Kliker.info

Intervju s piscem ALMINOM KAPLANOM u povodu PROMOCIJE njegovog romana “Trganje” U Herzegovina lodges na Boračkom jezeru.

Tvoj prozni prvijenac, roman “Trganje”, naišao je na odličan prijem i kod čitalaca, i kod kritičara, ali i, što je tebi, pretpostavljam, veoma milo, i kod kolega-pisaca. Miljenko Jergović ga je uvrstio u petnaest najboljih djela prošle godine, i to i poezije i proze, i domaćih, ex-Yu djela i prevoda. Je li teško, nakon takvog prijema, početi s pisanjem nove knjige? Ima li straha od onoga što se zove writer’s block, iliti, po naški: blokiranja?

Može se reći da je roman dobro prihvaćen, što mi je, naravno, drago. Milo mi je da je ta knjiga našla svoje čitatelje, jer zbog njih sam je – na kraju krajeva – i objavio. Mislim da je za knjigu važno da je čitaju, ona tako živi, dok se za pisca to ne može reći – ako je istinski on će pisati bez obzira na sve. Važno je reći i to da živimo vrijeme u kojem pisci (sami) moraju raditi na promociji napisanog. Ja sam tu lijen i mislim da bih se trebao više truditi… Možda da napravim fb profil… Hoću reći da nisam fer prema svojim knjigama i da su one uglavnom prepuštene same sebi, ali eto, usprkos tomu, ipak dođu do svojih čitatelja.

A posebno je zadovoljstvo kada tvoja knjiga nađe čitatelja u piscu i čitatelju kakav je Miljenko Jergović.

Nemam problem s “blokiranjem”, stalno radim, moj novi roman bi trebao izaći na proljeće naredne godine. Osim toga, radim i na zbirci priča a ni pjesme nisam prestao pisati… Loše se osjećam ako nemam nešto “na kanalu” kako to lijepo kaže moj drug Igor Borozan. Baš kao što je Leonid Šejka za slikanje rekao da to nije ništa drugo do čin molitve, tako nekako i ja osjećam za pisanje… Živ nisam ako ne čitam ili ne pišem. Stalno moram imati nešto otvoreno, nešto što u mojem slučaju proizilazi iz potrebe da se ne bude jedino i samo ovdje. Iz ovoga bi se, valjda, moglo zaključiti da mi i nije pretjerano teško započeti novu knjigu. A je li to i uistinu tako – to ću tek vidjeti.

Može se reći da si, do ovog romana, bio poznat skoro isključivo kao pjesnik. I to renomirani, visoko cijenjeni poeta. Po sažetosti i, da se tako izrazim: preciznosti stiha, tačnosti i tečnosti izraza, kao tvoji mogući uzori se pominju veliki srbijanski pjesnik Vasko Popa i naš velikan, Mehmedalija Mak Dizdar. Je li ti se bilo teško “prešaltati” na roman?

Prozu pokušavam pisati dugo koliko i poeziju. To su različiti prostori i onda ih na različite načine i osvajamo. Nije isto bijel list papira koji se pred tobom raskrčio kad hoćeš iz njega poroditi pjesmu ili kad hoćeš pisati prozu. To su dvije različite stvari. Iskreno, pribojavao sam se forme romana i mislio sam da nikada neću uspjeti napisati takvo nešto. Sad je drugačije, nakon što sam izmucao prvi roman, nedugo zatim sam napisao drugi. Za posljedicu imam to da se ponovo bojim forme poezije. Što nije ni loše. Dobro je posustajati, sumnjati, odmoriti, pa ponovo, sve ispočetka ako treba… Dakle, nije se bilo jednostavno prešaltati.

Koliko ti je iskustvo s poezijom – objavio si već pet knjiga poezije – pomoglo u pisanju ovog romana?

Nekoliko prvih čitatelja “Trganja” mi je reklo kako sam ustvari opet napisao poeziju. Što mi nije bilo mrsko čuti. Nisu mi bitne razlike između formi na taj neki dogovoreni način, ne pišem seminarske radove niti sam učesnik radionice kreativnog pisanja. Ja samo pišem. Moje namjere su iskrene i nikada nisam na čisto gdje će me sljedeća rečenica odvesti. Ja moram tokom pisanja biti čitatelj vlastitih riječi inače ih držim za jalove. Inače, ne pišem. Ne znam mogu li reći da mi je poezija pomogla u pisanju romana ali sigurno je da moj roman ne bi bio ovakav kakav jeste da poezija u mojem životu nije odigrala ulogu kakvu je odigrala.

