Kliker.info

Glavna urednica portala Tačno.net iz Mostara Štefica Galić dobitnica je nagrade Johann Philipp Palm za slobodu govora u 2018. godini.

Novinarka i aktivistica za ljudska prava svojim radom i javnim angažmanom u oblasti borbe za ljudska prava zaslužila je jednu od najprestižnijih novinarskih nagrada u Njemačkoj.

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Štefica Galić kaže kako joj je bitno da je nagrada došla baš iz Njemačke, te da je to potvrda da se sav jad koji je prošla zbog načina na koji radi, a to je istina prije svega, ipak isplatio.

RSE: Nagrada koja nosi ime po Johannu Philippu Palmu, njemačkom književnom izdavaču i borcu za slobodu koji je ubijen početkom 19. stoljeća po naredbi francuskog vojskovođe Napoleona Bonaparte, za 2018. godinu dodijeljena je Štefici Galić. Koliko Vam znači što je nagrada baš za slobodu govora?

Galić: Ni danas ne vjerujem da se sve to dogodilo. Jednostavno, poslije toliko jada kojeg sam vidjela ovdje, da vas neko izvana nagradi i prepozna vaš rad to mi je nevjerovatno. Jako mi je bitno, zato što mi je na neki način potvrdila da sve ovo što radim da je to ispravno i ono što je najvažnije jeste da je ta nagrada došla iz Njemačke, što je mjera stvari, bar za ovaj dio podneblja odakle sam ja, Njemačka im je sve. Puno mi znači što je za slobodu govora i slobodu štampe, dakle onaj posao, koji radim.

​RSE: Zbog borbe protiv nacionalizma i šovinizma, te djelovanja tokom rata kad ste Vi i Vaš suprug, Nedeljko Neđo Galić, kojem je posthumno dodijeljena nagrada “Duško Kondor” za građansku hrabrost, rizikujući svakodnevno vlastite živote spašavali svoje sugrađane da ne budu odvedeni u logore, više puta ste verbalno i fizički napadnuti. Kolika je cijena istine i zbog čega niste odustali od svoje borbe?

Galić: Poslije svog jada kojeg smo mi od 1990-ih pa do 2001. godine preživjeli, poslije progona naših komšija, poslije bezbroj napada na nas, ostali smo potpuno bez egzistencije, toliko smo bili ponižavani, da se Neđo od tog jada razbolio i umro je 2001.godine. Sto puta sam rekla – on nije umro, on je crkao od jada, ubilo ga je to zlo vrijeme i odnos jedne pokvarenosti u sredini koja je svjesna i zna dobro da sve ono što govorimo da je istina, da sve ono protiv čega smo se borili da je ispravno. Ipak, nisu to željeli priznati i ponašali su se tako kako su se ponašali.

Moja djeca su ponijela toliku težinu. Ostali smo sami u dugovima. Ja sam radila bezbroj svakakvih poslova, samo da donesem djeci kruh da možemo živjeti. Doživjeli smo takvu izolaciju, takav progon, niko sa nama nije komunicirao. Živjeli smo praktično od mog rada okolo i prijatelja koji su nam nešto donosili. Moja djeca su na neki način bila žigosana u društvu, u školi.

Onog trena kada je Neđo dobio nagradu za građansku hrabrost, kada sam ja ispričala tu našu životnu priču, kada su svi skočili na noge protiv toga, od Hrvatske, do Zapadno-hercegovačkih bojovnika i udruga, oni su uporno tvrdili da se to nije dogodilo. Kada meni neko kaže “nije se dogodilo” ono što sam ja svojim očima vidjela, to se sve događalo ispred moje kuće, jer je druga od policijske stanice, ja sam tada shvatila dokle oni mogu ići. Dokle laž može ići. Nisam dala, nije istina, desilo se.

Nema toga čime oni meni nisu prijetili, šta mi nisu napravili, od generala Šiljega (Željko Šiljeg, bivši general Hrvatskog vijeća obrane – HVO, prim. nov.) koji je tražio da napišem da se odričem filma (film o Neđi Galiću i njegovoj ulozi u ratu, prim. nov.), da me je Svetlana Broz (predsjednica nevladine organizacije Gariwo, prim. nov.) nagovorila i tako dalje. Nema toga ko bi mene u tome pokolebao. To se dogodilo meni i mojoj familiji, izvolite, vi pričajte šta se dogodilo vama.

RSE: Kada je u pitanju položaj novinara, 2018. godina bila je izuzetno teška. Čak 80 novinara u svijetu je ubijeno. Istovremeno, politike, ne samo u BiH, već u svijetu kao da imaju tenziju skretanja udesno, pobjeđuju nacionalisti, oni koji zagovaraju nedemokratske ideologije? Kako to komentirate?

Galić: Da, to se dešava, kao da je naša politička desnica i rat koji se desio bio neka vrsta avangarde za današnja dešavanja u Evropi i svijetu. Ono što se dešava kod nas je da su javne institucije izgubile povjerenje građana, dakle one samo postoje da bi naši kriminalci koji sebe nazivaju političarima mogli i službeno odrađivati to što odrađuju.

I apsolutno, poslije toga se stvaraju prostori gdje mogu djelovati razni kriminalci, ubit će vas bilo ko, za bilo što, što se njemu ne sviđa i neće nikome odgovarati. Najtužnije od svega je što to tako otvoreno i bahato rade, da je postalo normalno, e to je zabrinjavajući trend.

Selma Boračić-Mršo (RSE)