Kliker.info

Probosanska politička grupacija bi trebala rezolutno odbaciti ovaj sporazum i smatrati ga ništavnim. Entitet “rs” ne može sklapati nikakve državne aranžmane sa Srbijom. Zato je potrebno poslati pismo Vučiću i jasno mu reći da ovaj sporazum s stanovišta države Bosne i Hercegovine ništa ne znači i da ni u kojem smislu ne obavezuje našu državu.

U toku je objektiviranje ideje o jedinstvenom duhovnom i kulturnom prostoru srpstva bez obzira na nacionalne (državne) granice. Srbijanski politički establišment ne uvažava nacionalne prostore drugih država i ponaša se kao da je on neki hegemon nad cijelom teritorijom bivše države. Oni ohrabruju predstavnike bosanskih Srba na antibosansko ponašanje. To je dio taktike iz Memoranduma II, kazao je za Vijesti.ba profesor na Fakultetu političkih nauka Senadin Lavić.

Kakvo je Vaše mišljenje o ujednačavanju školskih programa bosanskohercegovačkog entiteta „Republika Srpska“ i Republike Srbije iz oblasti „nacionalnih“ predmeta. Je li probosanska politika institucionalno mogla ovo spriječiti?

LAVIĆ: Ovo pitanje treba postaviti ljudima koji se bave politikom! Iz njihovih odgovora bi vidjeli da li znaju ili ne znaju, da li žele ili ne žele da se suprotstave ovome hegemonizmu i agresiji. Ali, kada vidimo ko se bavi obrazovanjem, ko je ministar obrazovanja ili nauke, ko se brine za nastavne planove i programe, ko priča o reformi obrazovanja, sve će vam se samo kazati.

Ovdje se ne radi o tome da se spriječi jedno ponašanje koje je ilegalno. Ono je projektirano u povijesnom procesu i pred nama se pojavljuju njegovi likovi ili forme kao nacijske „nužnosti“, ostvarenja svetih zavjeta i transhistorijskih proročanstava. Radi se o voluntarizmu i drskosti određenih struktura srpstva koje na svoju ruku i sasvim nasilno interpretiraju svoje veze na osnovama dijelova dejtonskog mirovnog sporazuma. Radi se o spornom interpretiranju „specijalnih veza“ i nepoštivanju države Bosne i Hercegovine. Ovim se probosanska politika poziva na konflikt koji, ustvari, održava antibosanske snage na površini, te se tako stiču pozicije u predizbornoj kampanji. Etnoreligijske politike tako žive već tri decenije. Republika Srbija na ovaj način srozava svoj kapacitet i pravi sporne sporazume s etničkom grupom iz druge države. Bosna i Hercegovina je, treba podsjetiti srbijanske zvaničnike, ipak druga država. Probosanska politička grupacija bi trebala rezolutno odbaciti ovaj sporazum i smatrati ga ništavnim. Entitet “rs” ne može sklapati nikakve državne aranžmane sa Srbijom. Zato je potrebno poslati pismo Vučiću i jasno mu reći da ovaj sporazum s stanovišta države Bosne i Hercegovine ništa ne znači i da ni u kojem smislu ne obavezuje našu državu.

Je li ovo uvod u objedinjavanje etničkih teritorija, šte slijedi nakon ovoga?

LAVIĆ: Da, u toku je objektiviranje ideje o jedinstvenom duhovnom i kulturnom prostoru srpstva bez obzira na nacionalne (državne) granice. Srbijanski politički establišment ne uvažava nacionalne prostore drugih država i ponaša se kao da je on neki hegemon nad cijelom teritorijom bivše države. Oni ohrabruju predstavnike bosanskih Srba na antibosansko ponašanje. To je dio taktike iz Memoranduma II koji se dalje razvija u smjeru objedinjavanja duhovnih prostora u pravno politički poredak ili jedinstven pravno-politički sistem kojem na kraju treba samo još internacionalno priznanje, odnosno legalizacija cjelokupnog procesa stvaranja Velike Srbije.

Tu je problem genocid nad Bošnjacima i agresija na Republiku BiH. To se ne može zanemariti. Vidjeli smo u proteklih deset godina da se uložila velika energija u poricanje genocida nad Bošnjacima i pretvaranje agresije srbijanskog režima na Republiku BiH u „civil war“.

Srbijanski režim jako dobro zna da ne može pripojiti entitet “rs” u ovome trenutku, ali računa se na vrijeme i etničku homogenizaciju i “srbiziranje” prostora s kojeg su iskorijenjeni Bošnjaci. Tako bi u jednom povijesnom trenutku tzv. srpsko-pravoslavni duhovni ili kulturni prostor trebao postati pravno-politički prostor uvećane Srbije, odnosno prostor srpske države.

Potrebno je podsjetiti da u Bosni ne postoje neke povijesne “srpske etničke teritorije”, kako se to nama podvaljuje, odnosno neki ekskluzivni čisti prostor jednog naroda. Tamo gdje danas žive “čisti” etnički život pojedine grupe, desili su se stravični zločini nad drugačijim i drugim. Tako je u Nevesinju, Foči, Gacku, Čajniču, Višegradu… A to nisu srpski etnički prostori, jer je neko u ime srpstva protjerao i bacio u masovne grobnice hiljade Bošnjaka. To ne može sakriti ni monstruozni projekt Andrićgrada.

