Kliker.info

Politički analitičar s “Instituta Istok-Zapad” u New Yorku i doktor filozofije Fakulteta političkih nauka York Univerziteta u Torontu, Jasmin Mujanović, u intervjuu za BUKU kaže da smo daleko od demokratskog i slobodnog  društva, te da će to biti tako sve dok se vladajuća elita ne počne bojati građana.

Sa Mujanovićem smo razgovarali o trenutnoj političkoj situaciji u BiH, predstojećim oktobarskim izborima, kandidatima, uticaju Rusije i Turske na Balkan, trenutnoj situaciji u zemljama Balkana.

Na samom početku razgovora naš sagovornik je prokomentarisao kandidaturu Željke Cvijanović za predsjednika RS. Naglasio je kako Vukota Govedarica, kandidat Saveza za promjene,  ima šansu u utrci za predsjednika RS, jer je očigledno da je dugotrajni “režim” SNSD-a već izgubio ogroman stepen povjerenja među glasačima u tom entitetu. Ipak, ne isključuje mogućnost krađe izbora.

“Ova vlada nije demokratski nastrojena vlada: manipuliraju građane i javne institucije da bi sebe održali na vlasti pod svaku cijenu, i to tako već godinama, punu deceniju i kusur. Dakle, ne možemo biti sigurni da neće doći do grube krađe izbora. Milorad Dodik i većina visokih funkcionera u SNSD-u znaju da kad izgube vlast — a izgubiće je kad tada, na jedan ili drugi način — oni, vjerovatno, idu u zatvor. Samo pogledajte šta se sad dogodilo sa Nikolom Gruevskiem u Makedoniji. To je taj scenario kojeg se oni boje i zato će dati sve od sebe da ostanu na vlasti. Tako moramo i da razumijemo ovu čitavu priču oko Rusije, militarizacije MUP-a, paravojnih formacija — sve su to njihovi pokušaju da sabotiraju oktobarske izbore.”

Poznata je i većina kandidata za najvišu poziciju u državi – člana Predsjedništva BiH: Dodik, Džaferović, Šepić, Bećirović, Komšić, Ivanić, i za sada tek jedno novo ime na političkoj sceni Boriša Falatar. Kako vam izgleda ovaj skup, i koji je izgledniji scenarij od oktobra: promjena političke atmosfere ili istrajavanje na dosadašnjim politikama? 

Nažalost, nacionalisti su u BiH uvijek favoriti. Ne zato što uopšte uživaju u podršci većine građana, ili barem ne samo zbog toga, već zato što upravljaju državnim aparatom već decenijama, i na taj način također diriguju građanima šta je dozvoljeno ili nije u ovom društvu. Ja sam u nekoliko svojih tekstova opisao sadašnju BiH kao “fragmentiranu autoritarnu državu” i mislim da nam to mnogo govori o tome šta možemo očekivati na izborima; stvarne reformske snage imaju male šanse zato što izborni i ustavni sistem nije fer, niti je u skladu sa evropskim standardima. Sjetimo se samo slučaja Sejdić-Finci i niz takvih odluka koje vladajuće stranke ovdje jednostavno ignorišu zato što se više ne boje, ni građana, ni OHR-a. Ipak, moram naglasiti da postoji veoma realna šansa da ćemo imati sastav SDA-HDZ-SNSD u državnom Predsjedništvu u sljedećem mandatu i, ako bi se to dogodilo, to bi bila apsolutna katastrofa za sve građane BiH.

U sastavu koji navodite je i pakt koji opstaje već godinama Dodik –Čović. Koje su, po vašem mišljenju, posljedice te politike i takvog načina saradnje? Može li Čović uz pomoć Dodika zaista dobiti treći entitet? 

Moramo razumjeti šta je uopšte poenta čitave hajke oko “trećeg” entiteta. Nije Draganu Čović, niti HDZ-u, stalo do prava Hrvata u BiH, jer da je to program te stranke, onda bi se malo češće i glasnije upitali šta je bilo sa hrvatskim stanovištem u RS-u ili, što je važnije, zalagali bi se za stvarne političke reforme u ovoj državi, one koje bi postepeno pretvorile BiH u stvarnu liberalnu demokratiju, u kojoj bi svi građana, iz svih redova, mogli ostvariti sva svoja prava. Ono što Čović hoće je jednopartijski režim u zapadnoj Hercegovini i tu strašno zavidi Dodiku zato što je ovaj baš to napravio u RS-u. Ne bih da nagađam hoće li biti uspješni u tom projektu, ali to, u biti, nije ni važno. Sami pokušaj će dovesti BiH u značajnu krizu, a ova autoritarna elita bukvalno živi od krize, odnosno preživljava zahvaljujući krizama koje sami kroje.

Nedavna posjeta predsjednika Turske, Erdogana i predsjednice Savjeta Federacije Federalne skupštine Rusije, Matvijenko, još uvijek su teme u BiH. Koliko je opasan sve veći angažman ove dvije zemlje na Balkanu, a pogotovo u BiH?

Rusija i Turska i njihove alijanse sa domaćim elitama predstavljaju izuzetnu opasnost za građane BiH. Pogotovo Rusija, jer kao što smo vidjeli nedavno, njihovi odnosi sa vladom Milorada Dodika su već krenuli pravcem (para)vojne kooperacije. Ali i jedna i druga su autoritarne države koje žele da svoju moć i svoj utjecaj prošire na ovaj prostor. Na kraju krajeva, to za nas može samo da znači probleme i krize. Jer njih ne interesuje stvarni položaj građana, već samo njihovi vanjskopolitički ciljevi. A mnogi od tih se mogu kratko opisati kao širenje sukoba i nestabilnosti.

