Kliker.info

Vedrana Rudan Vne pripada nikome. Možete ju probati staviti u neku ladicu, ali tamo sigurno neće ostati dugo. Probali su je, tijekom godina, strpati pod razne etikete, ali nekako nije odgovaralo. Jedna je od najglasnijih feministkinja u zemlji u kojoj se feministkinje od nje ograđuju, uspješna književnica koja ne pripada nijednom književnom klanu, provokativna kolumnistica bez mainstream medija. Njezine su poruke zato uvijek jasne i uvijek se dobro čuju.

Krajem prošle godine objavila je svoju 11. knjigu, “Život bez krpelja”, a tim smo povodom razgovarali o stanju i životu u Hrvatskoj, nasilju, ženama, političarima. 

Izašla je nova knjiga vaših kolumni koje se često nazivaju “kontroverznim” i “šokantnim”. Kako se nosite s tim epitetima?

Odavno sam se pomirila s činjenicom da živim u zemlji idiota. Ovdje si “šokantan” i “kontroverzan” kad kažeš, napišeš ili se na neki svoj način boriš za istinu. Baš svi u Hrvatskoj, osim onih koji su otišli, zatvaraju oči pred životom kakvim živimo, mi, obespravljena većina. U Saboru nam sjede suspektni ratni zločinci, napaljene Hrvatine, polupismeni kreteni, ambiciozni nacisti, glasni divljaci koje ne razumiješ jer govore na tebi stranom jeziku. Liječnici “ubijaju” djecu jer ne znaju prepoznati streptokok, sutkinja osuđuje satiričare jer ne zna što je satira, ubijanje žena je i dalje najomiljeniji “šport” hrvatskih mužjaka. Tridesetak godina otkako postoji ovo sranje koje se zove Hrvatska nikad nitko od “malih ljudi” nije nikome od vlasnika naših života razvalio lubanju. I onda kad ja nešto napišem o sranju u kome živimo proglašavaju me “šokantnom”. Hrvatski narod je narod od kurca i narod zakurac. A ja nisam šokantna. Zato mi se živo jebe što netko o meni piše ili misli. Jebeni gubitnici.

Mislite li da je ljudima danas teško čuti istinu i zašto?

Već sam rekla, mogu ponoviti. Hrvatima je teško čuti istinu jer su kukavice. Bježe umjesto da zapale banke, “nabiju na kolac” korumpirane sutkinje i suce, provale u Sabor i rastjeraju gadove koji pričaju besmislice i to u zlatu naplaćuju. Umjesto da se uhvate posla Hrvati s repom među nogama bježe u irske. Danas sam pročitala da ćemo, ha ha, do 2020. nestati. Tko će nestati? Prestrašena govna koja uzalud traže posao ili rade za crkavicu ionako ne postoje, bogataši koji su poklonili Hrvatsku strancima za nezamislivu proviziju neće nestati, odselit će na bolju lokaciju. Sve ovo što nam se dešava nije volja Božja. Hrvatski narod je opsjednut kukavičlukom, strahopoštovanjem prema svojim zlostavljačima i potrebom koja mu je uklesana u gene, želim ostati govno do kraja.

Što mislite kako bi vas javnost doživljavala da ste muškarac?

Vama očito ne ide u glavu da se meni jebe za “javnost”, ipak ću vam odgovoriti na pitanje. Da sam “muškarac” jednako bi me doživljavali. U Hrvatskoj živi nekoliko muškaraca koji misle i govore poput mene, i oni su “šokantni” i “kontroverzni”.

Paun Paunović/Cropix

Jedna ste od prvih koja je javno pričala o problemima odnosa društva prema ženama. Kako biste ocijenili odnos hrvatskog društva prema ženama danas? Koliko se i kako stanje promijenilo u posljednjih 20-ak godina?

