Kliker.info

– Za mene je to i priznanje i obveza, da nešto uradimo na tom planu. Naša Akademija je sada stabilna, izdaje svoje časopise, knjige, surađuje s drugim akademijama, članica je Internacionalne unije akademija. Upravo sada formiramo jednu redakciju, jer Akademija želi pokrenuti Enciklopediju Bosne i Hercegovine. Posrijedi je jedan veliki projekt oko kojeg ćemo svi imati dosta posla.

Imamo li na umu decenije iza nas i ulogu nekih akademija u njima, mislite li da u današnje vrijeme naša Akademija može biti prostor za generiranje nekih pozitivnih stvari?

– Upravo naša Akademija ima tu tradiciju da smo različiti, prihvaćamo svoje nacionalne, kulturne i religijske razlike, a prihvaćamo i jedinstvo i suradnju. Dakle, vrlo je važno ne ići u krajnosti, ili samo unitarizam ili separatizam, nego različitosti. Samo različiti mogu biti u jedinstvu i suradnji. To je naša Akademija, i zato sam i postao njen član. Različiti najbolje surađuju. Isti kad se spoje, stvaraju konfuziju.

Dakle, to je jedna platforma za otvoreni dijalog.

– Da, svaki mogući dijalog. Otvorenost i ka transcendenciji, i ka svemu drugom. Jedna otvorenost koja nema granica. I jedna suradnja kojoj je stalo do humanitasa, humanuma, da postanemo ljudi, bolji ljudi – svi.

To se unekoliko naslanja i na ono što je tema eseja u Vašoj posljednjoj knjizi “Nasilje idola”, odnosno o tome kako je ideologija ušla u sve pore života današnjeg čovjeka i na izvjestan način ga razara.

– Mi smo u Europi danas sve pretvorili u ideologiju. Pretvorili smo religiju u ideologiju, pretvorili smo novac u ideologiju, umjetnost, sve što postoji smo ideologizirali. Dakle, pretvorili smo sve u sredstvo koje služi našim interesima i našoj ekonomskoj i političkoj volji za moću.

Bližnji je svaki čovjek

Danas je cijela kultura na neki način, kako je pisao Žarko Paić, postala ideologija, postala je sredstvo ne da služi istini nego da služi nečijim interesima. A to znači: ako mi pretvaramo nešto u ideologiju, onda to vodi u sukobe. Kada uvećavamo svoju moć, svoju korist, onda to vodi u sukobe. Ako je primat u istini i pravdi, onda surađujemo; ako je primat u koristi i moći, onda nas to vodi u sukobe.

Iz Vaše je knjige očevidno da se tim ideološkim i sama priroda čovjeka ugrožava, da se on udaljava od drugog čovjeka, i da suština sukoba počiva u toj entropiji, nemogućnosti da se do drugog dopre.

– Materijalna dobra moraju služiti čovjeku kao ljudskom biću. Danas ljudi prodaju sebe, važnije im je da budu bogati, nego da budu dobri ljudi. Kada su materijalna dobra važnija od života, od karaktera, onda čovjek izdaje i svoju prirodu i drugog čovjeka. Upravo ta današnja gramzivost, pohlepa, obožavanje novca i materijalnih dobara vodi ka dehumanizaciji. Jer je tu važnije da budeš bogat, prije nego pošten. Onda takav čovjek nije sposoban za slobodu, za moral, za ljubav. Ako ti je važniji interes od, kako kaže Kant, moralnog imperativa.

U Vašoj knjizi uzimate motiv stranca, ili gosta kao bližnjeg, onoga sa kojim se susrećemo. Gdje danas vidite mogućnosti za susret sa drugim, posebno imamo li na umu mnoge ljude koji danas lutaju svijetom kao izbjeglice?

– Mi ovdje imamo abrahamske religije, imamo židove, kršćane i muslimane, njihov je otac Abraham ili Ibrahim, i u tim našim trima vjerama Abraham je otac gostoljublja. On prima stranca kao gosta, kao prijatelja. Vrlo je važno za abrahamske religije da prema strancu budu gostoljubive. Mi to u Novom zavjetu nazivamo ljubav prema bližnjem. A bližnji ti je svaki čovjek, bez obzira na njegovu pripadnost ovu ili onu, nacionalnu, spolnu, rasnu i bilo koju drugu. Može biti i neprijatelj. Ali ta ljubav prema bližnjem mora biti konkretno i praktično djelo. Ne samo neka teorija, ne samo riječi. To je humanizam religije: čovjek koji susreće stranca kao svog bližnjega. Ako se ponaša kao bližnji prema onome koji mu je stran.

