Kliker.info

Istaknuti profesor Jović kandidat je SDSS-a na izborima za Evropski parlament koji se održavaju krajem mjeseca, što je i bio jedan od glavnih povoda za ovaj intervju.

Jović je u intervjuu govorio o predstojećim izborima, odnosu u regionu, evropskoj perspektivi zemalja Zapadnog Balkana, odnosima Hrvatske i BiH, položaju manjina u Hrvatskoj…

Kandidat ste SDSS-a na izborima za Evropski parlament. Zbog čega ste se odlučili kandidirati za evropske izbore?

JOVIĆ: Bilo je više razloga za to. Već godinama zagovaram drukčiji pristup Europske unije prema Zapadnom Balkanu. Kritiziram oklijevanje kad se radi o proširenju i predlažem brz i zajednički ulazak svih zemalja regije u EU. Što duže čekaju pred vratima, to su te zemlje u lošijem stanju. Ako se EU ne proširi na naše zemlje sada, možda to kasnije neće moći. Međutim, kad takav zaokret zagovaram kao univerzitetski profesor to ima manji domet nego kad bih to činio kao član Evropskog parlamenta. Drugi je razlog u tome što želim pomoći srpskoj zajednici u Hrvatskoj, kao i drugim manjinama, da dodatno ojačaju, jer su u zadnjih 30 godina izgubile vrlo mnogo. U Hrvatskoj je broj pripadnika manjina od 1991. do danas pao sa 21 posto na sedam i pol, tako da je potrebno da se snažnije čuje i njihov glas. Želim ohrabriti svoje kolege iz akademskog svijeta da se izravnije uključe u javni život i da time spriječe amaterokraciju, vladavinu onih koji ništa ne čitaju a „sve znaju“ i potom svima pametuju. Uostalom porezni obveznici nas plaćaju da bismo dali svoj doprinos društvu, a ovo je jedan od načina.

Kakva su vaša očekivanja od evropskih izbora? Kakav odnos snaga možemo dobiti u Evropskom parlamentu i hoće li se nešto promijeniti u odnosu EU prema zemljama Zapadnog Balkana?

JOVIĆ: Očekujem nešto drukčiji sastav Evropskog parlamenta nego što je bio dosad, ali ne i prevlast radikalne desnice i populista. Brexit je „ohladio“ želju za nekim sličnim „eksperimentom“ u drugim zemljama, iako je populizam i dalje u zamahu. Što se tiče politike EU-e prema Zapadnom Balkanu, ohrabren sam nekim nedavnim izjavama o važnosti i urgentnosti tog pitanja. Npr. predsjednik Slovenije Borut Pahor je nedavno rekao da bi proširenje trebalo biti prioritet. Ali, trebat će mnogo vještine i rada da bi se to i dogodilo. Na zapadu mnogi imaju predrasude prema Balkanu. Neke predrasude proizlaze iz orijentalističkog gledanja na ta područja, a druge iz nedavne prošlosti. Istina je da smo mi sami sebi narušili ugled, i to ratom. Ali, Zapad se nije mnogo trudio, a ne trudi se ni danas, da nas razumije. Važno je, stoga, da u Evropi imamo ljude koji će se suprotstavljati ksenofobiji, nacionalizmu i politici ocrnjivanja naših naroda.

Nedavno je održan Samit u Berlinu na poziv Angele Merkel i Emmanuela Macrona. Je li ovo neki pokazatelj da vodeće evropske zemlje ponovo vraćaju Balkan u vrh liste svojih prioriteta?

JOVIĆ: Mislim da nije, nego samo znak da ga ne žele u potpunosti zaboraviti, a time i prepustiti drugima. Ali, neće biti nekog velikog rezultata od tog sastanka. Vrlo cijenim Macronovu viziju Evropske unije, koja je vrlo slična mojoj. No, kad se radi o Zapadnom Balkanu, Macron radi veliku pogrešku time što usporava proces proširenja. Merkel je na odlasku, tako da njena snaga nije više onakva kakva je bila ranije. Istodobno, EU nije još razriješila pitanje Brexita, a pojavljuju se i pokušaji da se njemačko-francuskoj poziciji suprotstavi „pakt“ Rima i Varšave. Tako da će politika velikih igrača unutar EU biti zaokupljena pitanjem rekonstrukcije postojeće Unije, a ne njenim proširenjem. Ponavljam: to je velika greška.

Desnica je u velikom porastu u cijeloj Evropi i upravo takva desničarska politika protivi se daljem proširenju EU. Kako se izboriti s takvom politikom i kakva nas evropska budućnost očekuje?

