Kliker.info

Ugledni hrvatski pisac, novinar, kolumnista, filmski kritičar, Jurica Pavičić, koji je višestruko nagrađivan za svoj rad, u razgovoru za Radiosarajevo.ba govori zašto je prošle sedmice odlučio da javno obznani vraćenje svojeg doktorata nakon što je počasni na Univerzitetu Zagreb dobio član Predsjedništva BiH i lider HDZ-a BiH Dragan Čović.

On za otvoreno kritizira pojave u hrvatskim društvu, ukazuje na “nacionalističko bjesnilo”, osvrće na hrvatsku politiku u BiH danas, ali i analizira pojave, kako kaže, bošnjačkog nacionalizama koji, kao i svaku drugi, može imati pogubne posljedice za ovu zemlju i same Bošnjake.

 Prošle sedmice ste izazvali pažnju regiona javnim vraćanjem doktorata zbog činjenice da je član Predsjedništva BiH Dragan Čović proglašen počasnim doktorom nauka na Filozofskom fakultetu Zagreb.

Na određen način ste se solidarizirali sa kolegicom Đurđicom Čilić koja je jedina, čini mi se, digla glas protiv ovog čina. Što su bili Vaši motivi?

“Premda znam da vas u toj priči zanima ponajviše politički aspekt koji se tiče BiH, moji su motivi najviše, ipak, bili vezani za Hrvatsku, odnosno za eroziju jedne od najvažnijih i najuglednijih hrvatskih institucija, a to je Zagrebačko sveučilište. To nekad ugledno sveučilište se u eri rektora Borasa pretvorilo u porugu, to je institucija koja progoni svoje najizvrsnije sastavnice, koja počiva na klijentizmu i cuclanju javnog novca, u kojoj vladaju mediokriteti i člankolisci, koji promoviraju iste takve. Slučaj Čović je samo jedan od brojnih simptoma tog stanja koje traje dugo.

Čović i Dodik

 Imao sam priliku razgovarati sa dr. Čilić koja se našla na žestokom udaru u dijelu hrvatske javnosti i na društvenim mrežama gdje je bezmalo optužena za izdaju. Djelovala mi je čak zabrinuto. Vaš komentar?

Gospođu ne poznajem, pa ne mogu sa sigurrnošću tvrditi kako joj je. Ali, riječ je o osobi iz znanosti koja vjerojatno nije navikla na takvu vrstu izloženosti na koju smo mi novinari oguglali. Pretpostavljam da joj to novo iskustvo nije lagodno. Mogu joj samo citirati Dantea, odnosno doktora Luigija, odnosno TBF: non ti curar di lor, ma guarda e passa! (“Ne brini se o njima, pogledaj i prođi svojim putem“!).

 Šta generalno mislite o politici Dragana Čovića koji za sebe tvrdi da jedini zaštitnik bh. Hrvata i kako vidite odnos Zagreba spram njegove politike? Činjenica da je taj čovjek politički preživio i Račana i Snadera i Milanovića i ostale, sve do Plenkovića, pa se ponekad čini da je i dominantniji u odnosu sa zagrebačke adrese.

“Pitanje koje ste mi postavili po meni već odaje jednu veliku zabludu sarajevske politike i javnosti. Mislim da Sarajevo dijelom još misli da politička dinamika funkcionira kao u 90-ima, kad je Tuđman imao Šuška, a Šušak Bobana koji je bio njihova poslušna transmisija. Ta su vremena prošla. Danas Čović jako dobro zna da su se u Zagrebu u međuvremenu izmijenili Milanović, Karamarko, Plenković, da će se u idućim godinama izmijeniti još dva-tri, a da je on sve vrijeme isti, jer ima čvrstu političku bazu. To isto vrijedi i za Dodika. U Hrvatskoj i Srbiji će se možda u idućoj dekadi izmijeniti premijera i premijera, ali mogao bih se kladiti da će
Čović i Dodik i za deset godina biti gdje su sad. Zašto bi onda njih bilo briga da slušaju Zagreb i Beograd?

 Kako gledate na hrvatsko društvo danas u svjetlu retorike u javnosti, sve izraženijeg skretanja udesno, o kojem pišu svjetski mediji, ali i jedne atmosfere koja je nama u BiH čak pomalo i nevjerovatna zbog ideala Evropske unije kojeg je Hrvatska, ipak, dosegnula prije pet godina. Šta se dešava Hrvatskoj?

“Mislim da je pogrešna ideja da zemlja trajno doseže neki demokratski i liberalni standard onog časa kad uđe u EU. Pa, pogledajte što se dogodilo s Poljskom i Mađarskom! I te zemlje, a i Hrvatska, bile su dobre i liberalne kad su bile u pristupnim pregovorima i kad su „učiteljici“ morale pokazati „domaći rad“ da bi „prošle s odličnim“. Onog časa kad je provjeravanje svladanog gradiva prestalo, jučerašnji odlikaši su se pretvorili u Borate. Za Hrvatsku, a i za jedan dio katoličkih srednjoeuropskih zemalja, bilo bi bolje da nisu ušle u EU nego da su još u probnom statusu kandidata. Kad jednom uđeš, onda možeš doslovno sve, što najbolje dokazuju Kaczynski i Orban. Hrvatska je samo blaži oblik istog slučaja, no kad kažem „blaži oblik“ ne mislim da je stanje imalo dobro. Što se tiče klime samorefleksije, svijesti o bliskoj prošlosti i odmaka od nacionalističkog bjesnila, u Hrvatskoj je stanje gore nego 2001. godine”.