U knjizi takođe navodite kako je individualno danas u sukobu sa opštim moralnim principima. Kako u svijetu kakav je naš danas uskladiti te poglede?

– U Zapadnoj Evropi mi imamo individualizam, a ovdje kod nas kolektivizam. Čovjek kod nas je puki pripadnik svoga nacionalnog kolektiva, svoga religijskog kolektiva, političkog kolektiva, i on tu nema svoje Ja, nema svoje osobne slobode. Nema individuuma. Individualni identitet mora biti najvažniji.

Masa ne vjeruje u Boga

Ja mogu biti član stotina kolektivnih identiteta, participirati u njima, ali ja kao individualni identitet, ja kao ja sam nesvediv. To je individuum. Kod nas treba afirmirati individualni identitet. A mi danas svodimo sve identitete na jedan, a to je nacionalni. To je nasilje. Individuum znači da je čovjek nedjeljiva stvarnost, da je originalan, da se razlikuje od ostalih. Onda on, kao takav, može participirati u kojem hoće identitetu, a ne da se sve samo svodi na jedan kolektivni identitet i time se čini nasilje nad živim čovjekom.

Briše se, zapravo, njegova posebnost kao jedinstvenog, neponovljivog bića.

– Kao bića nesvedivog. Gdje nam je danas sloboda savjesti? Da čovjek ima pravo pripadati kojem god hoće svjetonazoru, i kojoj god hoće religiji, a da nikome nije kriv za to. Potom, sloboda misli, sloboda govora. To su temeljne slobode od nas ovdje često zanemarivane. U kolektivizmu svi misle kao vođa. Ljudi ne misle, slijede vođu, on misli za njih. To vodi u slijepu ulicu i u propast.

Koliko je u tom smislu opasno u religiji ovdje to njeno srastanje sa etnonacionalnim identitetom?

– Velike religije, to su bili veliki pojedinci koji su imali relaciju prema Bogu. U velikim religijama pojedinac je onaj koji je otvoren prema zajedničkom, univerzalnom Bogu. I to je velika humanizacija u čovječanstvu, veliki civilizacijski pomak. Pojedinac vjeruje u Boga. Čin ljubavi nastaje u pojedincu, u ljudskoj osobi. Ako mi ljudsku osobu stavimo u funkciju kolektivizma, pukog kolektivnog pripadanja, posebno u funkciju nacije (jer nacionalni identiteti su partikularni, a religija univerzalna), onda mi izdajemo svoje poslanje, svoje principe, svoje religije i svoje vjere. Danas i jest problem u tome. Ne samo što drugi instrumentaliziraju religiju nego i mi dopuštamo to instrumentaliziranje.

Želite reći da nema zapravo kolektivnog opštenja sa Bogom?

– Nema. Ima ga kada je to skupina različitih osoba. Jer zajednica je, prije svega, skupina osoba, slobodnih, odgovornih, a ne masa. Da svi misle isto. Trebamo zajednicu u kojoj će svi biti slobodni i odgovorni, a ne biti masa, tj. svi biti kao da si ih proizvodio u ideološkoj tvornici.

U kontekstu Vaše knjige “Nasilje idola” govorite i o cjelovitosti osobe i njene reduciranosti u današnjem vremenu.

– Čovjek kao biće je cjelovito biće. On ima sve aspekte, sve dimenzije. Ne smijemo ništa potiskivati od sebe. Čovjek treba da se razvija kao cjelovito biće, da razvija sve aspekte svoje ličnosti. A ne da bude sveden na pukog pripadnika nacionalnog kolektiva. Ili na pukog pripadnika nekog lobija.

Identitet, dakle, nije okoštala forma?

– Identitet je živa stvarnost. Svi su identiteti na neki način u funkciji žive osobe. I religije su tu radi žive osobe. Da živa osoba razmišlja, da se živa osoba, kako mi govorimo, spasi. Politika bi trebala biti tu radi građana, radi živih osoba, a ne da su građani žrtva sistema. To je smisao humanističke politike – da ona služi ljudima, a ne da ljudi budu sredstva koja njoj služe.

