Kliker.info

Emir Imamović Pirke, novinar iz BiH sa šibenskom adresom i osnivač Festivala alternative i ljevice Šibenik, uskoro objavljuje svoj peti roman kojeg je nazvao Terorist, a koji prati put jednog borca iz Bosne i Hercegovine, koji odlazi i postaje vojnik “Islamske države”, te novinara koji istražuje njegov slučaj.

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa kaže kako “kad govorimo o mnogim oblicima terorizma, još uvijek ne znamo ni o čemu govorimo”. “Terorizam se mijenja sa vremenom, sa političkim idejama, koje ga vode, sa ciljevima ljudi koji se njime koriste.”

RSE: Vaš peti po redu roman Terorist, uskoro treba biti objavljen. Zašto tako intrigantan naziv?

Imamović: Naziv Terorist proizlazi iz priče o kojoj se radi. To je priča o bivšem pripadniku odreda El Mudžahid, uz ostale vojne formacije u kojima je bio, i bivšem pripadniku takozvane Islamske države, osumnjičenom i optuženom da je bio dio terorističke organizacije. On je jedan od dva glavna junaka i njegova životna priča se rekonstruira u romanu.

RSE: Zbog čega ste se odlučili pisati o odlasku građana sa ovih područja, na primjer iz BiH, na strana ratišta, ali iz ugla novinara koji istražuje takvu priču? Jesu li takve priče manje – više neispričane?

Imamović: Nikada neće biti ispričane do kraja jer mislim da ne postoji generalna slika na osnovu koje bismo mogli reći da određeni profil ljudi, zbog određenih razloga, odlazi na strana ratišta ili odlazi u terorističke organizacije. Mene je odavno zanimalo da pokušam napraviti roman koji će biti koncipiran kao publicističko djelo. Za to je prvo trebalo imati činjenični okvir, trebalo je imati priču, koja je uvjerljiva, i za koju se može reći da se dogodila ili da se događa. Onda su događaji sa formiranjem takozvane Islamske države, njenim nastankom i odlaskom građana BiH u nju, zaokružili tu priču.

Prvo sam mislio baviti se samo ratom u BiH do 1995. godine i transformacijom običnog građanina, mladog Bosanca, koji od nevidljivog čovjeka, postaje ratni zločinac. Međutim, događaji su me preusmjerili. Činjenica je, da je potencijalnom čitatelju, koji danas ima recimo dvadeset godina, taj rat davna prošlost, za razliku od ovog skorašnjeg u Siriji i Iraku. Zanimalo me šta može nekoga navesti da jednog dana ostavi svoju kuću u BiH i obitelj, neki bivši ili dotadašnji način života, i ode u stranu zemlju, u rat, koji je naprosto osuđen na neuspjeh.

RSE: Spomenuli ste da je priprema za pisanje takve knjige veoma neophodna. Jeste li imali intervjue sa ljudima o kojima pišete?

Imamović: Naravno da nisam. Knjiga je fikcija, koja se pravi da to nije. Od niza različitih osoba, o kojima sam čitao u novinama, za koje sam čuo, koje sam poznavao, sklopio sam taj glavni lik. On je potpuno izmišljen. Njegova priča je potpuno izmišljena, ali se sastoji, što je u knjiženosti i običaj, od niza tuđih životnih sudbina, koje su kalemljene jedna na drugu, da bi se dobio ovakav lik.

RSE: Kada je u pitanju terorizam i ekstremizam uopće, postoje li predrasude? Poimaju li se te dvije riječi olako u svakodnevnoj komunikaciji?

​Imamović: Kad govorimo o mnogim oblicima terorizma, još uvijek ne znamo ni o čemu govorimo. Terorizam se mijenja sa vremenom, sa političkim idejama, koje ga vode, sa ciljevima ljudi koji se njime koriste. Terorističkim aktom neko može danas smatrati Sarajevski atentat. Formom taj čin i zadovoljava neke od definicija terorizma. Sa druge strane, tu je riječ o pucnjevima u glavnokomandujućeg okupacijske vojske. U isto vrijeme, može se govoriti i o akciji jednog oslobodilačkog pokreta. Vrlo često su oni, kojima su jednima teroristi, drugima borci za slobodu.

Što se pak tiče religijskog ekstremizma, on se da lako primijetiti jer ljudi koji ga zagovaraju i promoviraju se ne kriju. Nije, svako ko je drugačiji izgledom, ponašanjem, načinom vjerovanja, po difoltu ekstremist, ali svi oni koji ekstremizam zagovaraju, to i jesu.

​Novinar i političar: Opasna granica

RSE: U odlomku iz romana Terorist, koji objavljuje portal Šibenik In, prisjećate se riječi Viktora Ivančića, suosnivača splitskog satiričnog tjednika Feral Tribun. On je u jednom od intervjua rekao kako novinar ne smije sa političarom stati ni ispod kišobrana. Koliko novinari danas istinski praktikuju ovu tezu, odnosno ne druguju sa političarima?

