Kliker.info

Koja je najkorumpiranija država regije, je li korupcija prisutnija danas nego u bivšoj Jugoslaviji? Znači li golem broj političkih kadrova u Bosni i Hercegovini i veću prijetnju korupcije? Zašto je Fincima i Dancima nezamislivo kod nas uobičajeno političko kadroviranje, koje posljedice korupcija ima po politički, ekonomski i društveni razvoj neka su od pitanja o kojima govori sociolog kriminala dr. Renato Matić, izvanredni profesor na Hrvatskim studijima.

• Objavili ste znanstveni rad o korupciji u Hrvatskoj i regiji. Koji su Vaši zaključci? U kojoj je državi regije korupcija najrašireniji problem?

– Uspoređena su iskustva osoba zaposlenih na srednjim i višim razinama u profesionalnim strukturama državnih i javnih institucija dvije skupine zemalja, koje se, prema izvještajima Transparency Internationala, bitno razlikuju prema indeksu korupcije. U prvoj su Danska, Finska, Njemačka, Norveška i Švedska, a u drugoj Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Rumunjska i Srbija. Na pitanje tko bolje ili lošije statistički stoji govore izvještaji TI-a, a, prema podacima za 2017., u ovoj drugoj skupini nešto malo bolje stoje Hrvatska s indeksom 49 i Rumunjska s indeksom 48, a slijede ih Bugarska sa 43, Srbija sa 41, te Bosna i Hercegovina s indeksom 38. No, cilj ovog istraživanja jest istražiti što je strukturalni generator korupcije, tj. kakvu to sistemsku grešku ponavljaju javne institucije korumpiranijih zemalja, a izbjegavaju je ove “čišće” od korupcije.

• Koji su glavni generatori korupcije u državama regije?

– Bez puno okolišanja može se reći da je glavni generator korupcije politički utjecaj u javnim profesionalnim strukturama, točnije, praksa političkog kadroviranja, prije svega zato što su odgovornost i lojalnost politički postavljenih kadrova usmjereni prema izvoru političkog utjecaja, a ne prema suradnicima, niti prema građanima, kao jedinim i istinskim vlasnicima svih javnih institucija. Tako izostaje sustavna i objektivna procjena posljedica odlučivanja i odgovornosti u upravljanju javnim dobrom, što osobu na javnom položaju oslobađa javne objektivne odgovornosti za odluke i aktivnosti. Time je izravno otvoren prostor sukobu interesa, tj. da se javna funkcija shvati i koristi za privatno dobro. Nikakve sankcije nisu predviđene za krive stručne procjene i odluke koje mogu ugroziti interes ukupne institucije i svih čija je egzistencija izravno povezana s takvim interesom. Naprotiv, paradoks je da su politički postavljeni kadrovi zaštićeni različitim formalnim i neformalnim oblicima imuniteta, političkim zaleđem iz kojeg potječu, a često i takvim ugovorima koji im, neovisno o rezultatima, o javnom, tj. našem trošku jamče doživotnu materijalnu sigurnost. Je li nam uopće zamislivo da, recimo, u skandinavskim društvima politički akteri za svoje promašene odluke, koje čak ne moraju njima osobno donijeti nekakvu dobit, odgovaraju kazneno i materijalno sa svom svojom privatnom imovinom?

• Za potrebe istraživanja razgovarali ste s mnogim zaposlenima u državnim upravama. Kako oni gledaju na problem korupcije, jesu li ga svjesni, predstavlja li im problem u radu?

– Iskustva sugovornika iz spomenute dvije skupine zemalja gotovo su karikaturalno različita. Nekima iz prve skupine, recimo, uopće nije bilo jasno što bi to politički postavljeni kadrovi uopće imali tražiti, a posebno kako bi mogli rukovoditi profesionalcima u policiji, pravosuđu, državnoj ili lokalnoj upravi i javnim službama općenito. Takvi se stručni poslovi temelje na znanjima čija se pravila i vrijednosti razvijaju stotinama godina i sad bi nekakve politički postavljene osobe o tome nešto trebale odlučivati? Dok je sugovornicima iz ove druge “naše” skupine bilo nezamislivo da je moguće išta učiniti ili napredovati bez političkog pokroviteljstva.