Stanje se zastrašujuće promijenilo na gore. Svi govore o slučaju “Daruvarac” samo zato jer se na netu pojavila jeziva snimka pokušaja ubojstva mlade žene, žene koja je jedva punoljetna. Građane je, gle čuda, zaprepastilo i kako je reagirao sud na eklatantan pokušaj ubojstva sirote djevojke. Ljudi u Hrvatskoj nisu normalni. Ispada da je “Daruvarac” čudo na hrvatskom nebu, a ne banalna priča. Žene nikad, otkako sam ja živa, nisu na ovim prostorima bile doživljavane drugačije nego isključivo kao otpad s kojim možeš raditi što te volja. Spaliti ga, razvaliti ga, baciti kamo ti padne na pamet i biti siguran da ti se ništa dogoditi neće. Imam unuku, da se njoj dogodi ono što se dogodilo djevojci iz Zadra ne bih imala mira dok “moj” Daruvarac ne bi… Građanke ove “slučajne države”, kako ju je nazvao jedan od odvratnih hrvatskih političara koji ništa nije učinio da bi Hrvatska bila manje “slučajna”, trebale bi ubiti svoje zlostavljače. U b i t i! Ubijati ih. Ovo je teza jedne talijanske feministice od koje se ja, naravno, ograđujem.

Kako ste doživjeli pokret #MeToo na globalnoj razini?

Pokret pozdravljam, iako… Žene koje zaista ozbiljno žele u životu postići nešto više od udaje za dečka iz susjedstva i doživotnog robijanja kao sluškinja mužu, djeci i unucima, sve te žene imale su, imaju i imat će problem. Napredovati ne možeš bez blagoslova muškaraca koji su ti šefovi na svim razinama. Ako si žensko i ako želiš uspjeti pod svaku cijenu logično je da ćeš tu cijenu i platiti. Muškarci otvaraju vrata uspjeha, ulaznica se plaća. Najčešće pičkom. Ovim je pokretom skrenuta pažnja na tu činjenicu koja je i uspješnim i neuspješnim ženama poznata otkako postoje. Reflektori koji su osvijetlili problem mnogim su ženama ulili nadu da će u idućim godinama biti drugačije. Bolje. Poštenije. Žene će se izboriti za uspjeh talentom, radom, znanjem. Ne vjerujem u to. Sve će ostati isto jer mužjaci imaju lovu. Žene može utješiti samo činjenica da se isto dešava i mladim muškarcima koji gole guzice pokušavaju doseći zvijezde. Žao mi je što se i o tome ništa nije reklo. Čitala sam biografiju Marlona Branda. Popušio je svakome u Holivudu koji mu je mogao pomoći u karijeri dok nije postao dovoljno velik da njemu puše da bi uspjeli. Svijet se uvijek vrtio i vrtjet će se oko love. Ili pušiš ili ti puše. Ostalo su “pokreti” koji ništa ne pokreću.

Mislite li da Kolinda Grabar Kitarović, kao žena na visokoj poziciji, pomaže ili odmaže ženama u Hrvatskoj i njihovom položaju u društvu?

Uvijek sam govorila da političari nemaju spola. Oni su “nešto”. Kolinda sigurno nije žensko, ali jest odličan političar u zemlji koja je skrojena po njezinoj mjeri. Predsjednica je zemlje u kojoj su građani ludi za nasilnicima, manipulatorima, lažljivcima, besramnicima, bešćutnicima, ukratko, gadovima svih profila. Zato će gospođa sigurno opet postati predsjednica. I neka postane. Tražili smo, dobit ćemo.

Zdravstvo u Hrvatskoj posebno je u centu pozornosti posljednjih nekoliko mjeseci zbog ozbiljnih propusta i skandala. Ponovno, jedan od većih povezan je s odnosom prema ženama – nasilje prema trudnicama, rodiljama i drugim pacijenticama na ginekološkim odjelima. Mogu li se stvari promijeniti sad kad su žene progovorile o tome javno?

