Kliker.info

Ni ovogodišnje obilježavanje Dana sjećanja na žrtve ustaškog logora Jasenovac nije moglo proći bez zapažene tačke glavnog skandal-majstora regiona, predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, Milorada Dodika. Dodik je, naime, pomenuti skup u Donjoj Gradini iskoristio da ponovi svoje mnogo puta izgovorene teze, uključujući i onu da je entitet čiji je predsjednik “država srpskog naroda”.

“Nikada ne možemo zaboraviti, a ni oprostiti Jasenovac”, kazao je Dodik. “Srbi su u Jasenovcu stradali kao žrtve vlastitoga straha, ali i iluzije o susjedima sa kojima su nekada živjeli u zajedničkoj državi.”

Svega nekoliko dana ranije Milorad Dodik prisustvovao je otvaranju 21. Međunarodnog sajma u Mostaru, čiji je domaćin bio predsjednik Predsjedništva BiH Dragan Čović. Sajam je, slučajno je li, otvoren 10. aprila, na dan koji se obilježava kao zvanični datum osnivanja ustaške Nezavisne Države Hrvatske. Slogan te manifestacije u režiji Dodikovog glavnog jarana Dragana Čovića, bio je – “Jesmo li spremni?”

Za šta jesmo li spremni?! Za Dom ili…?!

Teško da je Dodik to pitanje postavio svom ljubaznom domaćinu.

Politički analitičar iz Zagreba Davor Djenero za Avangardu kaže da je moralno nedopustivo poigravati se sa žrtvama genocida i holokausta na način na koji to čini Milorad Dodik. “Grozno je”, dodaje Gjenero, “slušati hrvatske povijesne revizioniste koji pokušavaju relativizirati žrtve Jasenovca, odnosno tvrditi da žrtava, maltene, nije ni bilo. Na isti način je grozno i kada se žrtve upotrebljavaju za prikrivanje političkog projekta koji je u biti genocidan”.

AVANGARDA: Govorite o…

GJENERO: Govorim o Republici Srpskoj. To je prostor na kojem su, pored Srba, nekada živjeli Bošnjaci i Hrvati; danas Bošnjaka i Hrvata tamo ima samo u tragovima.

Mislim da nije dobro to što je Haški sud završio rad, a da nije konstatirao da je i izvan zone Srebrenice nad Bošnjacima u BiH provođen sustavni genocid. Činjenica je, doduše, da Milorad Dodik nije neposredni počinitelj ili neposredni sudionik zločina, ali je isto tako činjenica da se politički život u Republici Srpskoj danas svodi na rivalitet između dviju političkih frakcja: frakcije ratnih zločinaca i frakcije ratnih profitera.

AVANGARDA: Kako to da Dodiku, tako osjetljivom na stradanja Srba, nije zasmetalo sramotno koketiranje Dragana Čovića sa ustaškom NDH i pozdravom “Za dom spremni”?

GJENERO: Sve dok Dragan Čović govori unutar prostora koji je podijelio sa Dodikom – a nije riječ samo o njima dvojici, riječ je o mnogo širem broju ljudi, o mnogo utjecajnijem forumu unutar BiH – Dodiku koketiranje sa ustaštvom neće smetati; dapače, tada će ustašku “simboliku” smatrati politički legitimnom, jer, zaboga, ustaše i četnici su na svojim teritorijama: unutar svog etnikuma, unutar jedinstva etnički čistog, zatvorenog, homogenog prostora. Najzad, jedni drugima nisu nikakava smetnja.

S druge strane, činjenica je da to što Čović radi ima veoma neugodne asocijacije, ne samo na razdoblje totalitarizma iz Drugog svjetskog rata, nego i na razdoblje zločinačkog pothvata, dakle, na vrijeme sukoba između Hrvata i Bošnjaka u BiH, na cijeli resantiman na takozvanu Herceg-Bosnu. Ideja “oružanog bratstva” Herceg-Bosne i Republike Srpske najgore je što se u ovom trenutku moglo dogoditi BiH. Jedina sreća je to što, za razliku od Dodika koji potporu za svoj projekt političkog zatvaranja RS traži i dobiva u Beogradu, u Hrvatskoj danas politička većina, uključujući predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, ne podupire ideju obnove Herceg-Bosne; baš kao što to ne čini ni međunarodna zajednica.

