Kliker.info

AK: Gospodine Halilhodžiću, nema puno dizajnera s kojima mogu razgovarati na hrvatskom…

Halilhodžić: Kad sam počeo raditi, nije bilo nijednog našeg dizajnera u svijetu automobila. Danas ih veæ ima tridesetak, uglavnom Hrvata i Srba, ali nađu se i pokoji Bosanac i Slovenac.

AK: Kad ste se točno počeli baviti dizajnom automobila?

Halilhodžić: Još početkom osamdesetih kao student. U to vrijeme na mašinskom fakultetu nije postojala struèna literatura s područja dizajna, pa sam po autorevije odlazio u inozemstvo, najčešće u Graz.

AK: Je li vam bilo teško pronaæi posao?

Halilhodžić: Nije. Za diplomski rad dizajnirao sam minibus za mostarsku tvrtku Hercegovina Auto, što se bavila proizvodnjom autobusa na osnovi Iveca. Minibus je ušao u serijski proizvodnju, a ja sam dobio posao u Hercegovina Autu. Godinu dana kasnije prešao sam u Tvornicu automobila Sarajevo, gdje sam trebao dizajnirati novi Caddy. Meðutim, prijavio sam se na dvomjesečno školovanje u Wolfsburgu.

AK: Kako je izgledalo školovanje u centrali Volkswagena?

Halilhodžić: Prvo su mi dizajneri u centru prezentirali svoj rad, a potom su isto zatražili i od mene. Tek što sam počeo s prezentacijom, a čovjek zadužen za odnose s javnošću izjurio je i sobe. Vratio se par minuta kasnije sa šefovima dizajna i kadrovske. Ponudili su mi da biram hoću li ostati za stalno u Wolfsburgu ili ću ići na poslijedplomski studij iz dizajna na Royal College of Art u Londonu. Odabrao sam stalan posao, s obzirom da je u međuvremenu počeo rat, a moja je obitelj bila u Bosni. Danas bih vjerojatno odabrao RCA.

AK: Je li se vaša obitelj bavila kreativnim poslom?

Halilhodžiæ: Ne. Moj otac je bio šef tehničkog pregleda. Rastao sam s autima, kamionima i autobusima, ali nikad nisam pričao o Mustanzima i Ferrarijima.

AK: Danas ste na čelu europskog dizajnerskog odjela Mitsubishija. Kako vi kao Bosanac surađujete s Japancima?

Halilhodžić: Ja stvari gledam globalno. Rođen sam u Mostaru, živim u Frankfurtu, ljetujem u Hrvatskoj… Rijetko sam u Japanu.

AK: Ubijaju li se dizajneri od posla u Japanu?

Halilhodžić: Ni slučajno. Japanci imaju dugo radno vrijeme i malo godišnjeg odmora, ali to ne znaèi da cijelo vrijeme rade. A i posao doživljavaju sasvim drukčije od Europljana. Rade bez emocija i nevjerojatno su tvrdoglavi, što nije slučaj s dizajnerima iz Europe.

AK: Gdje najčešće pronalazite nadahnuće?

Halilhodžić: Na svakom uglu. Redovito posjećujem muzeje, moderne građevine, promatram fotografije starih automobila, lijepe stvari… Svaki čovjek ima osjećaj za lijepo. Kao što dijete umije prepoznati ljepšu igračku ili žena privlačnijeg muškarca. Školovanjem se taj osjećaj izgrađuje i izoštrava. Ja nastojim pronaæi oblike dopadljive većini ljudi.

AK: Ken Okuyama, najpoznatiji japanski dizajner, svojedobno je izjavio da odluke o dizajnu donose ljudi koji ne znaju ništa o tome. Je li to slučaj i u Mitsubishiju?

Halilhodžić: U upravi sjede prvenstveno ekonomisti, nerijetko bez prethodnog iskustva u autondustriji i u biti ne razumiju automobile. Zanimaju ih samo brojke i često su spremni žrtvovati dizajn na račun dodatnog prihoda.

AK: Ima li izuzetaka?

Halilhodžić: Naravno. U vrijeme braka DaimlerChryslera i Mitsubishija, šef mi je bio Rolf Eckrodt. Strpljivo je odgledao moju prezentaciju i po završetku mi u povjerenju rekao da nema iskustva s dizajnom i da napravim kako mislim da treba, a da će mi on dati podršku. Pošteno. Najgore mi je kad mi se u posao miješaju ekonomisti što misle da se razumiju u dizajn. Ja se nimalo ne razumijem u sport ili medicinu i nikad mi ne bi palo na pamet da dijelim savjete nogometašima ili kirurzima.

AK: Uspijevaš li se izraziti kad si ograničen mehanikom, marketingom, sigurnosnim propisima…

Halilhodžić: Nitko ti neće ništa dati na pladnju, moraš se izboriti za svoj prostor. Kad si mlad, možeš objašnjavati ja bi ovako, ja bi onako i to je u redu, ali nitko te neće poslušati. Kad imaš iskustvo i uspjeh iza sebe, možeš se izboriti za više slobode. Što se tvoji automobili bolje prodaju, uživat ćeš u više slobode.

AK: Ali što znaèi bolje? Neki dizajnerski uspješni auti prošli su loše na tržištu.

Halilhodžić: Ne možeš raditi auto vlastitom ukusu. Uspješan automobil se danas mora dobro prodavati u cijelom svijetu, od Azije i Afrike, do Sjeverne Amerike i Europe. Ja kao šef europskog dizajnerskog odjela gledam što moram promijeniti da bi se Mitsubishi bolje prodavao u Europi.

AK: Koji je vaš status u Mitsubishiju?

Halilhodžić: Već sam dvanaest godina kod japanskog proizvođača i uz masu studija napravio sam prilièno uspješan novi Colt i lice novog Outlandera, pa moj šef ima povjerenja u mene i daje mi slobodne ruke, što je najljepše priznanje, ali i velika odgovornost svakom dizajneru. Samo izrada studije stoji dva do tri milijuna eura, a serijski automobil je investicija od par stotina milijuna eura. Stoga i mora postojati veliko osobno povjerenje. Jako mi je važno da sa šefom mogu razgovarati i privatno, opušteno.

AK: Gdje se želi smjestiti Mitsubishi?

Halilhodžić: Mitsubishi je relativno mali proizvođač automobila, po proizvodnji tek šesti u Japanu. Stoga pokušava raditi posebne automobile, kao što su offroaderi poput novog Outlandera. Sljedeći segment su gradski automobili kao što je novi Colt. Godinama je bio popularan u Americi, ali ne i u Europi.

AK: Mitsubishijeva poslovna politika proizvoda u prošlosti je bila prilično čudna.

Halilhodžić: Da, bili smo previše kreativni, previše smo se bavili eksperimentima. To nas je gotovo stajalo glave. Danas nastojimo biti japanska firma što radi automobile bolje od Europljana.

AK: Mislite li pritom na novi Evo X?

Halilhodžić: Da. Evo je sve dosad bio prava kutija na kotačima, izgledao je kao da su ga nacrtala djeca u vrtiću i nitko mi nikada nije rekao da mu je lijep. Prvo što sam rekao šefovima jest da ćemo napraviti lijep auto i da će se već samo zahvaljujući tome prodavati bolje od prethodnih devet generacija. Poslušali su me i izmijenili samo dio krova i par detalja. (Kliker.info-Autoklub.hr)