Ivan Anđelić : Zašto neće biti rata u BiH
Piše : Ivan Anđelić (Kliker. info)
Ovdašnja javnost kod svake političke krize koja je sopstvena svim zemljama naprednog demokratskog svijeta se stalno nalazi u strahu od mogućeg rata. Kako i ne bi kad su sjećanja kod svih iz minulog rata još uvijek svježa, teška i bolna. Naravno, kod nastupanja frustracije straha svaki čovjek je nesposoban ozbiljno analizirati objektivne mogućnosti nastupanja budućeg zla. Tada se budno prate istupanja javnih, pogotovu intelektualnih neprijepornih osoba. Takav istup je učinio moj dragi kolega sa Pravnog fakulteta u Sarajevu, uvaženi profesor, ozbiljan znanstvenik i provjereni javni autoritet dr. Zdravko Grebo u jednoj tv emisiji nesmotreno izjavljujući da Bosna broji posljednje dane. Međutim, i on je zaboravio predavanja našeg uvaženog profesora političke ekonomije davne 1966. godine dr. Milivoja Erića kada je teorijski obrazlagao političko-ekonomske prilike uoči, za i poslije ratova, koji nam je tvrdio da se ratovi uvijek vode novcem, oružjem i svekoliko ratnom logistikom među koje prije svega spada hrana. Novca za rat eventualni akteri u BiH neće imati jer je šef Centralne banke BiH stranac, pravog oružja za rat nema, možda postoji po koja zahrđala puška na tavanu ili u zemlji, hrane još manje, jer država osim dnevnih potreba uopće nema kategoriju rezervi i praktično u svemu zavisi od uvoza iz drugih zemalja. Rat pomažu saveznici zaraćenih strana, a ovdje ne bi bilo saveznika, naprosto ne bi smjeli od svjetskih moćnika uputiti ni najmanju pošiljku. Ovo je prirodno stanje bez prisustva Međunarodne zajednice, a ako dodamo njihove moćne postrojbe i još efikasnije obavještajne strukture koje će svaki i najbanalniji pokušaj sasjeći u fazi razgovora, a ne u fazi razvoja ideje. I pored ovih objektivizacija ima jedna unutarnja koja je moćnija od svih navedenih. U poslijeratnom razvoju i privatizaciji BiH ima na desetine tisuća malih, srednjih i velikih poduzeća na čijem čelu stoje pravi, kako bi narod rekao gruntovni vlasnici. Pogledajmo prigradske industrijske zone novih poduzeća u Mostaru, Sarajevu, Zenici, Banja Luci, Tuzli, Gračanici, Širokom Brijegu, Visokom i praktično u svim većim ili manjim gradovima. Ambiciozni i vrijedni vlasnici bez obzira kako su došli do kapitala nikomu neće dozvoliti da ruši, pali i devastira njihov imutak i perspektivu. I ptica na grani zna da oni stoje iza politika svih stranaka i vlasti i praktično i zvanično kroz porez ih hrane, a novine su pune natpisa o sinekurama koje političari imaju od njih. Počesto su na granici dozvoljenog, ali je to naša realnost. Zašto je bio ovakav rušilački rat 1991. – 1995., samo iz jednog prostor razloga jer su sva poduzeća bila društvena što znači ničija. Poslije rata mnoge svjetske organizacije su uložile ogromne milijarde dolara u infrastrukture mostova, cesta, vodovoda, škola, elektro veza, željeznica i to sve kao donaciju ili kako to narod kaže dar. Na svakom objektu su stavili tablu sa natpisom objekta i naziv zemlje darovatelja. Ta tabla označava dobročinstvo, a i opomenu da ona tko god dirne taj objekt će snositi posljedice od iste zemlje na mnoštvo načina. Kolika je moć privatne imovine može nam poslužiti jedna moja hipoteza koja ima izgleda da nekad bude potvrđena. Kada sam kao službena osoba prvi put neposredno poslije rata otišao u Sarajevo bio sam veoma uzbuđen šta ću tamo zateći, jer svakodnevna izvješća ratnih televizija su permanentno prikazivala neviđena razaranja. I zaista, na ulazu kroz Ilidžu pa potom dijelove Sarajeva do Marindvora se vidjela sva silina ratnih devastacija. Želio sam otići na Baščaršiju na kojoj sam kao student proveo mnogo lijepih dana. Očekivao sam je potpuno razlomljenu, uništene zlatarnice, suvenirnicie, slastičarnice i dućane lijepih orjentalnih zanata. Logično mi je to bilo jer je Baščaršija bila na puškometu od srpskih linija Trebevića, a da ne govorim o mogućnostima topništva. Na moje čuđenje izuzev nekoliko devastiranih dućana i nešto tragova bombi zatekao sam je u relativno dobrom stanju. Srpsko topništvo je moglo tijekom četverogodišnjeg rata potpuno je spaliti. Baščaršija je skoro sva u privatnom vlasništvu i vjerkovno je bila osnova moći novca i zlata Sarajeva, iako se to na prvi pogled ne bi reklo. U njoj vlada unutarnja struktura moći, bogatstva i patriharalnih zakona autoriteta nezavisno od bilo koje vlasti i zakona. Pretpostavljam da se bogati trgovci, zlatari i ostalih ceh zanata sastao i zaključio da odmah na početku rata pošalju zaobilaznim putem preko Mađarske i Srbije izaslanstvo izravno Karadžiću i Mladiću i upitaju ih koliko košta novca da ih poštedi razaranja. Postigli su dogovor o cijeni koja je sigurno bila velika i istim putem je isplatili te ostali pošteđeni razornih projektila. Oni su naravno zapovjedili svojim topnicima da poštede Baščaršiju uz obrazloženje da je to ipak Muslimanska najveća kulturna baština pa će ih svijet prekoriti da vode rat protiv baštine, a ne pravični rat kako ga ponekad i danas njihovi mediji nazivaju. Sada je čitava Bosna i Hercegovina Baščaršija jer je skoro sva privatna. Kada sam na ovu temu započeo razgovor sa jednim uglednim vlasnikom ćevabdžinice koji me je nakon toliko godina prepoznao i ljubazno ugostio, on je naglo promijenio temu na sasvim drugi razgovor. Stoga sam siguran da rata neće biti, ali problema kako napuniti makar pola one sindikalne potrošačke korpe će biti više nego što očekujemo.
Komentari