Čini mi se da si ti jedan od onih pisaca koji pisanje smatraju načinom života, možda čak nekom vrstom poslanja? Puno pišeš – od 2008. godine si objavio šest knjiga, jedan si od urednika odličnog književnog portala Strane i puno te ima na kvalitetnim književnim sajtovima, u časopisima i novinama. Jesam li u pravu kad kažem da za tebe pisanje nije puko redanje riječi na papiru, još manje – zadovoljavanje lične sujete?

Donekle sam već odgovorio na ovo pitanje. Pisanje je za mene oblik molitve, kao što je za Šejku slikanje. Da, stalno radim, tek ponekad uspijem izaći iz svjetova koje gradim u knjigama, a ako se to i desi, jednom nogom sam opet tamo, u priči, u romanu, u pjesmi… Ne samo za mene, pisanje inače nije puko redanje riječi na papiru. O zadovoljavanju lične sujete bi se i dalo diskutirati, ali književnost nije i ne može biti pisanje lijepih rečenica… Naravno, to ne znači da rečenice u književnom tekstu ne moraju biti lijepe.

Ima li pisac, u ovakvim vremenima, pravo živjeti u “kuli od slonovače”? Mislim da znaš na šta mislim.

Ne znam ima li on pravo na takvo nešto, ali znam da ja nemam pravo od njega bilo šta tražiti. Mnogi veliki pisci su se oglušili o vrijeme u kojem su živjeli, neki od njih, zatvoreni u svoja četiri zida, ignorišući rat, napisali su remek djela svjetske književnosti. Književnost nije manje književnost zato što se ne bavi dnevnom politikom. Dobra pjesma je dobra pjesma! Međutim, postavlja se pitanje je li važnija književnost ili život? Šta je etičnije: suosjećati s današnjim čovjekom koji je izvrgnut patnjama ili pisati književnost koja će nekom budućem čovjeku pomoći da se u nekoj budućoj patnji zaboravi? Možemo diskutovati o tome koliko smo odgovorni ako šutimo, ali ne možemo diskutovati o tome koliko je neko drugi odgovoran jer ne znamo šta to on prešućuje kao niti zašto to čini… Biti kukavica nije sramota, nije ni grijeh… Nismo svi jednako talentovani za hrabrost… Hoću reći da nemam problem s kukavicama, mene više brinu licemjeri…

A sad o romanu “Trganje”. On opisuje odrastanje jednog dječaka u hercegovačkom selu u osvit rata devedesetih. Iako živi u naizgled bezbjednom porodičnom okruženju majke, oca i djeda, dečko kao da – svjesno ili ne – pažljivo osluškuje, pa i predosjeća nadolazeći sunovrat. Taj je sunovrat vidljiv – i tu se vidi ruka pjesnika – najčešće tek u detaljima: uzdasima, sitnim promjenama u životu i ponašanju susjeda, mijenjanju uloge televizora u svakodnevnom životu… Koliko je autobiografskog u ovoj potresnoj priči?

Teško je procijeniti koliko je u svemu tome autobigrafskog. Vjerovatno jako puno, ali isto tako, vjerovatno, i jako malo. Sjećati se djetinjstva znači djetinjstvo izmaštati. Moj roman je uglavnom fikcija s tim da se čitav zasniva na mojem odrastanju. Jesam li to ja ili nisam, ni sam ne znam. Međutim, to uopće nije važno. Jedino što je u svemu bitno, jeste, da je taj dječak s Dubravske visoravni koja se nalazi između Stoca i Čapljine, da je odrastao u svijetu u kojem se ludilo nasljeđuje i u kojem se uglavnom prezire, mrzi, zazire od drugosti, koji je, uistinu, u svojoj osnovi ksenofobičan, ali isto tako i nezavršen, svijet koji nije imao priliku da se ostvari, svijet u kojemu se ljudi boje probati drugu/drugačiju hranu, svijet koji je i smiješan i tužan istovremeno, svijet sklon zaboravu, površan, jadan, i velik i mal, vrijedan i prijezira i divljenja istovremeno. Eto, u to sam siguran i jedino to jeste važno.

Biću slobodan da ovdje navedem dvije rečenice iz mog prikaza tvoje prozne knjige, objavljenog na sajtu Tačno.net: ‘Roman Trganje  počinje polako, lagano ‘odmotavajući’ sekvence sretnog odrastanja na selu u Hercegovini. Uz oca i majku, najvažniji lik u tom procesu je dječakov djed, medousni pripovjedač opsjednut pričama iz onoga rata, poglavito onim o jamama.’

Moje pitanje glasi: je li i tvoj djed stvarno bio sjajan pripovjedač? Je li ti doista rado pripovjedao o jamama iz onoga rata?

