju, političko stanje je takvo kakvo jeste, a mladi ljudi imaju osjećaj da nema ko da ih sasluša, usmjeri, da im pruži priliku. Neki su odmah okrenuti prema Zapadu, plan je ‘idem tamo’ i to je kraj priče. Dosta njih odlazi jer su isfrustrirani nepravdom, manjkom prilika koje su nude, jer politika ima uticaj na poslove, na edukaciju i dobar dio života ovdje. Jedan dio mladih ljudi je opet izgubio samopouzdanje i prije nego što se neka prilika otvori. Zbog toga smo mi tu za njih, da im damo prilike koje izostaju, da ih saslušamo, da ih posavjetujemo i ako oni i nakon svega toga odluče da idu prema Zapadu, to je većinom zbog toga što žele dodatno znanje, žele se usavršavati i vratiti ovdje.
Ja sam uprkos cjelokupnoj situaciji u društvu i državi zadovoljan, jer se naša mreža širi,  javljaju nam se mladi ljudi iz cijele BiH sa željom da se uključe u naš rad, jer vide da na taj način mogu da steknu dodatno znanje i zaposle se ovdje.  Dosta smo fokusurani i vodimo se idejom da je neformalno obrazovanje jednako vrijedno kao formalno,  da se kroz njega može steći nešto što se nije steklo u školi, I da će potom imati veće prilike da se zaposle. Dosta im pokazujemo kako se mogu otvoriti prema zapadnom tržištu, da rade „autsorsing“, odnosno poslove i usluge za strana tržišta, a to je ujedno i jedno od rješenja kako da se mladi ljudi zadrže ovdje.

Učite ih i da se suočavaju sa problemima društva koje oni sami mogu riješiti.

Da, mislim da je to jako bitno. Jer ako razmišljamo o političkom sistemu, ne može jedna osoba imati direktni uticaj na promjenu sistema, ali može indirektno u svojoj lokalnoj zajednici učiniti mnogo osnovnih stvari, počevši od najbanalnije – čišćenja smeća koje svakodnevno gledamo i žalimo se,  ali nismo spremni zasukati rukave i po tom pitanju nešto učiniti. Mi smo to uradili u maju mjesecu kada smo otišli u Blagaj, skupili smo se iz svih krajeva BiH, očistili jedan dio svoje zemlje, dali svoj doprinos i htjeli poručiti ‘ok, iako ne živimo u Blagaju, dajem svoj doprinos, jer se i u drugim mjestima suočavamo sa istim problemom, i što je tvoj problem, to je i moj problem, hajdemo ga zajedno podijeliti i riješiti na neki način’. To je taj globalni pokret više društveno odgovornih, koji treba da zaživi i kod nas.  

Kada ste rekli da se naši mladi ljudi osjećaju izgubljeno, jer nemaju kome da se obrate, možete li  povućite paralelu kako to izgleda u nekim uređenim državama i društvima. Da li je to sistemski riješeno?

Iz iskustva koja imam iz Australije, iz SAD-a i nekih evropskih zemalja, mogu reći da je ovo pitanje sitemski rješeno,  jer su razvijene zemlje svjesne da je njihova budućnost u mladima, u njih ulažu i ne dozvoljavaju tako lako da odlaze iz zemlje. Vjerovali ili ne, i Australija, koja je jako uređena zemlja, ima veliki problem sa mladim ljudima koji je napuštaju. Njima je SAD i Velika Britanija uvijek naredni cilj. Međutim, u Australiji postoji nešto drugo što u BiH ne postoji, a to je da, koliko god mladih ljudi napušta Australiju, toliko ih u ovu zemlju i dolazi. U gradu Melburnu imamo 200 000 stranih studenata, a to je za grad koji ima 5 miliona stanovnika ogroman broj. Veliki dio njih ostaje i zapošljava se, odnosno vraća se u ekonomiju. Ja vjerujem da bi i Australija imala velikih problema sa radnom snagom da nema stranih studenata i da se nije fokusirala na to da, ako već ne može da zadrži lokalne mlade ljude, poveća i potom zaposli strane studente.