JOVIĆ: Dobro ste detektirali problem, kad ste povezali desnicu unutar EU s pitanjem usporavanja proširenja. Politika koja se protivi proširenju jest ili ksenofobna, ili se plaši desnice u vlastitoj zemlji. Oni koji su protiv imigranata, protiv jačanja Europe, za neki imaginarni suverenizam – to su isti oni koji šire predrasude o Balkanu kao nekom „tamnom vilajetu“ u kojem žive „barbari“. Dužnost je lijevo-liberalnih snaga, kojima i sam pripadam, da se suprotstave širenju mržnje i politici stigmatizacije onih koji su drukčiji. Anti-imigrantska retorika je vrlo slična anti-balkanskoj,  a obje se temelje na širenju straha od islama i muslimana. Na to su se, u slučaju naših prostora, još „nakalemile“ predrasude prema Srbima, koje su nastale u devedesetim godinama. Tako da kad se obje ove komponente uzmu u obzir, stvara se javno mnijenje koje se protivi proširenju. Tome se možemo suprotstaviti samo upornom transformacijom naših zemalja, a onda i organiziranim pokušajem da se slika o nama promijeni kroz profesionalnu PR kampanju. Uloga onoga tko to razumije, a ima poziciju npr. kao član Evropskog parlamenta, mogla bi biti značajna.

Kako ocjenjujete aktuelne političke odnose među zemljama bivše Jugoslavije, prije svega Hrvatske i BiH?

JOVIĆ: Izgleda da trenutno vlada „zatišje“, ali problemi se ne rješavaju. U odnosima Hrvatske prema Bosni i Hercegovini se nastavlja pokušaj Hrvatske da iskoristi to što je ona članica EU a Bosna i Hercegovina nije. To dovodi do patroniziranja, pa i zagovaranja političkog intervencionizma u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine, npr. po pitanju izbornog zakona, odnosa između tri nacije u BiH i sl. Hrvatska bi trebala odustati od politike dociranja, koju su nažalost provodile sve vlade, a jedini izuzetak bili su predsjednici Mesić i Josipović, s tim što je Josipović u drugom dijelu svog mandata također djelomično odstupio od svoje vrlo ispravne politike s početka mandata.

Mnogi se slažu da je danas u Hrvatskoj mržnja prema nacionalnim manjinama, prije svega srpskoj manjini, daleko izraženija nego što je bila u prvim poslijeratnim godinama. Slažete li se s tim tvrdnjama i kako smo došli do toga?

JOVIĆ: Ne znam je li veća sada ili tada, ali je istina da se ni skoro 25 godina nakon kraja rata u Hrvatskoj ta zemlja ne može odlijepiti od ratnog narativa. Dovoljno je gledati dnevnike Hrvatske televizije, pa da čovjek pomisli da živi u devedesetima. Svakog dana se govori o ratu, o okupatorima i agresorima, a rat se pritom ne komemorira onoliko koliko ga se slavi. To onemogućava izgradnju mira. U svojoj knjizi „Rat i mit“, objavljenoj prije godinu i pol, pisao sam o uzrocima tog nastavljanja rata „drugim sredstvima“. Sve dok se o Srbima u Hrvatskoj govori kao o agresorima i okupatorima, nije moguće imati dobre odnose između Srba i Hrvata. Ne možete imati dobre odnose s agresorom. Isto tako, sve dok se u Srbiji ne primijeti da u Hrvatskoj žive i mnogi protivnici ustaštva i neoustaštva, neće biti moguće unaprijediti te odnose. Jer, kako biti prijatelj ako drugu stranu proglašavaš ustašama. Dakle, treba učiniti vrlo ozbiljan prekid s ratnom prošlošću i osloniti se na brojne primjere normalnog zajedničkog života ta dva naroda. To je tek početni korak, ali je presudno važan.

Je li rješenje za naše loše međusobne odnose što skoriji ulazak u EU svih zemalja Zapadnog Balkana? Da li bi to doprinijelo da se više okrenemo budućnosti i zajedničkom životu?