AVANGARDA: Pored ovoga što ste već rekli, šta još spaja Dodika i Čovića? Imaju li osnova tvrdnje da su Dodik i Čović danas dva ključna ruska igrača u BiH?

GJENERO: Imaju. Ne zaboravite da je u onoj Jugoslaviji Dragan Čović bio direktor vojno-industrijskog kompleksa JNA u Mostaru. Netko tko je tu poziciju držao u vrijeme SFRJ nije mogao biti izvan vojno-obavještajnih službi Srbije. Naravno, vojno-industrijski kompleks o kojem govorim morao je biti pod kontrolom vojne službe sigurnosti nekadašnje JNA, time i odrđenih struktura Sovjetskog Saveza, tj. današnje Rusije. Jačanje protubošnjačkog elementa unutar hrvatskih snaga u BiH sustavno jača položaj onih ljudi koji su imali svojevrsne podzemne veze sa službama u Srbiji, što sve koincidira sa eksponecijalnim rastom političke snage Dragana Čovića. Čović zagovara politiku dijeljenja BiH, a pored Srbije, jedina globalna sila čiji je interes podrivati snagu i jedinstvo BiH je Rusija. U tom smislu, lako je u Čovićevom djelovanju prepoznati elemente ruskog utjecaja.

Kada je riječ o Miloradu Dodik, svima je jasno da je na toj adresi ruski utjecaj snažniji čak i od onoga koji Kremlj ima na Aleksandra Vučića. Dodikova veza sa Rusijom mogla bi se usporediti samo sa ruskim vezama Ivice Dačića ili nekih Dačiću sličnih, najtvrđih igrača Moskve u Srbiji.

AVANGARDA: Kada ga već spomenuste, moram da Vas pitam i ovo: ne čini li Vam se da predsjednik Vučić, nakon one prve posjete Sarajevu 2014, kada je u glavni grad BiH stigao prilično skrušen i bojažljiv, danas u Bosnu i Hercegovinu dolazi mnogo samouvjereniji, neuporedivo sigurniji; da se ponaša prilično agresivno, da svoje domaćine tretira kao svoje posilne? Posebno Bakira Izatbegovića, kojeg nerijetko pokušava da ponizi i ismije. Takođe, gledajući način na koji se predsjednik Srbije ophodi prema bosanskohercegovačkim novinarima i javnosti, stiče se utisak da je Vučič zapravo gospodar BiH.

GJENERO: Imam takav dojam.

AVANGARDA: Šta je uticalo na tu promjenu ponašanja predsjednika Vučića?

GJENERO: Promjena ponašanja o kojoj govorite bila je, na neki način, planirana. Vučićeva administracija doista je na početku vodila politiku koja se na prvi pogled počinje distancirati od onoga što je bila njihova radikalska prepoznatljivost. Nažalost, to ophođenje se mijenja i službena Srbija se počinje arogantno odnositi ne samo u BiH, već manje-više i u cijeloj regiji. Zašto? Otkuda, dakle, ta oholost o kojoj se me pitali? Tome je pridonijelo više faktora, a prije svega jačanje prepoznatljivosti i vidljivosti utjecaja Rusije na ovom prostoru.

Pored toga, pridonijela mu je i Dodikova potreba iskakanja iz okvira koji bi ga morali ograničavati kao lidera entiteta; zatim uspavanost međunarodne zajednice, nespremnost Bruxellesa da pravovremeno reagira na takvu politiku, odnosno politika briselske administracije da Vučiću gleda kroz prste. Najzad, takvom Vučićevom stavu pridonijela je i stanovita servilnost Predsjedništva BiH, naročito njenog bošnjačkog člana. Uostalom, zar nije bio nevjerojatan nastup Bakira Izetbegovića, koji je u vrijeme kada su pristisci Beograda prema BiH bili izrazito snažni, govorio o tome da je Srbija atnagonistična prema BiH, ali da je to Hrvatska u još većoj mjeri? Pritom, za razliku od Dragana Čovića, u Hrvatskoj niti jedan nosilac vlasti zapravo nije davao povoda za takve Izetbegovićeve ocjene.

