Kliker.info

Ratne traume  zasigurno nikada ne umiru u zaboravu i ostaju u ljudima kao trajni životni ožiljak a izbjeglištvo kao jedno sasvim novo iskustvo koje uvijek započinje osjećajem izbačenosti iz prepoznatljive, bliske i obične svakodnevnice u prostor nesigurnosti, neizvjesnosti i nepostojanosti življenja.

Susret s novom kulturom, mentalitetom, nepoznatim jezikom i drugačijim načinom življenja nužno je težak i bolan, ali kad vas neznanci prihvate sve kulturološke, mentalitetske i jezičke barijere vremenom nestaju i ostaje samo čistota i čestitost ljudi i s jedne i s druge strane.

Upravo takav susret dogodio se sudbinskih devedesetih godina u Imstu, pitomom tirolskom gradiću u podnožju lehtalskih Alpi, kada je tridesetak bosanskohercegovačkih porodica  iz ratnog pakla došlo potražiti svoju sigurnost i mir. Ne samo dobro organizirane humanitarne i političke institucije, već i bezbroj običnih građana dali su sve od sebe da se novopridošle izbjeglice iz Bosne i Hercegovine osjećaju prihvaćeno i dobrodošlo u novu sredinu, da se integrišu u društvo i da danas budu u njemu veoma uspješni, cijenjeni i po svemu ravnopravni građani.

Među njima se našla i umjetnička porodica Krilić, Dina i Edo, koji su usprkos porodičnoj borbi za spas ranjenog sina, ubrzo našli svoje visoko mjesto na tirolskoj muzičkoj sceni, kao muzičari i pedagozi koji su bezbrojnim mladim ljudima usadili ljubav za stvaralaštvo prenoseći svoje ogromno umjetničko znanje na njih,  ali i kao virtuozi bez kojih je bilo kakva veća pokrajinska manifestacija godinama gotovo nezamisliva.

Upravo u ovim širokim umjetničkim i ljudskim dušama javila se potreba da stanovnicima Imsta zahvale za sve onome što su nesebično činili za njih i njihove sugrađane prije više od dvije i po decenije a realizaciju ove velike ideje, pod nazivom „Danke am Imst“ („hvala Imstu“), zajedno s porodicom Krilić, sproveli su u djelo općina Imst, muzej Ballhaus i gospođa Andrea Bubik-Schöps.

Ova manifestacija, kolokvijalno nazvana bosanska večer, do posljednjeg mjesta je napunila gradsku salu u Imstu, ali ni najveći optimisti nisu mogli naslutiti da će se ona pretvoriti u jednu nezaboravnu noć, da će svojom kulturnom i visokoprofesionalnom umjetničkom ponudom stvoriti takvu sinergiju među svim ljudima u dvorani, kakva se rijetko događa, i oplemenjenim zajedništvom ljudi koje daje nadu da život može zasjati u svoj svojoj punoći i smislenosti.

Učesnike i gledaoce najprije je pozdravio gradonačelnik Imsta, gospodin Stefan Weirather, a potom, posredstvom video linka, pozdrav je uputio i sam predsjednik Republike Austrije, Alexander Van der Bellen, pohvalivši humanost, solidarnost i otvorenost svojih sugrađana prema izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine i uputio nedvosmislenu poruku našim građanima da su u ovoj zemlji dobro došli i da je Austrija zemlja za sve nas, čime mnogima, a pogotovu našim odnarođenim i bahatim politikama, pokazuje kakav stav i respekt prema građanima treba imati predsjednik jedne zemlje.

Moderacija ove umjetničke manifestacije povjerena je neopisivo šarmantnom Wilfried Schatz-u koji je od samog početka do kraja ljupkim humorom, prirodnošću i elokvencijom poput dirigenta stvorio savršenu orkestraciju zvuka, slike, riječi i pokreta na podijumu.

Muzički dio večeri u svojim magičnim rukama imao je virtuoz na harmonici, Edo Krilić,  i njegov bend Salon Balkan, s maestralonom violinisticom Dinom Krilić, bubnjarem Naskom Budimilićem i izvanrednim pjevačom Omerom Livnjakom a bogat repertoar gotovo da je zahvatio najveći dio našeg kontinenta.

Na podiju su svoje umjetničko umijeće pokazali i poznati tiroski muzičar, Franz Posch, te Christoph Heiss, frontmen grupe Orgifiste, grupe koja je davne 1994. održala  dobrotvorni koncert kako bi se ugrijala jedna surova sarajevska zima.

Pisana riječ svojom emotivnošću i sugestivnošću dala je još jednu umjetničku dimenziju bosanskoj večeri kroz prozni i lirski izražaj Anamarie Regensburger, Elisabeth Mehlmann i Jovice Letić, čiju je poeziju interpretirala Mara Letić Geljić a vizualnim putem i odlomci iz autorove pozorišne predstave Nulti čovjek, koju je prošle godine, uz profesionalni austrijski glumački ansambl, postavio režiser Klaus Rohrmoser.

Jake poput pjesničke riječi bila su i sjećanja Erne Halilović Mujagić i Esmira Mehmedovića, nekada djece izbjeglica a danas uspješnih mladih intelektualaca, kao i njihove učiteljice koja je evocirala svoje uspomene na jedno vrijeme turobnosti i borbe mladih ljudi da se izbore za svoje parče pod suncem u novom, nepoznatom svijetu.

Isto tako, bilo je dirljivo slušati obične ljude, Tirolce iz Imsta , koji su svojim sjećanjima skromno opisali svoju humanu ulogu u pomoći izbjeglicama, kao i emotivni govor gospođe Ivke Berghammer, koja je u to vrijeme kao prevoditeljica bila jezički most između dva naroda, istaknuvši neskriven ponos na svoje sunarodnjake u borbi za novi život, kao i ništa manje ljudski topao i strastven govor savjetnice za socijalna pitanja, gospođe Gabriele Fischer, koja je samo potvrdila koliko su besmislene predrasude o tobože hladnim i samozatajnim Tirolcima, jer narod koji je širom otvorio svoje srce zaslužuje samo najljepše epitete za ljudskost i empatiju.

Pretposljednji komadić na predivni umjetnički mozaik stavilo je foklorno društvo Behar iz München-a  a posljednji komadić mozaika kao da još uvijek, poput neke zvijezde, stoji na nebu iznad Imsta i čuva sva osjećanja izvođača i gledalaca na jednu neponovljivu noć. 15.06.2019., kada je sevdah čvrsto obgrlio ljude i daleke alpske vrhove.

Jovica Letić