Kliker.info

„Za glumu je najbitnija ljubav i blagost, koje se mogu naći jedino u samoći, a mudrac je onaj koji to nauči u mladosti“, rekao je glumački velikan Rade Šerbedžija na Motovunskom filmskom festivalu koji mu je, uz Mustafu Nadarevića, darovao nagradu za 50 godina glumačkog i umjetničkog rada u zemlji i inostranstvu.

Osim karijere kakvu rijetko ko ima na filmu i u pozorištu, Šerbedžija je i pjesnik, pjevač, režiser i profesor. I kako u knjizi o ovogodišnji laureatima MFF podsjećaju, Šerbedžija je prošao put od velike zvijezde jugoslovenskog filma do apatrida i izopštenika u devedesetima godinama, pa sve do kasnijih uloga u holivudskim filmovima.

• Na počecima između „Crvenog klasja“ Žike Pavlovića i serije „U registraturi“ s početka 70-tih godina prošlog vijeka i „Antigone“ na Brionima 2018. Godine, a danas sa nagradom koja na neki način obilježava tih pola vijeka glume. Gdje ste se na toj vremenskoj crti najbolje osjećali kao glumac?

– Vrlo često sam se, na neki način, osjećao ispunjeno i važno što se bavim ovom profesijom jer sam imao tu sreću da sam u svom životu radio sa mnogo fantastičnih režisera i umjetnika – i kazališnih i filmskih. To se, misilim, čak i rijetko kome dogodi da radi s toliko ljudi kao što se meni to dogodilo – od Živojina Pavlovića, Dušana Makavejeva, Rajka Grlića, Bore Draškovića…i da ih sad sve ne nabrajam, jer toliko je božanstvenih režisera s kojima sam radio u ovoj zemlji, u bivšoj Jugoslaviji. I plus ovih svjetskih – Stenli Kjubrik, Fil Nois, Klint Istvud, Gaj Riči, pa Frančesko Rosi…A s Rosijem sam snimio jedan božanstven film “La tregua” (Primirje) u kojem igramo glavne uloge Džon Tarturo i ja. To mi je jedan od najdražih filmova koje sam snimio. Nažalost, nije bio u Hrvatskoj jer su distributeri zaključili da neće uzeti film zato što je u jednoj sceni neka Poljakinja luda rekla rečenicu glavnom liku Džonu Tarturu – “Ne, nisi ti Talijan, ti mora da si Hrvat, jer Hrvati imaju takve hladne oči”. I oni zbog toga nisu uzeli taj božanstveni film. Pa to je samo rečenica jedna…

• A smeta li vam, recimo, kad ovdje jedni drugima prebrojavaju krvna zrnca, Srbi i Hrvati naročito? Imaju li, uopšte, glumci nacionalnost u tom smislu?

– Ma, kako ne smeta! Ja sam cijeli život na liniji, kako da kažem, bratstva i jedinstva. Ne mislim u jugoslavenskom smislu nego smislu humanosti, pristojnosti, uzajamnog uvažavanja jedni drugih… I mislim da će vrlo brzo doći to vrijeme kad ćemo izići iz ovog dna i pakla. Evo, jedan od najdivnijih događaja koje pamtim u posljednje vrijeme je snimka koju mi je poslao prijatelj gdje hrvatske odbojkašice trče i ljube srpske odbojkašice koje su pobijedile Francusku. Dirljiva scena, ljube jedne druge. I rekoh: pa, Bože, to je ta budućnost, budućnost nekog normalnog svijeta.

• Gdje biste danas zaustavili vrijeme… ili ga pustili da teče?

– Nemamo mi te snage uz sebe. Kao što je Euripid rekao – smrtnicima nije dozvoljeno ono što i bogovima. Da smo bogovi, mogli bismo zaustaviti vrijeme ili ga promijeniti. Ali, bogovi su – ako postoje uopšte – negdje jako, jako daleko. Njihovo vrijeme nije kao naše, ne kuca nam jednako bilo. Ili su nas, pak, napustili i digli ruke od nas. Jer ne može, ako je Bog svemoćan, da opravda toliko nepravde i zločina…. Evo upravo vijest o 250 poginulih. Migranti. Ljudi. Ljudi ginu na sve strane… A napravili smo prije dvije godine jednu predstavu – “Šekspir ljetne noći”, Lenka (Udovički) ju je napravila, ponukana Šekspirovim zadnjim riječima. To je, zapravo, pismo pronađeno prije par godina u Londonu koje se pripisuje Šekspiru, a on piše poruku svojom narodu, Englezima. Događa se to u trenutku kada migranti dolaze u Englesku. A on piše Englezima jedno 12 rečenica o tome da budu blagi i strpljivi sa njima jer su to ljudi kao i oni, jer i oni su mogli izgubiti svoje domove ili pobjeći pred nekim ratom i užasnom kataklizmom na taj otok, da spasu djecu i živu glavu.