• U Bosni i Hercegovini, zbog pravnog uređenja (dva entiteta, kantoni,…), imaju ogroman broj državnih dužnosnika. Je li zbog toga Bosna i Hercegovina više izložena korupciji?

– Treba naglasiti kako razlog nije što bi dužnosnici u Bosni i Hercegovini po sebi bili “skloniji korupciji”, već puno više to što se unutar iste logike političkog “uhljebljivanja” mora zbrinuti bitno veći broj “vjernih” i “lojalnih”. Inače, jako dobro znamo da će neke tvrtke iz “uređenijih” društava ono što u svojim zemljama “ne smiju ni pomisliti” itekako pokušati negdje kod nas, u okolnostima koje pogoduju korupciji.

• Je li korupcija raširenija u regiji danas nego u vremenu dok su sve države bile unutar bivše Jugoslavije?

– Teško je reći, jer u to doba ne samo što nisu postojala ikakva objektivna mjerenja već se i samo razumijevanje korupcije, ako ga je i bilo, svodilo isključivo na one kapilarne oblike, kao što je podmićivanje “kuvertama”, darovima i slično. Bitno je naglasiti kako za korupciju nije bitan karakter konkretnih osoba koje nude i primaju mito već puno više kvarnost institucionaliziranih odnosa, stabiliziranih do mjere razočaranosti građana, koji društvene institucije ne doživljavaju kao neutralizatore već kao generatore nepravde.

• U kojoj je mjeri, prema Vašem mišljenju, korupcija naslijeđe iz Jugoslavije, a koliko je za njezinu raširenost “zaslužan” novi poredak?

– Kritičko promišljanje proteklog razdoblja svakako nije ni oluja pogrda i psovki ni hvalospjeva, s druge strane, što uobičajeno slušamo. Od čega treba krenuti? Prema raspodjeli moći u bivšem društvu, konačna je odluka uvijek bila u rukama političke elite, tj. jedne partije, a to je također naslijeđeno iz logike vladanja svih prijašnjih režima, od kojih nijedan nije imao puno veze s demokracijom, već isključivo s većim ili manjim autoritarnim sadržajima. Premda danas živimo u stvarnosti kojoj privid demokracije osiguravaju postojanje više stranki i parlamentarni izbori, logika rada, razmišljanja i donošenja političkih odluka ostala je potpuno nepromijenjena. Nikada prije niti danas osnovni ciljevi odgoja i obrazovanja nisu bile vrijednosti kritičkog mišljenja, individualna kreativnost, otvorena diskusija i dijalog, kojemu je cilj čuti sva mišljenja, pa potom zajednički izabrati najbolje rješenje. Unutar naše stvarnosti još prevladava prihvaćanje i uvažavanje članova na osnovu podrijetla, tj. pripadnosti “mom” i “našem”, a ne na neotuđivim ljudskim i zajamčenim građanskim pravima, niti na konsenzualno dostignutom uvažavanju različitosti, a to je conditio sine qua non za onaj bitan iskorak iz stanja unificirane jednakosti.

• Kako raširenost korupcije utječe na politički, ekonomski i društveni razvoj? Kako utječe na razvoj demokracije?

– S obzirom na to da prevladavajući kriterij političke podobnosti ne dopušta razvoj kriterija stručnosti i profesionalnosti, nemoguće je spoznati što je dobro, a što loše obavljen posao, jer ta procjena uglavnom ovisi o raspoloženju i nejasnom stručnom znanju politički postavljenih rukovoditelja. S vremenom loši primjeri postaju poželjni uzori, a istodobno drugi članovi društva, a posebno mladi, promatraju i donose zaključke: ako radna mjesta i imovina stečena nepoštenjem, prijevarom i korupcijom opstaju bez sankcija, tada vrline kao što su marljivo učenje, poštenje i pravednost nisu dobar izbor za društveni uspjeh. Konačna posljedica korupcije vodi gubitku svih integrativnih činitelja društva i društvo kao takvo postupno nestaje.