 Kako vidite prilike u BiH? Pratite situaciju. Svjedočimo agresivnom separatizmu Milorada Dodika i RS, često podržanog iz Beograda, pa pakt Dragana Čovića sa Dodikom, te na trećoj strani pojedine lidere Bošnjaka koji lutaju od težnji za građanskom BiH i EU, do podaničkog odnosa prema turskom lideru Recepu Tayyipu Erdoganu?

“Možda će vas ovo što ću sad reći iznenaditi, ali mislim da je u ovom trenutku najveća opasnost za BiH bošnjački nacionalizam. I to ne neki vjerski,selafijski, vehabijski, koji stalno opsjeda Kolindu Grabar-Kitarović, nego onaj sekularni. Hrvatski je nacionalizam u BiH doživio poraz, povijesni neuspjeh, a Čović je personifikacija tog neuspjeha. Srpski je dobio tek mrvice u odnosu na ono što je htio.

Bošnjački, međutim, po zakonu brojki ima snagu da upropasti BiH. Usporedio bih tu situaciju s onom u Jugoslaviji. Jugoslaviju nisu razbili, niti su mogli razbiti, Hrvati i Slovenci. Nisu je uništili ni četnički srpski nacionalisti. Nju su uništili srpski nacionalisti koji su za sebe pogrešno vjerovali da su Jugoslaveni – od Miloševića do Kadijevića, od Mladića do Arkana.

Mislim da je to izuzetno važna analogija o kojoj sarajevska politika mora voditi računa. Što se Erdoganova mitinga tiča, riječ je o finalnom poglavlju podjele južnposlavenskog prostora po starim millietskim demarkacijama, gdje se zemljaci triju vjera okreću trima istovjernim, kolonijalnim pokroviteljima- Erdoganu, Putinu i Angeli Merkel – umjesto da se okrenu jedni drugima, svojim susjedima s kojima dijele jezik i zavičaj. To nas vraća u 18. stoljeće. Mislim da je riječ o katastrofi, ponajprije za bošnjački narod, jer ga to odvraća od njegove pripadnosti Zapadu i stavlja pod pokroviteljsku šapu jednog krajnje suspektnog despota koji hapsi novinare i profesore, te poništava baštinu kemalizma.

Herceg-Bosna kao SAO Krajina

 Odnosi u regionu? Kuda stvar ide? Kako ih komentirate? Europeizirani Aleksandar Vučić nastoji ostaviti utisak srpskog lidera koji je, kao, shvatio greške iz prošlosti, no potezi koje povlači često ukazuju na Miloševićevu političku reinkarnaciju? Koliko je to tačan utisak?

“Nisam baš ekspert za srbijansku situaciju, no čini mi se da Vučićeva politika inače funkcionira po principu dobrog i lošeg policajca. Vučić da čašu vode, a Vulin i Dačić lupaju pendrekom. Ono što me najviše zabrinjava je činjenica da u Srbiji jedna stranka i jedan čovjek imaju apsolutnu moć, vladaju na svim razinama i praktički su nesmjenjivi na izborima. To je uvijek opasno, čak i kad bi Vučić bio Mandela. A nije.

 Svojevremeno ste javno posvjedočili da ste se borili kao pripadnik HV-a kod Stoca. Kako komentirate odnos Zagreba prema presudi „Prliću i ostalima“ gdje utvrđen taj međunarodni karakter rata, ali sve što je pratilo presudu nije uopće donijelo efekt “suočenja s prošlošću”. Štaviše, politika tzv. Herceg-Bosne se reafirmira u novim okolnostima.

“Negdje oko 1998. u hrvatskom je društvu postojao praktički konsenzus da je politika HR HB bila krupna pogreška. Oko toga su se slagali i lijevi i liberalni i desni, u rasponu od Stjepana Mesića, Vlade Gotovca, Hasanbegovića, Ive Banca, do Račana, Budiše i pravaša. Zato je upravo nevjerojatno da se 20 godina kasnije – kad već postoji i pravomoćna haaška presuda koja HR HB stavlja u istu razinu sa SAO Krajinom- promovira oficijelna verzija po kojoj je to zapravo bila dobra stvar. Kako se dogodio taj obrat? Više je faktora.

Prvo, u Hrvatskoj je i inače postalo teže propitivati nacionalističke mitove zbog atmosfere javne agresije prema onima koji to rade. Drugo, neki aspekti bošnjačkog nacionalizma poljuljali su vjeru liberalne Hrvatske u građansku BiH, pa imate slučajeva da ljudi kažu: „Kvragu, je li ovo ono čega su se Hrvati u BiH bojali od početka?“.

Treće, politička podijeljenost Hrvatske dovodi vlast u situaciju da ovisi doslovno o svakom mandatu u Saboru, što znači da se mora udvarati hrvatskim glasačima u BiH da ne izgubi njihove tri ruke. Od ta tri razloga – međutim – sigurno je najvažniji ovaj prvi. Cijeli pogled na 90-e u Hrvatskoj je postao mitomanski i nekritički”.

Faruk Vele (Radiosarajevo.ba)