• Vodite teatar Ulisis već 18 sezona, to je jedno pravo pozorišno punoljetstvo, a igrate pod dirigentskom palicom vaše supruge Lenke Udovički…

– Pa, uglavnom da…

• A kako to izgleda izgleda kad glumcu supruga diriguje i oblikuje rolu?

– Hahaha…. Pa mi smo, kao i u životu, oboje temperamenti ljudi i nemamo skrivenosti i tajnosti u našim odnosima. Što misliš to i kažeš, takvi smo i prema našoj djeci, tako smo ih odgojili. Istina, uvijek istina, pod svaku cijenu, kako u životima – tako i u umjetnosti. Imamo sreću u tome da se u mnogim stvarima slažemo i što se tiče života i što se tiče umjetnosti. Zajedno samo 27 godina…

• Dobili ste u Motovunu još jednu u nizu nagrada za svoj, već poluvjekovni, glumački i umjetnički rad? Kako vi, generalno, doživljavate nagrade – samo kao priznanje ili ima tu još nečeg?

– Evo, doživljavam ih ovako: vjerujete li da mi nije mnogo stalo do njih jer smatram da su relativne? Kao što mi je rekao Krleža: “Mali, svaka nagrada je dobro došla jer govori da je nekog vraga vrijedilo to što si pokušavao u umjetnosti. A s druge strane – pokušaj da je zaboraviš što prije možeš”. I to je, eto, bio moj odnos prema nagradama. Uostalom, evo,  sve moje nagrade su godinama bile u podrumu našeg stana u Tomašićevoj ulici. I onda kad sam se rastao, kad smo mijenjali stan – i onda su opet moje nagrade bile u podrumu jedne kuće, stajale su u jednom koferu. I kad smo, nakon puno godina, otvorili taj kofer – sve su bile pljesnive… hahahahaa…dobile su patinu vlage.

• Rekli ste jednom da su i najveće zvijezde, zapravo, obični ljudi i da je najbolje ako je tako i ako žele da je tako.

– Da, tačno tako. Apsolutno tako. Pa, tako je i sa tim nagradama.

• Kad se osvrnete iza sebe – vidite li neku ulogu koju ste možda željeli, a nije vam se ostvarilo da je igrate?

– Nisam razmišljao o tome. Kad sam bio mlad nikad nisam želio igrati Hamleta – a igrao sam ga dva puta, ni Ričarda trećeg – a igrao sam ga dva puta. Ni Per Ginta, ni Don Huana – a igrao sam ga dva puta..

• Hoćete reći da su uloge birale vas?

– Zapravo, imao sam želju da igram Astrova u Ujka Vanji Čehova. Kao mlad čovjek sam bio zaljubljen u tu literaturu čehovljansku i taj teatar i tu ulogu. I to sam želio igrati, a nikad nisam igrao Čehova. A kad sam sazrio da igram Čehovljeve junake – oni su svi četrdesetogodišnjaci ili između 40 i 50 godina. Dakle, kad sam došao u godine da igram te Čehovljeve junake, onda sam otišao iz ove zemlje i tako nikad nisam odigrao Čehova.

To sa ulogama, dakle, to je uglavnom dvojako – i uloge te biraju i režiseri, također. Ali, ima jedna lijepa rečenica koju je rekao moj prijatelj, davno je umro, a bio je jedan od najboljih kazališnih kritičara sa ovih prostora – Petar Brečić. On je znao reći, kad se nešto dobro dogodi – kad glumac fantastično odigra ulogu ili bude neka dobra predstava ili tako što, on je znao reći: dogodilo je prijekim nalogom duha vremena. To je lijepo, dakle – vrijeme bira.

• A ako je život film u kome nema ponavljanja kadrova – gdje vi onda vidite granicu između glume i života?

– Haaa… To vam je nekako… kako da to nazovem? Ja sam uvijek davao prvenstvo životu. Uvijek mi je bilo važnije sve ono što će se u životu dogoditi – ljubav, prijateljstvo, briga za djecu, briga za ovo ili ono, revolucija, humanitarne akcije, protesti – uvijek mi je to bilo važnije nego sama umjetnost, glumačka, za koju sam se školovao.

• Šta vas novinari dosad nisu pitali, a voljeli biste da vas pitaju…ili da zamijenimo uloge – šta bi, možda, vi pitali novinare danas?

– Ne razmišljam o tome jer se nikad ne bavim novinarima, iako moram da čitam šta pišu… Ali, evo, reći ću vam to drugačije – sad sam bio šest mjeseci u Americi i nisam čitao naše novine – a toliko sam se dobro osjećao što sam bio van toga svega. I sad molim boga da ova serija u CBS potraje u Americi, za sada znam da ćemo dobiti još dvije sezone. Radio sam za CBS seriju koja se zove „Strange and angel“, Ridli Skot je glavni producent, a bazirana je na istinitim događajima prije početka Drugog svjetskog rata u Los Anđelesu. To mi odgovara, biti na šest meseci izvan svega ovoga ovdje.

Agresivnost živcira ljude