Nije bio samo sjajan pripovjedač, već najbolji što su ga moje uši ikada slušale. U ranoj fazi djetinjstva, dok mi još knjige nisu bile važne na način da sam vodio računa o tome ko ih je napisao, bio sam uvjeren da je Ježurka Ježić lik iz njegovih priča i da živi baš u našoj šumi. U istoj ovoj – usput budi rečeno – u kojoj ja danas živim. Eto, to je jedan od razloga zašto živim tamo gdje živim – taj jež je moje ognjište.

Jame su u mojem kraju oduvijek igrale važnu ulogu. Ni najhladnokrvnijem zločincu na svijetu nije baš jednostavno ubijati ljude, prljav je to posao, budete krvavi, uništite odjeću… A tek poslije – poslije vam, djeca koju koljete, izlaze na san, u mesnici vam, dok gledate u mesarevu krvavu kecelju, iznenada bude slabo, bude vam “zlo” zbog kojeg poslije zalud obilazite interniste i neurologe i nikoga da vam kaže kako bi možda dobro bilo da posjetite psihijatra jer ustvari imate bruh na duši. Ali ljudi su umna bića, dosjete se brzo pa sebi olakšaju te prljave poslove. U kršnoj Hercegovini, najpraktičnije jeste, ljude, pogotovo ako ih morate ubiti više, pobacati u jame. To je najjdednostavnije – ti ih guraš a oni padaju, sami, nema krvi, s ruke na ruku… Tako, ti, i još par jarana, možete čitavo jedno selo pospremiti do podne. A onda, izmijete se, pa vam volja na počinak, volja u crkvu, volja u džamiju… E kad imate takve zločine u tradiciji a do tradicije držite, koliko god da ih prikrivate, oni odnekud propjevaju. Baš kao ona trava pirevina koju zalud pokušavamo iskorijeniti iz dubravske zemlje. Tako nekako je bilo i s jamama u svijetu moga dede… Što ih je on više zatrpavao, one su se sve više otvarale. Umetati ih u bezazlene priče za djecu nije ništa drugo do hladan oblog na oteklo i vječno bolno mjesto…

Kad ćemo, ili, bolje rečeno: da li ćemo se ikada izbatrgati iz tog našeg “đavoljeg trokuta”, te strašne, rekao bih vječne, priče o zločinima i jamama?

U našem palanačkom vremenu nećemo još zadugo. Hoću reći, ako se nas pitalo, mi ćemo vječno živjeti između prošlih i budućih zločina kao što se živi između dva Bajrama. Ali, nešto mislim da se nas neće pitati jer smo savršeno nevažni i naše jame stoje na putu kapitalizmu koji nas neće i ne može zaobići. Već smo uveliko prodali dušu đavlu zvanom MMF. I neka smo, hvala bogu i ako ga ima i ako ga nema.

Kapitalizmu smetaju razlike, dakle smeta mu nacionalizam koji od njih živi i koji ih proizvodi. Kapitalizam je tržišna ekonomija gdje po pripadnosti svi najprije moramo biti potrošači, doduše s manjom ili većom kupovnom moći. S toga će ovu zemlju i njene trule (lažne?) nacionalisitičke koncepte jednog dana srušiti kao što ruše male trgovine i na njima grade džinovske tržne centre. Kapitalizam je nemilosrdan i njemu ništa osim novca nije sveto – a kod nas svetinja na pasja preskakala. Moglo bi se reći da će kapitalizam u našem slučaju biti human i da dolazi kao spasenje.

A što se tiče sjećanja, tu je opet neka druga priča. Bez problema smo zaboravili i prestali se sjećati žrtava iz Drugog svjetskog rata. Zašto? Pa više je razloga… Prvi, ali ne i najvažniji jeste taj da to više nisu naše žrtve, pravo da to budu smo im mi uskratili… Drugi razlog jeste taj da sad imamo nove, svježije žrtve. Isto tako, kao što smo zaboravili žrtve predzadnjeg rata, zaboraviti ćemo i ove iz zadnjeg. Što nije ni loše uzmemo li u obzir ko to i kako poziva da se ne zaboravi.