 Kako vidite tržište rada u BiH u skorijoj budućnosti?

Mi ćemo početi uvoziti radnu snagu, i to ne samo BiH, već sve zemlje bivše Jugoslavije. To već donekle i radimo sa autoputevima, sa gradnjom luka u Hrvatskoj, jer nemamo više tih inženjera koji su u bivšoj državi tu vrstu indženjerstva završavali u Splitu. Ako se ne fokusiramo na razvoj mladih ljudi i njihovo zadržavanje i usmjeravanje na potrebe tržišta, mi ćemo morati da uvozimo radnu snagi iz Kine i Indije i njima neće biti problem raditi ni za 500 KM, ni za 1000 KM. Njima je plata tamo mnogo manja nego što je ovdje, a i bezbjednost im je puno veća ovdje nego u njihovim zemljama. Ako nešto uskoro ne preduzmemo, to je budućnost.

Postoje sigurno i sektori gdje je situacija zadovoljavajuća?

To definitivno mogu reći za IT sektor, koji  doživljava nevjerovatne rezultate u poslovnim prilikama, a zaposlenici su zadovoljni i imaju visoke plate. Takođe, situacija je dobra u svim firmamam koje su pokrenute sa uticajem nekoga iz inostranstva, jer one na naše tržište ulaze sa visokim nivoom transparentnosti. Prilikom skorašnjeg boravka u Mostaru, upoznao sam privrednike koji jako kvalitetno posluju, ali njima je problem što nemaju kvalitetnu stručnu radnu snagu, primjerice, Drvo klaster Hercegovine, gdje sam upoznao nekoliko kvalitetnih firmi koje rade nevjerovatne stvari za strano tržište,  ali su mi naveli da mladi ljudi jednostavno nisu zainteresovani za tu industriju. Taj drvni sektor više nije ‘idemo u šumu da nasječemo drva’. Sada je fokus na CNC mašinama, operaterima,  koriste se različiti softveri da se dizajniraju stvari, sada je to vrlo moderna industrija. Saznao sam i da su plate jako kvalitetne, ali jednostavno problem je što mladi ljudi nisu zainteresovani za ovaj sektor i ovakve vrste poslova.  U Mostaru je na inicijativu jednog gospodina iz klastera i nastala ideja da se po ugledu na Srebrenicu otvori jedan centar u Širokom Brijegu, gdje bi fokus bio na drvnoj industriji.

Kada ste krenuli u cijelu ovu priču rekli ste da želite neku dobru promjenu. Ima li te promjene, da li vam je vidljiva?

Moram priznati da sam jako zadovoljan i ispunjen, naravno, uvijek to može bolje, brže i otvoreno primam sve vrste kritika. Promjena je i te kako vidljiva, jer je naša mreža mladih ljudi koji žele promjenu  iz dana u dan veća, i moram reći da bez njih ja ne bih ništa ni postigao, a ja sam jedna od više osoba koje nešto pozitivno pokušavaju da urade u BiH. Pridružuju nam se i ljudi iz različitih privrednih sektora, iz regiona, svijeta, i sve one predrasude koje ljudi ovdje uglavnom imaju da se ne može sarađivati, ja u svom radu svakodnevno demantujem.  To je samo stavljeno ljudima da tako misle. Stoga, može se ovdje raditi, bitno je samo da želite. 

U poslovnom svijetu su vas izdvojile nekolike revolucionarne inovacije, na čemu trenutno radite?

Toliko sam se dao u neke projekte ovdje da ljudi zaborave da se bavim privredom i naukom. Trenutno je moj najveći inovativni naučni projekat rad oko biljaka, da razumijemo kako biljke rastu u određenim okolnostima i kako da ih stvorimo da su više otporne na stvari koje danas uništavaju prirodu. Imamo par uređaja koje trenutno stvaramo i to mi je trenutno najveći izazov, jer  ako ne pomognemo čovječanstvu po ovom pitanju, do 2050. godine nećemo imati dovoljno hrane i nećemo moći da preživimo na ovoj planeti.

Tatjana Čalić (Buka)