AVANGARDA: A predsjednica Kolinda Grabar Kitarović?

GJENERO: Mislim da su interpretacije izjava predsjednice Hrvatske bile redovito minorne u odnosu na dominantan ton politike Beograda. Ipak, u Sarajevu su one dobivale veći odjek.

AVANGARDA: Na čamu temeljite tvrdnju da zvanična Hrvatska ima distancu spram politike koju u BiH danas predstavlja Dragan Ćović?

GJENERO: Na konceptu izmjene Izbornog zakona u BiH, koji vidim kao način da Zagreb obuzda Čovića, da njegovo interesiranje preusmjeri sa koncepta trećeg entiteta u BiH na rješavanje odnosa između Hrvata i Bošnjaka unutar Federacije. Izmjena Izbornog zakona, dakle, nije Čovićev politički izbor, budući da on ima daleko tvrđu i daleko otvoreniju igru, za koju, kažem, nema potporu niti u Zagrebu, niti u EU.

Bosni i Hercegovini je EU naložila obavezu sređivanja izbornog zakonodavstva, što znači da se ta država iznutra mora organizirati kao pluralno društvo u kojem su manje zajednice politički zaštićene. To su uvjeti u kojima većinsko načelo, načelo “jedan građanin jedan glas”, ne može biti jedino i apsolutno. Također, BiH ima obvezu sređivanja statusa Hrvata u izbornom zakonodavstvu, što je put da se uredi najprije odnos Hrvata i Bošnjaka u Federaciji, nakon toga i čvrsto savezništvo između Hrvata i Bošnjaka u odnosu na stvaranje jedinstvene i održive BiH, koja bi na cijeloj svojoj teritoriji pripadnicima svih svojih zajednica osiguravala ravnopravnu političku zastupljenost.

AVANGARDA: Koliko je to realno ako uzmemo u ozbir postojeću političku garnuturu u BiH?

GJENERO: Bojim se da to nije naročito realno i bojim se da onima koji u ime Hrvata danas o tome pregovaraju postizanje sporazuma nije cilj. Neki dan je upravo Dragan Čović govorio o tome da on ne očekuje da će pravovremeno i u roku, prije, dakle, ovih parlamentarnih izbora, biti moguć dogovor sa bošnjačkom stranom.

AVANGARDA: Što su posljedice takvog stava?

GJENERO: Posljedice mog biti ozbiljna politička blokada, što podrazumijeva dalje destabiliziranje političkog života unutar Federacije. Što ne čudi, budući da, objektivno, Čović i njegova skupina Federaciju razumiju kao prepreku svojoj politici. U tom smislu, njima nije naročito mrsko blokirati politički život u tom dijelu BiH.

AVANGARDA: U tekstu objavljenom na portalu Slobodna Bosna Senad Avdić kaže da Dagan Čović “već dulje vrijeme nije zadovoljan podrškom koju čelni ljudi Hrvatske pružaju njegovoj politici. ‘Kada bih ja imao podršku od hrvatskih lidera, kao što je imam od strane Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, ne bih brinuo za uspjeh svoje politike i Hrvata u BiH’, povjerio se tokom nedavnog Gospodarskog sajma u Mostaru Čović pred gostima iz Srbije,” piše Avdić. Koliko vjerodostojno Vam to zvuči?

GJENERO: Doima se veoma vjerodostojno. Tim prije što Čovićeva “žalba” odražava njegov politički mentalitet s jedne strane, dok sa druge pokazuje Čovićevu realnu poziciju u odnosu na politiku Hrvatske.