JOVIĆ: Ulazak u EU bi vratio nadu i dao nešto optimizma građanima, koji danas pokazuju – i to sasvim razumljivo – nezainteresiranost za EU, koja se pretvara u neku vrstu Godota. Čekamo već 25 godina, a on ne samo da ne dolazi nego izgleda da je sve dalje. Dugo čekanje ne samo da frustrira nego čini te zemlje lošijima, jer slabi magnet europeizacije. Dakle, bilo bi odlično kad bi te zemlje uskoro i zajedno ušle u EU. Istodobno, moram razočarati one koji misle da bi to značilo da je došao kraj svim problemima. Mnogi od njih nastavit će se i nakon ulaska u EU, kao što vidimo i u Hrvatskoj i u Mađarskoj, Poljskoj, čak i Britaniji i drugim dugotrajnim demokracijama. Licemjerno je reći da zemlje-kandidati moraju riješiti sve svoje probleme prije nego što uđu u EU, a istodobno mnoge zemlje koje su već članice nisu u stanju riješiti svoja pitanja. Recimo, Kipar je danas manje integriran od Bosne i Hercegovine, a EU koja je primila Kipar inzistira da Bosna i Hercegovina riješi sva svoja pitanja pa tek onda da postane članicom. Pa, zašto nije to isto tražila od Kipra? I zašto bi, uostalom, ulazak Kipra u EU bio problem? Neka je ušao, a neka uđe i Bosna i Hercegovina. Jer, vidjeli smo na primjeru Irske i Britanije da se problemi mogu uspješnije rješavati kad su obje zemlje članice EU nego kad su izvan nje. Problem Sjeverne Irske riješen je tek 25 godina nakon što su Irska i Britanija ušle u EU. Da je netko postavio rješenje tog pitanja kao uslov za njihov ulazak, one bi dugo ostale izvan Unije, a to ne bi pomoglo rješenju ovog problema. Prema tome, ne treba tražiti nemoguće, nego ih primiti u Uniju i potom poticati da riješe preostala pitanja.

Jedne prilike ste napisali da bi EU trebala primiti BiH i iz simboličkih razloga preseliti svoje institucije u našu zemlju. Šta ste konkretno mislili u tome i da li bi takav eventualni potez riješio dugogodišnje probleme s kojima se suočava BiH?

JOVIĆ: Bosna i Hercegovina i Europska unija imaju mnogo toga zajedničkog. Naprimjer, EU je prije svega antiratni projekt, koji je nastao kako bi se obuzdali nacionalizmi koji su dvaput u 20. stoljeću uništili Europu i u svjetski rat uvukli druge. A kome je nego Bosni i Hercegovini potreban takav veliki mirovni projekt? Bosna i Hercegovina je, baš kao i EU, multietnička zemlja – tako da je paradoksalno da EU strahuje od bosansko-hercegovačke multietničnosti, umjesto da u njoj vidi „Europu u malom“. I BiH i EU imaju razloga da nacionalizam smatraju najvećim svojim neprijateljem. Kad bi EU prigrlila Bosnu i Hercegovinu – ali istovremeno kad i druge zemlje regiona, ne prije drugih – time bi preuzela inicijativu koja joj je ispala iz ruke 1992. godine. Ulazak BiH u EU bi pomogao i emancipiranju Europe od SAD-a, koje su snažno prisutne u Bosni i Hercegovini, i koje koriste BiH i Kosovo za usporavanje procesa evropskih integracija. To će se nastaviti sve dok je Donald Trump američki predsjednik. Premještanjem sjedišta nekih agencija ili institucija EU-e u, recimo, Brčko, poslala bi se snažna poruka da Balkan nije zaboravljen ni napušten, da multietničnost nije problem, a i da je Europa uspjela u svojoj namjeri da integrira cijeli kontinent.

S obzirom da ste dugo vremena radili u Velikoj Britaniji, ne mogu a da vas ne pitam koliko će Brexit, odnosno izlazak ove zemlje iz EU utjecati na EU i na koji način?

JOVIĆ: Brexit ima dvostruke, i donekle različite, efekte. S jedne strane, to je prvi ozbiljniji znak neuspjeha projekta koji se zove EU. Prvi put je većina stanovnika neke zemlje izglasala da želi izlazak iz Unije. Bila je to pobjeda britanskog – a prije svega engleskog – nacionalizma, nad europeizmom i globalizmom. Ali, zasad izgleda da je to bila Pirova pobjeda. Bregzitovci su očekivali da će mnogi drugi krenuti njihovim stopama, ali to se nije dogodilo. Upravo obratno, drugi su uvidjeli da je lakše ući u Uniju nego iz nje izaći. U naših naroda ima poslovica: „Platila dinar da uđe u kolo, a dva da iz njega izađe“. Tako je i s Britanijom sada. Umjesto da se raspadne Unija, ona je ostala ujedinjena po pitanju Bregzita, dok je Britanija razjedinjena. To pokazuje da nacionalisti rade veliku štetu prije svega svom narodu – ali to nije ništa nova, to već odavno znamo. 

Haris Ljevo (Vijesti)