Ako u ovih dvadeset i kusur godina nismo skupili snage da spomenike dižemo svim stradalim a ne samo stradalim iz redova naroda kojima imenom i prezimenom pripadamo, onda je to dovoljno ozbiljan znak da se trebamo okaniti ćorava posla. Jednostavno nam ne ide, ne znamo se sjećati. Jer “sjećati se” znači doprinositi suživotu i životu uopće, u suprotnom je to teški grijeh oko kojeg se slažu sve svete knjige ovog svijeta… Žrtve se danas zloupotrebljavaju. “Žrtva” je kapital u apsolutnom vlasništvu nacionalističkih elita i ko god da ih se sjeća njima doprinosi. Nažalost – htjeli mi to ili ne – sjećanjem na žrtve se u narodima budi osjećaj kolektivne (nacionalne) ugroženosti kao i strah od ponavljanja istog. A zna se ko stoji u pripravnosti i čeka da ih “zaštiti”, pa oni što već decenijama jedino tu “zaštitu” i imaju za ponuditi, dakle nacionalisti, kapitalisti, vlasnici stratišta “svojih” naroda…

Budimo realni, niko od dragosti nije ginuo. Sjećam se kad sam kao dječak ispraćao vojnike u akcije iz kojih se nisu vraćali. To su bila djeca i svi su već odavno mlađi od mene. Je li stvarno mislite da su se oni borili za ovo što mi danas živimo? Ma dajte… Pa njihovi dječački ideali nemaju apsolutno ništa s ljudima koji su danas na vlasti i koji njihove “junačke” smrti koriste u prljave predizborne kampanje. Pa samo zamislite da ustanu i dođu na mjesto sjećanja u toku ceremonije – ne znam za vas, ali ja se tamo ne bih volio zadesiti!

Da razgovor završimo vedrijom temom. Čini mi se, naime, da u novije vrijeme naša regija, Hercegovina, u književnom smislu doživljava pravi procvat. Rizikujući da nekog zaboravim, navešću imena koja mi prva padaju na pamet a čija su djela u pozitivnom smislu privukla pažnju književne javnosti na cijelom području bivše nam domovine: Elvedin Nezirović, Adnan Žetica, Senka Marić, tvoja malenkost, da ne zaboravimo poetesu Dianu Burazer koja, doduše, već dugo živi u Zagrebu, ali je i djelom i dušom još itekako “naslonjena” na Mostar… Kako tumačiš pojavu ovako solidnog broja izvrsnih književnih glasova u relativno kratkom vremenu? Meni se čini da to nije slučajno. Ima li to možda veze sa uslovima života u podijeljenom gradu, dubokim etnonacionalističkim “rovovima” podijeljenoj zemlji?

Da, to je istina, u relativno kratkom vremenskom periodu u Hercegovini se pojavilo dosta kvalitetnih književnih glasova. Kako to ja tumačim? Ne znam, vjerovatno je odgovor na pitanje složen i ja ga nisam kadar iznijeti. Ali, definitivno, jedan od razloga jeste taj da je Mostar zahvaljujući stjecaju okolnosti i nekim ljudima postao vidljiv u tom nekom medijskom prostoru pa samim time i ljudi koji u Mostaru žive i rade, dakle pišu, slikaju… Nedavno sam gostovao na WHFestu u Širokom Brijegu. To je jedan od najboljih festivala u regiji ali nisam primjetio da je to ostatku Bosne i Hercegovine pretjerano važno. Festival je jako posjećen, atmosfera je odlična, dosta složen koncept koji besprijekorno funkcioniše. Neko je pred nastup Nikole Đurička dojavio bombu. Na poziv policije, učesnici i publika su (nekoliko hiljada ljudi) napustili mjesto održavanja festivala, strpljivo sačekali da policijski službenici pregledaju teren, a onda su se svi do jednog vratili i festival se nastavio… Pričali su mi da je atmosfera bila svečana i da su svi na licima imali pobjednički izraz i da su jedni drugima čestitali kao da je nova godina. E, u tome i jeste smisao ovakvih događaja i WHFest bi nas se, kao i Hercegovina uopće, trebao više ticati. U tom “neticanju” se može vidjeti koliko smo kulturni, odnosno nekulturni. Koliko smo antifašisti, a koliko, ustvari, fašisti…

A o podijeljenim gradovima ne želim pričati u ova bijedna predizborna vremena. Dirneš li u tu ranu, zna se koga boli, a koga zaboli…

Almin Kaplan je rođen 1985. Piše poeziju i prozu. Objavljivao je u mnogim književnim časopisima iz zemlje i regije. Urednik je portala za književnost i kulturu Strane.
Dobitnik je više nagrada među kojima su i nagrade „Mak Dizdar“ i „Risto Ratković“ (prva nagrada za mlade pjesnike).

Do sad je objavio:
– Biberove kćeri (poezija),
– Čekajući koncert roga (poezija)
– Ospice (roman u stihovima)
– Mostarska zbirka (poezija)
– Bukara (poezija)
– Trganje (roman)
Živi na Rivinama kod Stoca.

Goran Sarić (Tačno)