Inače, kada se promatra uloga Dragana Čovića u BiH, obično se krivo procjenjuje da je on politički agent Zagreba, tj. da je on taj koji djeluje pod pritiskom hrvatske Vlade, a ne obratno. Nakon smrti Franje Tuđmana i nakon velike smjene vlasti 2000. godine, Hrvatska je potpuno izgubila političku kontrolu nad Hrvatima u BiH. Otuda i paradoks da hrvatski politički lideri u Zagrebu ovise o poziciji HDZ-a BiH u većoj mjeri nego što sam HDZ ovisi o politici Hrvatske. Pritom, formalni kanali pretakanja novca uglavnom su uspješno zaustavljeni u ranijim godinama. Istodobno, već od 2000. pa nadalje, praktički, parlamentarna većina u Hrvatskoj ovisi od dva-tri glasa, tj. od dva parlamentarna zastupnika u hrvatskom Saboru koja dolaze iz BiH. Zato kažem da Čović danas može pritiskati Plenkovića u mnogo većoj mjeri negoli ovaj njega. Neki su, čak, krivo mislili da je i nedavno glasovanje Bože Ljubića i Željka Raguža protiv Istambulske konvencije dio te političke borbe…

AVANGARDA: A nije?

GJENERO: Nije. Tu je prije bilo riječi o gluposti ove dvojice, nego o namjernoj opstrukciji. Doduše, u izvjesnim okolnostima, Dragan Ćović može politički instrumentalizirati manje Ljubića, više Raguža.

AVANGARDA: Postupci Bože Ljubića i Željka Raguža nisu, dakle, vrsta ucjene i pritiska Dragana Čovića na premijera Plenkovića?

GJENERO: U ovom trenutnku ne. Ne zaboravite da Ljubić pripada drugoj političkoj skupini: on je u hrvatskom Saboru zapravo zbog dugova koje je prema njemu imao HDZ još iz vremena Tomislava Karamarka. Naime, Karamarko je htio objediniti dva HDZ-a u BiH, istodobno iz političkog života eliminirati i Ljubića i Čovića. Ljubić se povukao i mladome Ragužu prepustio vođenje stranke. Raguž je bio favorit SAD za hrvatskog ključnog čovjeka u BiH, ali je Čović vješto izigrao danu riječ i evo ga danas i na čelu HDZ-a BiH i u Predsjedništvu BiH. Sve u svemu, htio sam reči da Ljubić nije čovjek preko kojeg Čović može izravno igrati.

Kada govorimo o utjecaju Dragana Čovića na politiku Hrvatske, sjetite se kako se bila promijenila politička retorika predsjednice Kolinde Grabar Kitarović između dva izborna kruga. Prije prvog izbornog kruga ona je, naime, veoma tvrdo govorila o očuvanju jedinstva BiH; međutim, shvatiši da HDZ BiH nije organizirao svoje glasače da izađu na birališta i glasuju njoj u prilog, tu je retoriku veoma ublažila, e da bi za drugi krug ipak pridobila glasače iz Hercegovine.

AVANGARDA: Odakle Draganu Čoviću tolika politička moć?

GJENERO: Dragan Čović političku moć crpi iz nekoliko izvora. Prvo, činjenica je da potpuno kontrolira političku strukturu HDZ-a u BiH. Drugo, dobro igra političku igru u odnosu na Hrvatsku, vješto politički iskorištavajući neugodnosti u hrvatskoj političkoj areni. Čoviću je lakše bilo igrati igru sa Zoranom Milanovćem, koji mu je u većoj mjeri bio pokrovitelj nego što mu je to Andrej Planković. Danas mu je, istina, pozicija nešto bolja, jer unutar HDZ-a u Hrvatskoj očito još uvijek nema političke spremnosti da se ovakav HDZ BiH, koliko god da on nekad izrano radi na šetu državnih interesa Republike Hrvatske, pusti niz vodu.

Na kraju, u hrvatskom HDZ-u još nisu usvojili temeljnu diobu između dviju razina politike koju Hrvatska treba voditi prema BiH: jedna razina je državna politika koja mora biti neutralna u odnosu na pojedine stranke i biti vođena državnim interesima, i drugo je politika zaštite Hrvata u BiH, koja bi prije trebala biti usmjerena ka kulturnim, društvenim i karitativnim organizacijama Hrvata u
BiH, nego ka klasičnim političkim strankama.