• Kako komentirate činjenicu da je po ulasku Hrvatske u Europsku uniju borba protiv korupcije posve zamrla, a gotovo je nitko više ni ne spominje? Znači li to da je korupcija u opadanju ili da političke elite svjesno zataškavaju problem?

– Svijest o tome što je korupcija niti koliko je uistinu opasna nikad nije stvarno zaživjela, kako među donositeljima odluka, tako i među nama građanima. Dogodilo se tek “štrebersko” usvajanje zakona, ali bez istinske potrebe i želje za njihovom provedbom. Bez svijesti i ideje o tome zašto i kako prepisana je “domaća zadaća” samo da bi se dobila prolazna ocjena i kad je ta ocjena zaključena i kad smo primljeni u EU obitelj, sve se nastavilo po starom.

• Kako komentirate činjenicu da ni Brisel više nije posebno zabrinut zbog problema s korupcijom, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini i Srbiji?

– Brisel, za razliku od optimalne pretpostavke, u stvarnosti dokazuje da nije nekakvo sjedište vrhunskih profesionalaca izabranih od najkompetentnijih i najmotiviranijih stručnjaka svojih članica, koji bi bili potpuno predani krajnjoj ideji “dobro uređenog društva”, tj. zajedničke velike europske federacije. Ipak, puno je važnije pitanje zašto mi ovdje nismo zabrinuti za svoju budućnost, koju će nam problemi poput korupcije ne samo ozbiljno ugroziti već ju u konačnici potpuno uskratiti. Prije svega zato što nismo svjesni opasnosti koja svakodnevno poprima užasnije razmjere i što smo, izgleda, navikli živjeti kao da bolje ni ne zaslužujemo. Ako smo ponekad i svjesni zloćudnih posljedica korupcije, sigurno se ne bojimo dovoljno jer, osim što još nismo razvili otvoreno i vizionarsko mišljenje, često se i sama mogućnost spoznaje i predviđanja guši u zasićenosti dnevnim brigama.

• Kako smanjiti korupciju, kako se protiv nje boriti? Očekujete li da će problem korupcije u Hrvatskoj i državama regije u budućnosti biti manji ili veći? Ili će naprosto biti zacementirano postojeće stanje?

– Ovdje je moguće prepoznati svojevrstan paradoks. Intenzivan rast korupcije često se događa upravo u onim društvima koja su netom prije prošla proces osamostaljenja i ostvarila državni suverenitet. Koliko god je u takvim sredinama, s jedne strane, naglašeno prisutan apokaliptični diskurs o različitim prijetnjama nacionalnim interesima, političke se elite u praksi pokazuju nedoraslim čuvarima nacionalnog suvereniteta jer ne prepoznaju istinsku opasnost koja se krije u korupciji i kriminalu.

Za uspješnu borbu protiv korupcije nisu dovoljne dobra namjera pojedinaca ili deklarativno opredjeljenje, a malo pomažu i brojne antikorupcijske strategije. Ništa od toga ne može zahvatiti korijen problema. Korupcija će se postupno ugasiti tek kad isključimo napajanje energijom, tj. kad se onemogući politički utjecaj u profesionalnim strukturama javnih institucija. Međutim, političke su elite navikle na našu prešutnu podršku da žive kao do sada i zašto bi se bez pritiska odozdo, koji je očekivan i normalan u uređenim demokracijama, odricale privilegija, kao što su trgovina funkcijama i radnim mjestima?

Korupcija, u okolnostima političkog utjecaja u javnim profesionalnim strukturama, postaje i opstaje uobičajena, očekivana i poželjna aktivnost, čak i u ako je u društvu ostvaren pomak u razvoju percepcije i svijesti o korupciji. Jedina djelotvorna strategija borbe protiv korupcije započinje razvlaštenjem političkih aktera od bilo kakvog političkog utjecaja na profesionalne procese i strukture u javnim institucijama, a prvi je korak u tom smjeru prekid s praksom političkog kadroviranja.

Helena Puljiz (Aljazeera )