Pogledajte samo koliko hiljada novinara, ljekara, advokata, studenata i ostalih nevinih građana je u turskim zatvorima; pogledajte koliko stotina hiljada ljudi je Rusija ubila u tandemu sa Asadom u Siriji, ili brutalni rat u Ukrajini ili zamrznuti sukobi u Gruziji ili Moldaviji. Tu su vam ruski i turski poslovi, to je ono čega su naši velikani željni, da i oni imaju takvu silu da mogu da lagano likvidiraju svakoga ko ih pogrešno pogleda. Neki će, naravno, dodati, ah, kao da su Amerikanci ili Evropljani išta bolji. A na to se mora odgovoriti: naravno da su bolji, u svakom mogućem pogledu, iako ima hiljade društvenih i političkih problema i na Zapadu. Ali barem tu građani imaju i pravo i način da se suprotstave vlasti. U svakom slučaju, građani moraju biti oprezni. Jer da im se da prilika, većina domaćih lider bi pokušala da naprave slične režime i ovdje.

Građani  gotovo pa svakodnevno šalju poruku da nisu zadovoljni, rudari, bivši borci, ljekari, već više od dva mjeseca traju i okupljanja građana zbog smrti Davida Dragičevića u više gradova BiH. Šta nam to govori, da li je izgledan snažniji građanski otpor? 

Građanski otpor i aktivizam je alfa i omega demokratije. Bez toga nema stvarnog demokratskog sistema, čak ni sami izbori nisu dovoljni. Građani jednostavno moraju biti svakodnevni politički faktor; to je ta razlika između slobodnih i zarobljenih društava. Naravno da svaki protest neće biti uspješan, ali svaki protest je prilika da se nešto nauči: kako se organizuje, kakav pritisak je potreban i gdje, kako sarađivati sa medijima, sa opozicijom, sa nevladinim sektorom itd. To je težak i često nezahvalan posao, ali nema alternative. Dok se elita ne boji građana, vi ne živite u slobodnom društvu.

Često se poredimo sa drugim zemljama u regionu, posebno sa Hrvatskom i Slovenijom koje su u EU i koje nam se čine da su odmakle daleko od nas po mnogim pitanjima, počev od ekonomije pa do demokratije. Međutim, vi u svojoj knjizi navodite da smo svi mi suočeni s tranzicijom, kao i da je to ključni problem evropske politike na Balkanu. 

U svakoj zemlji regiona fali građanska, demokratska svijest. Neke države u regionu su uspjele da “završe” te euro-atlantske integracije, ali pogledajte statistike: Slovenija i Hrvatska su po svim mjerenjima na dnu dna EU. Korupcija, sloboda medija, stabilnost ekonomije — u svemu su najgori ili u gorkoj trci sa Rumunijom i Bugarskom. Dakle, ono što se nije dogodilo ni u Hrvatskoj ni u Sloveniji, s time da je situacija malo bolja u Sloveniji, je transformacija i tranzicija elite. U bivšoj Jugoslaviji su bukvalno isti ljudi na vlasti već 30 godina. Raspad SFRJ, rat, mir, tranzicija, EU, NATO sve su oni to preživjeli; nekada komunisti, nekada nacionalisti, pa malo Evropljani, svaki dres su nosili samo da bi sebe održali na vlasti. Dakle, dok ne dođe do totalnog kolapsa te elite i njihovih ideja, mi ćemo ostati zarobljena društva. A da bi se to dogodilo, potreban je aktivizam običnih građana.

Kako inače ocjenjujete današnju situaciju u regionu, odnosno Zapadnom Balkanu, razvoj situacije na Kosovu nakon ubistva Olivera Ivanovića, situaciju u Makedoniji nakon Šarene revolucije, odnose Srbije i Hrvatske nakon uzajamnih posjeta. Idemo li naprijed, nazad ili stagniramo?

Realno, situacija u regionu je veoma teška. Osim Makedonije, gdje vidimo neku vrstu napretka nakon građanske revolucije, sve ostale države su manje-više u krizi. Vidite šta Vučić radi u Srbiji, Đukanović u Crnoj Gori, vulgarna Izetbegović dinastija ovdje u BiH. To su sve pukotine nad našim već strašno slabim demokratskim sistemima. A kad dođe do totalnog raspada tog sistema, onda je moguća samo revolucija, kao što smo vidjeli u Makedoniji, ili diktatura. A diktature, čak i one “najstabilnije” se raspadnu nakon par decenija i onda dolazi haos. Srbija je na rubu autokracije, Hrvatska je pred ekonomskim kolapsom ako se stvari ne smire oko Agrokora.

Dominantna ideologija u svim državama je ultra-nacionalizam i šovinizam, horori naše prošlosti ne samo što se negiraju, već se slave, dok je privreda svedena na krađu i kriminal. Naravno da su mnoge od ovih stvari već dugo takve, što je naravno i dio problema, što smo kao “navikli” na to da nam bude ovako — ali kažem opet da smatram da su se stvari značajno pogoršale od 2014. godine, kako ovdje, tako i u međunarodnoj areni. A to drugo samo još više pogoršava dominante političke trendove u regionu, i pogotovo BiH, jer ohrabruje reakcionarne elemente poput Dodika, Čovića i Izetbegović da testiraju granice svoje moći.

Spomenuli ste haos?

Ja bih da mi izbjegnemo haos, barem jednom u našoj istorji, pa zato uvijek apelujem na građane da se aktiviraju, da idu na proteste, da kritikuju, da se uključe, pa i da glasaju. Neće nam niko drugi bolje uslove napraviti, vjerujte mi, a naša jedina šansa je stvarna demokratija i vladavina prava.

Tatjana Čalić (Buka)