Dakle, ne da budu podanici. Tačnije, da ih ne oblikuje jedan odnos zasnovan na strahu?

– Ako idemo u povijest, a i danas je tako, vidimo da uvijek svaka vlast živi, vlada nad ljudima proizvodeći strah. A taj strah može biti patološki, može biti bolesni, kolektivni, individualni, može biti i transgeneracijski strah.

Život je zajedničko dobro

Kod nas je strah upravo tako prenošen. Civilizacijski pomak bi bio omogućiti ljudima da budu slobodni od straha, da iz slobode biraju. Iz slobode se odlučuje za neke vrijednosti. Ljudi su danas ucijenjeni, prinuđeni. Nemaju od čega živjeti, pa danas moraju slušati ove koji nude samo sukob ili mržnju.

Knjiga “Nasilje idola” ipak destrukciji suprotstavlja ljubav. Kada govorimo u kontekstu naše zemlje, njene multikulturalnosti, gdje vidite mogućnost za istinski susret, ne samo deklarativno ponavljanje te ideje kao krinke za nacionalističke nepodopštine?

– Papa Franjo je bio ovdje, i složili smo se svi da razlike obogaćuju ljudski život. Ukoliko mi te razlike pretvorimo u kontradikcije, u proturječja, onda nastaje sukob, nastaje rat. Vrlo je važno, dakle, da afirmiramo razlike. Samo su različiti sposobni za jedinstvo i kooperaciju. Mi imamo potvrdu za Bosnu u tom smislu. Ipak kad pogledate, koliko god stvari bile komplicirane, i koliko se priča, ovdje je ipak manje mržnje nego u nekim drugim zemljama.

Kod nas su ljudi sposobni za povjerenje u onoga koji je od njih različit. Nije povjerenje povjerenje u iste. Mi učimo šta je vjera: ona je povjerenje u onoga koji apsolutno drukčiji – to je Bog. Apsolutno različit. Dakle, religije nas uče da imamo povjerenja ne samo u onog koji je apsolutno različit nego i u one koji su od nas različiti. To je povjerenje. Gdje je povjerenje, tu nestaje straha. Iz povjerenja nastaje ljubav. Ljubav nas usrećuje. Ljudski život može uspjeti samo, i tu se slažu i teolozi i psiholozi, u povjerenju i ljubavi. Znači da time dobiva svoju puninu.

I u jednom širem kontekstu se ta naša mogućnost povjerenja, koja uprkos svemu, ratovima, zločinima i drugim strahotama, postoji, doima kao posebnost ove zemlje. Ljudi su, čini se, ovdje još skloni živjeti, bar u nekim oblicima, zajedno, a ne jedni kraj drugih. Dakle, život, a ne suživot, koji je pomalo nezgrapna konstrukcija u našem jeziku.

– Mislim da u slavenskim jezicima ta riječ nama ne odgovara. Mi Slaveni kažemo život. A šta je život? Život je, i to se pokazuje iz te naše riječi, zajedničko dobro. Nije privatno dobro. Nisam ja autor života, mi smo život badava dobili i on se umnaža tako što ga badava dalje dajemo. Prema tome, život je zajedničko dobro. Svi oni koji ga žele pretvoriti u privatno dobro, čine nasilje nad životom. I to je ta tajna. Život ako nije zajednički, onda nije život. Mi danas u Europi imamo mnogo samoubojstava, što znači da ne volimo život, posebno mladi ljudi. Imamo samoubojstva, a s druge strane imamo nerađanja. Volimo li mi život ili ga ne volimo?

Čini se da nas je ta pretjerana racionalizacija života i njegovo konceptualiziranje nekako udaljila od samog života, kao prirode i suštine?

– Šta znači zapravo racionalno? Mi imamo svoje koncepte, svoje pojmove, i mi hoćemo da se život uskladi s našim konceptima. A to je pogrešno. Trebamo mi svoje koncepte uskladiti sa životom. Danas smo postali egoisti, zatvoreni. Zato što, recimo, ovdje imamo koncepte Bošnjaka, Hrvata ili Srbina. I u skladu s tim konceptom mi danas želimo urediti život. To znači da mi svoje koncepte, koji su ljudski i pogrešivi, smatramo apsolutnima. To je idolatrija, koja razara i drugog i nas. Hegel je, kada je bila Francuska revolucija, bio za revoluciju. Ali je onda uvidio da tamo postoji neviđen teror, koncept države koji traži da sve ostale države budu sada uređene po tom konceptu. Vrlo je važno shvatiti da mi moramo svoje koncepte usklađivati sa životom. I sve naše znanosti moraju služiti životu. A ne da mi život reduciramo, umanjujemo i uništavamo radi koncepata. Radi apstraktnih misli. Sve se mora mjeriti po tome da li nešto život usavršava ili ga razara.