AVANGARDA: Da se još jednom vratim sajmu u Mostaru, koji je izazvao mnoge kontroverze. Srdačnost i bliskost koju se Čović trudi da iskaže na svakom mjestu i u svakoj prilici sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem, kojeg oslovljava sa “dragi Aco”, mnoge i čudi i iritira. Čudi li Vas?

GJENERO: To je još jedan dokaz da Dragan Čović izravno izaziva premijera Plenkovića. Naime, ključni Vučićev interes je svojevrsna obnova onih odnosa koje je Boris Tadić imao sa Ivom Josipovićem, što podrazumijeva i stvaranje nekakvih “ostavinskih odnosa” između Zagreba i Beograda. Ako bi se ponovo napravilo isto, ovoga puta na relaciji Plenković-Vučić, u odnosu na tu osovinu dva jaka regonalna lidera, ostali u regiji, uvjetno rečeno mali, morali bi se prilagoditi. Dakle, glavna Vučićeva ambicija je da pridobije, ne predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, nego Plenkovića.

AVANGARDA: Što mu baš ne polazi za rukom.

GJENERO: Imate pravo. Plenković Vučića ignorira s prezirom. Istodobno, svojim permanetnim inzistiranjem na bliskosti sa Vučićem, Dragan Čović s jedne strane smanjuje efekt prezirne superiornosti koju Plenković pokazuje prema Vučiću, dok s druge Hrvatsku svjesno pokušava gurati u oblik političke suradnje sa Srbijom za kojim srbijanski predsjednik toliko čezne.

AVANGARDA: Zašto premijer Plenković, kako kažete, ignoriše i prezire predsjednika Vučića?

GJENERO: Plenković smatra da Vučić nije dostojan evropski partner. Plenković, očito, smatra i da Vučićeva Srbija nije država koja je istinski prihvatila vrijednosti EU i koja je iskreno sposobna za razvoj politike dobrosusjedstva. Uostalom, znamo da takva politika počiva na mrežnim odnosima, na odnosima ravnopravnosti aktera, bez ozbira na njihovu ekonomsku ili vojnu snagu, ili na politički utjecaj. Srbija regiju konstantno pokušava urediti na nekakvim kvaziosovinskim odnosima Zagreba i Beograda, a Dragan Čović u tim nastojanjima izravno drži stranu službenog Beograda.

AVANGARDA: Mislite da je današnja Hrvatska, iako članica EU i NATO, istinski prihvatila evropske vrijednosti? Da li su konstantni pokušaji revizije istorije, veličanje ustaštva, odnos prema manjinama, vrijednosti na kojima počiva evropska ideja?

GJENERO: Naravno da nisu. Pa, to je u nedavnoj saborskoj debati o ratifikaciji Istambulske konvencije premijer Plenković veoma otvoreno rekao. Rečeno je, dakle, da su, gledano s pozicije hrvatskog članstva u EU, pitanja koja otvara grupa radikalnih desničara unutar samog HDZ-a ona pitanja koja bi davno trebalo biti zatvorena. Drugim riječima, jasno je da je ideja kvazisuverenističkih krugova unutar Hrvatske, ali i unutar vladajućeg HDZ-a, ideja koja ja nepomirljiva sa članstvom naše zemlje u EU i NATO savezu.

Uostalom, temelj onoga što Plenković radi od trenutka kada je prekinuo koaliciju sa Mostom – a prekinuo ju je kako bi oslabio svoje desno krilo koje se oslanjalo na Most i time pokušavalo dominirati u odnosu na premijerovu centrističku politiku – usmjeren je na marginalizaciju ovih nacionalisitičkih radikala, kvazisuverenista, nazovite ih kako hoćete, koji Hrvatsku nastoje držati u veoma lošoj poziciji. To dokazuje i posljednji sukob koji je premijer Plenković imao sa četrnaestoro zastupnika HDZ-a prilikom rasprave o Istambulskoj konvenciji u hrvatskom Saboru.