Imamović: Jako malo. Inače je tanka granica između famoznog neimenovanog izvora i dobro upućenog poznavatelja i služenja tom takozvanom neimenovanom izvoru i dobrom poznavatelju. Prelazak granice prijateljstva, između novinara i političara, jednog od te dvije osobe, izlaže opasnosti. Ili političara, da se i suviše izloži, ili novinara, da tu osobu počne promatrati drugačije, kao svog prijatelja, a ne kao aktera političkog života.

Parafraziranje Viktora Ivančića je samo dio strukture tog romana. Ima tu raznih citata iz knjiga, romana, istraživačkih tekstova, tekstova koje je pisao rahmetli Esad Hećimović, za kojeg mislim da je najbolji poznavatelj problematike kojom sam se bavio. On je bio jedan od tih novinara koji nije prelazio granicu.

Nekada je između novinara i osoba, o kojima novinari pišu, stajao Kineski zid, kao i između službi marketinga i redakcija. Danas međutim, izgleda kako tih granica nema. Jako je teško procijeniti, onome ko ne poznaje zanat, sadržaj medija i načina na koji sadržaj nastaje, šta je zapravo plaćeni PR, šta je naručeni PR, a šta istinsko novinarstvo.

RSE: Osnivač ste Festivala alternative i ljevice Šibenik. Šta je alternativa na Balkanu?

Imamović: Ne postoji alternativa na Balkanu. Postoji globalna alternativa krupnom kapitalu i neoliberalnom kapitalizmu, koji mrvi sve pred sobom, koji poništava sve one razlike na koje se nacionalisti vole jako puno pozivati. Koristi ih u toj famoznoj doktrini šoka, potiče čak međusobne napetosti. Kapital, ma koliko njegovi vlasnici tvrdili suprotno, ne voli red. Kapitalu je najljepše u neredu, tamo gdje nema regulative, gdje se podmićivanjem puno toga može riješiti, gdje se ekstra profit neće oporezovati, niti će biti na neki način ograničen.

Alternativa općenito jeste promjena političke paradigme, i kod nas i bilo gdje drugo. Vraćanje temeljnim idejama ljevice. To su ideje internacionalizma i solidarnosti, koje same po sebi poništavaju sve druge politike, koje su prividno etničke i nacionalističke, a suštinski su strogo kapitalističke.

Propast kulture i nauke

RSE: Kao neko ko godinama živi izvan BiH, ali je itekako upućen u dešavanja u BiH, kako vam se čini stanje u kojem je kultura i nauka? Da li je sve poprimilo samo festivalske ambicije?

Imamović: Kada god vidite da bujaju festivali, a jedan takav vodim, to je najbolji dokaz da institucionalna kultura propada. Da institucije kulture, koje su financirane javnim novcem i koje bi trebale biti neovisne od bilo kakvog političkog ili ideološkog uplitanja, zaista obavljaju svoju funkciju, za festivalima ne bi bilo potrebe. Možda bi se dešavali, ali bi bili u puno manjem obimu, puno rjeđe i služili bi razmjeni ideja i upoznavanju novih poetika između samih autora.

To što ćemo mi dobiti te nove generacije, koje će doći, biće nažalost puno gore od onih generacija koje su dovele do raspada Jugoslavije i ratova na njenom području.

Propast i kulture i nauke je jedan od dugoročno najvećih i najgorih posljedica ratova vođenih na Balkanu. Da bi ste promijenili politiku, morate promijeniti kulturu. Kulturu je trebalo vratiti u nacionalističke, takozvane domoljubne ili patriotske okove, čime se ona ograničila i deestetizirala. Ne može kultura služiti nikakvim takvim idejama. Kultura je svijet za sebe i u njemu ne postoje nikakve stroge definicije.

Obrazovanje je jedino u gorem stanju. Ove novonastale države na Balkanu danas proizvode neznalice, proizvode djecu koja su ideološki i etnički ostrašćena, proizvode djecu koja ne moraju imati laptop ili tablet, ne moraju poznavati jezik IT tehnologija, ali zato idu na vjeronauku i tako popravljaju prosjek. To što ćemo mi dobiti te nove generacije, koje će doći, biće nažalost puno gore od onih generacija koje su dovele do raspada Jugoslavije i ratova na njenom području.

RSE: Posljednjih mjeseci, mogu reći i godina, povukli ste se iz medijskog prostora. Zbog čega?

Imamović: Ja sam se preselio u medijski prostor. U BiH objavljujem na portalu Bljesak i u magazinu Start, a u Hrvatskoj redovno pišem za tjednik Ekspres. Naprosto me u BiH niko druge ne angažira. Imam dovoljno godina, dovoljno iskustva, pa mogu reći i kredibiliteta, da mi se ne da nuditi okolo i tražiti posao. Volio bih kada bi bilo financijski i ekonomski održivo, ali i moguće, da potpuno napustim novinarstvo jer sam ga se zasitio, a i umoran sam od stalno istih tema i stalno istih aktera, pogotovo ako govorimo o BiH. To je danas manje zanat, a više nužda.

Selma Boračić-Mršo (RSE)