Čovječe, otvori se

Ekološka katastrofa nam prijeti, a zašto? Mi imamo svoje koncepte, rušimo ono brdo, mijenjamo tok ove rijeke. Prema tome, a to postoji i u teologiji i u filozofiji, ne smijemo razarati postojeću (darovanu) stvarnost, nego je moramo usavršavati. To je kultura. Usavršavati ono postojeće, a samim tim usavršavamo i prirodu, i svoju ljudsku narav. Kako je i Andrić pisao, isključivost vodi i uništenju i samouništenju. Svaka nekultura, svako razaranje života vodi uništenju drugih, ali i samouništenju. Otvorenost životu, živim ljudima, novim ljudima koji su drugačiji od tebe, obogaćuje život. A ne onima istima. Oni ne mogu zamisliti budućnost. Jer oni imaju matrice iz kojih ne znaju izaći. Otvori se, čovječe! On ne smije izaći iz svoga koncepta, svoga monologa, on ne želi da se otvori različitome.

Stvarni susret sa sobom zapravo jeste susret sa drugim, kada se izađe iz dobro uhodanih šema i matrica.

– Upravo to. Mi kažemo da vjera i sloboda nadilaze um. Trebamo biti ljudi uma, ali um ne smijemo apsolutizirati. Ljubav nas otvara, ona je nadracionalna kategorija. Da voliš onoga za kojeg ti um kaže da možda nije pravi. To je dinamika života. Jer često nekoga ne voliš po njegovoj ideologiji, a zaljubiš se u njega. Tako se život širi. Mi moramo uvijek svoje intelektualne konstrukcije dovoditi u pitanje kako bi bilo više života, humanuma, ljudskosti. Da život bude svjetliji, ljepši na ovoj zemlji – to je smisao svih kultura i religija.

Sumnja je još uvijek, iako nas se često drukčije ubjeđuje, neprevaziđena kategorija.

– Vrlo je važno da čovjek bude samokritičan. Pa onda kritičan. Nas religija to uči: priznaj prvo svoje grijehe, pa onda vidi tuđe. Kako se kaže, vidiš trun u oku brata svoga, a ne vidiš balvan u vlastitom oku. Sve se može zloupotrijebiti. Kroz povijest smo sve što vrijedi, od Boga do znanosti, zloupotrebljavali. Takvi su ljudi. Ali ima ona izreka, abusus non tollit usum, zloporaba ne ukida uporabu. Što netko zlorabi znanost, to ne znači da treba cijelu znanost odbaciti. Kad netko zlorabi Boga, ne znači da ja Boga trebam odbaciti. Uvijek moramo znati da postoje zloporabe, jer takvi smo mi. Mi smo najviše zla počinili u novom vijeku, zato što smo povjerovali da u čovjeku nema zla, da je to transcendentalna kategorija. Sve ideologije uvijek kažu da treba očistiti zlo. Ali gdje je to zlo? One ga uvijek vide u drugome. I onda ga mirne savjesti ubiju i to proglase dobrim djelom. To je manipulacija. Svi smo mi za to da bude manje zla na ovoj zemlji, ali – hajde da ga uklonimo!

Međutim, kada ti zlo samo vidiš kod drugog, a u sebi ne, onda smo mi u novom vijeku, kao tobože nevini, pobili milijune ljudi. Uvijek lociramo da je zlo negdje izvan nas, a ne u nama. Treba najprije poći od samokritike. Danas je najveći problem ne samo to što mi činimo zlo nego što mi svoje zlo opravdavamo i predstavljamo ga kao dobro. I što laž svoju branimo kao istinu. To je i danas tako. Gledajte šta rade: osvajaju države, pokreću ratove i onda se proglase usrećiteljima. Em činimo zlo, em ga sad branimo kao dobro. Kada čovjek prizna zlo, to je normalna stvar. Svi smo ljudi, grešnici smo.

Đorđe Krajišnik (Oslobođenje)