Zašto akademska zajednica šuti?

LAVIĆ: Ovo je pravo pitanje. Ne bi se više trebali praviti naivni. Napravili smo ideološko društvo u kojem nam znanstvena objašnjenja ništa ne znače u poređenju s mitovima, stereotipima, umišljajima, izmišljotinama, fake news, legendama, narodnim predanjima. U takvom kontekstu znanost nije potrebna! Akademska zajednica je, jasno i kratko rečeno, odbačena s povijesne scene i više se niko ne obazire na znanstvene uvide u balkanskom području. Ovdje znanost ne postoji na način društvene kritičko-korektivne svijesti, a znanstvenici su pod presijom politikanata, političarenja, nadobudnih sljedbenika vođa, poltrona i propalica koji su postali šefovi, svešteničkog držanja, religijskih fundamentalista, neobrazovanih primitivaca, korumpiranog mentaliteta, partijskih “znalaca” i tome slično. Zvijezde Instagrama  i tzv. politički analitičari definiraju pojave i procese oko nas. Oni imaju svoje sljedbenike. Dakle, akademska zajednica je poništena u smislu njezine povijesne i društvene funkcije. Univerzitet je pretvoren u etničko-religijsku tvrđavu “našeg plemena”. “Znanstvenici”  služe političkim vođama da opravdaju njihove postupke ili da negiraju genocid i agresiju, da opravdaju zločine i osvajanja. Sve će manje biti glasova na akademskoj razini, ozbiljnih znanstvenih glasova. Ko god da se pojavi od talentovanih znanstvenika brzo će biti “ugašen”, ponižen, granatiran trolovima, kriminaliziran ili prisiljen da se iseli daleko od ovih krajeva. Toliko o “šutnji” akademske zajednice.

Kako i treba li da reaguje politika, domaća ali i međunarodna?

LAVIĆ: Građani više ne vjeruju političarima i njihovim politikama. Zamoreni su od velikih etnoreligijskih politika, etnofaulizma i mitomanije. Vidjeli smo da su pojedinci iz politike postali najbogatiji i “najpametniji” u našem društvu. Kako je to moguće? Građani nisu dali glasove političarima da ih pljačkaju, iseljavaju iz Bosne, ponižavaju, obespravljuju, uvlače u konflikte, podmeću sukobe na etničkoj razini, da im nameću svoje projekte društva i vizije koje nemaju veze s modernom formom života.

Niko više ne očekuje bilo šta od tzv. internacionalne zajednice koja nam je spakovala Dejtonski sporazum i ostavila nas u ludačkoj košulji etnoteritorijalnog fašizma. OHR i  Visoki predstavnik su nezainteresirani za društvenu zbilju.

Očito je da se prema Bosni primjenjuju dvostruki standardi. U Bosni danas nema demokratije, a ovo što nam se nameće je nihilistička etnokratija uz koju ide  komplementarna folk-kultura, zloupotreba religije, pad ekonomskih djelatnosti, iseljavanje mladih ljudi, pauperizacija i analfabetizam.

Zašto niko ništa ne poduzima?

LAVIĆ: Dejtonski aranžman podijelio je Republiku Bosnu i Hercegovinu prema dostignutim ratnim linijama, te je u Anexu IV ispunio sve želje Slobodana Miloševića i dao ovlasti entitetu da može zakočiti funkcioniranje države. Na toj osnovi počiva nemoć bosanske države! Vidite apsurd da jedna administrativna jedinica može opstruirati državu. Pa to nema nigdje! Oni koji su napali i razorili državu danas je drže pod svojom veto-palicom. Danas plaćamo cijenu tome oktroiranom/dogovorenom Ustavu koji je donesen bez volje građana Bosne i Hercegovine. Iza toga stoje vladajuće etničko-političke oligarhije. One su napustile Ustav Republike Bosne i Hercegovine da bi na njezinom tlu formirali etničko-religijske teritorije na kojima su „narodi“ (etničko-religijske grupe) postali „suvereni“. Oni su preoteli suverenitet od države! U tom kontekstu država ne može da djeluje i to je odgovor zašto se ništa ne poduzima. Država se podređuje miletbašama, etnarsima, sveštenicima, moćnicima…

Možda ništa ne bi bilo sporno da su dvije države BiH i Srbija uskladile po uzoru na Njemačku i Francusku neke nastave oblasti iz historije u cilju pomirenja, ali vidimo da to nije slučaj?

LAVIĆ: Ključni element ovoga antibosanskog projekta pokazuje se u nepriznavanju države Bosne i Hercegovine i poricanju njezinog pravno-političkog postojanju.
Bilo bi sasvim normalno da dvije države prave sporazume o dodirnim tačkama u obrazovnom sistemu. Ovim se demonstrira srbijanska i entitetsko-srpska nadmenost koja nije obavezujuća za državu Bosni i Hercegovinu. Građani Bosne i Hercegovine već tri decenije su meta otvorene agresije, destrukcije, hegemonije i negacije od stane srbijanskog režima i to bi morali percipirati kao jasan znak i pokazatelj šta im je činiti. Ništa se bitno nije promijenilo od aprila 1992. godine.