Drago mi je što se najzad progovorilo o tretmanu žena u hrvatskim rodilištima. Moje duboko poštovanje gospođi sabornici Ninčević Lesardić koja je načela tu temu. Liječnici se prema ženama odnose opsjednuti dubokim prijezirom. Imaju pravo na “prigovor savjesti”, a onda neki privatno rade abortuse, što me ne čudi jer su liječnici ipak i prije svega muškarci. Žene preziru i žene koje se bave medicinom. Sjetimo se ljekarnice koja zbog “prigovora savjesti” nije ženi htjela izdati kontracepcijske pilule. Zamislimo da žena na kasi nekog marketa zbog “prigovora savjesti” majmunu odbije prodati kondom koji spolnom odnosu čini isto što i pilula? Kako bi se provela?

U Hrvatskoj radi mnogo odvratnih ginekologa, svim bi se ginekolozima moralo ukinuti pravo na “savjest” jer je ionako rijetki imaju. Kad smo im mi žene iz doprinosa za školstvo plaćale skupo školovanje nismo računale da će nas bešćutno čerečiti i optuživati za nisku toleranciju na bol. Zamjeram ženama što se ne bore za svoja prava, što se ne bore protiv “prigovora savjesti” licemjernih čudovišta, što šutke gutaju nepravde koje im se nanose na dnevnoj bazi. Nismo međusobno solidarne. Da jesmo, otišle bismo pred bolnice u kojima caruje “savjest” i urlikale tamo dok gadovi ne dobiju otkaz. Predlažem da, za početak, krenemo na Split i Zagreb. To su utvrde gdje savjesničari caruju.

Često savjetujete mladima da odu iz Hrvatske. Zašto?

Zbog svega što sam vam rekla. Imamo troje djece. Nažalost, samo jedno radi vani i to jedino može živjeti od svog rada. Mlade ljude truje smrad koji ovdje udišu. Frustrira ih činjenica da ne mogu preživjeti ni kad rade, istovremeno njihovi privilegirani vršnjaci, sinovi i kćeri naših tajkuna i ostalih razbojnika besramno se razbacuju lovom koju su im očevi od nas ukrali. Hrvatska je mala takozvana zemlja. Svatko od nas zna kako je tko došao do love. Mladima je nepodnošljivo da će ovdje čitav život raditi da bi mogli preživjeti dok im roditelji ne crknu i onda dobiti nekretninu koju su roditelji stekli u socijalizmu. Istovremeno se djeca vodoinstalatera i šofera autobusa iz devedeset i prve, djeca lopina koje sjede u Saboru, ratnih zločinaca svih profila, baškare na jahtama, žive u vilama i skupim autima, na zebrama ubijaju djecu sirotinje. Možda je tako i u Irskoj, ali je lakše jer zločince ne poznaješ osobno.

Mlađe se generacije često prozivaju kao lijeni, razmaženi, opsjednuti i zaglupljeni tehnologijom… Slažete li se s takvom ocjenom?

Ovo sranje u kome živimo nisu uništili ni “mladi” ni “mlađi”. Sjebali su nas ljudi u najboljim godinama. Što bi mladi u Hrvatskoj trebali raditi? Posla nemaju, budućnosti nemaju, sadašnjost preziru. Stari koji vladaju ovom zemljom morali bi biti sretni što se mladi ovdje igraju. Što bi bilo da prestanu igrati igrice i krenu paliti dvorce, jahte, vile, automobile, Sabor, crkve, sudove, škole, bolnice i svu ostalu trulež u ovoj zemlji?

Koji biste savjet dali mladim književnicama u Hrvatskoj?

Ako je naglasak na “mladim” književnicama, onda bih im poručila da mladost kratko traje i da su izdavači u pravilu sredovječni gadovi željni mladog mesa. Pa, ako su zaista “mlade”, onda za njih ima nade.

Ines Madunić (Sto posto)