Kliker.info

Lider Demokratske fronte govori o stanju u BiH, izborima i mogućim rezultatima, potpuno uvjeren da za kongres ujedinjenja ljevice još ima vremena. Ali trebaju volja i povjerenje.

Gospodine Komšiću, ima li još ikakve šanse da se ljevica ujedini?

– Što se mene tiče ima, čak da to bude i formalno.

Ne mislimo samo na ujedinjenje DF-a i SDP-a.

– Ne, ne mislim ni ja. Pristalica sam šire priče. S tim da, što se nas u DF-u tiče, to i jeste bila vrsta zvanične ponude da se ide u formalno ujedinjenje dvije stranke i da se normalno tome može priključiti ko god se nalazi u toj priči. I dalje stojim na stajalištu da se to može završiti relativno brzo i mislim da bi to bio pravi efekat.

SDP, DF i GS

Nekim sam ljudima rekao: garantujem vam spektakularnu izbornu pobjedu s tim. Ali, da bi ostali odnosi između nas čisti u toj priči, predsjednik te ujedinjene stranke ne treba da bude niti aktuelni predsjednik SDP-a, niti ja. Mislim da bi to bio fer potez u smislu da se odmah izbjegnu priče ko je koga nadmudrio, progutao… Garantujem da nam onda ni SDA ne bi mogla parirati s izbornim rezultatom, niti bilo ko ako to uradimo. Mislim da ima dovoljno vremena da se to uradi, ne trebaju neke strašne pripreme. Treba vrsta dogovora i povjerenja, pa neka kongres ujedinjenja izabere koga hoće, postoje razni modaliteti. I dalje tvrdim da postoji ta vrsta spremnosti, barem kod nas u DF-u. E da li postoji spremnost kod drugih, to je već drugo pitanje. Mislim da je “nedostatak vremena” samo izgovor.

U posljednjim nastupima, većinom iz SDP-a, DF-u se prebacuje da neće sa Našom strankom, neće sa Građanskim savezom…

– Nije tako, mi nemamo problema kad je ta vrsta saradnje u pitanju. Ja shvatam poziciju Naše stranke, od početka te priče su rekli: “Da, mi podržavamo tu ideju, ujedinite se prvo vi koji ste se razjedinili, pa onda da pričamo, ali eto mi nećemo u tu priču bilo kakvog formalnog zajedničkog nastupa, mada smo tu.” Meni je to OK, pošteno, odmah znamo na šta da računamo. Što se tiče GS-a, ja vidim da naši ljudi s njima rade. Imamo u Mostaru tu priču sa organizacijom GS-a Mostar. Dakle, nema te vrste problema, niti ja imam tu vrstu problema da mogu raditi sa bilo kim.

Zašto bi onda SDP bio protiv toga?

– Ne znam zašto. Možda zato što SDP sebe računa kao stranku koja nosi taj brend socijaldemokratije i stranku koja nosi tu cijelu ideju. Ja u tome tražim razloge zašto ima malo, ma ne mogu reći, otpora. Niko nikad nije rekao direktno “ja odbijam to”. Priča je uvijek bila – nemamo vremena, kako ćemo to sad stići u ovoj gunguli oko predizborne kampanje da se tome posvetimo… Mada ja mislim da bi baš bilo dobro da se sad tome posvetimo, pa čak i u ljeto da se tome posvetimo ako treba.

Mislim da je to SDP-ov razlog jer ljudi u SDP-u sebe doživljavaju kao one koji nose ideju. Naravno, pošteno govoreći, priznajem da je SDP ipak brend u toj priči, članica su Socijalističke internacionale, proglasili su sebe nekim ko baštini ideju socijaldemokratije… OK, poštujem ja i tu vrstu mišljenja o sebi, ali činjenica je da treba praviti nešto novo.

Kad bi bio krajnji rok da se napravi novo ako bi se sa tim novim izlazilo na izbore?

– Pa, kad je i krajnji rok da se predaju liste, tad morate nastupiti kao jedinstven subjekt. To je ljeto. Ima vremena. Organizacijske pripreme traže da se procedure provedu kroz infrastrukturu stranaka, da se izaberu delegati, a sve se to može provesti relativno lako. Moje mišljenje je, a rekao sam to nekim ljudima iz SDP-a, da garantujem da ne treba više od mjesec za sve pripreme ako se uhvatimo posla odmah. I to je pravi efekat.

Šta bi to značilo za Vašu već najavljenu kandidaturu za člana Predsjedništva BiH?

– Ako takva nova struktura kaže “ne, ti nisi taj”, ne ostaje ti ništa drugo nego da poštuješ takvu odluku, jer zagovaraš tu priču. A ako ti kažu “da, ti jesi taj”, onda ideš u to. Ali, kad zagovaram ideju te vrste jedinstva, onda sam unaprijed pristao da poštujem političke odluke rukovodstva eventualno te novonastale stranke.

Kako objasniti sistemsko lutanje ljevice oko broja kandidata za Predsjedništvo BiH? Reakcija Željka Komšića “evo ja ću biti kandidat” je, kao većina Komšićevih odluka, bila emotivna, ali u međuvremenu je SDP lutao s pričom od jednog do četiri kandidata ljevice.

– SDP je, bar kako su oni meni rekli, pravio priču o tri kandidata, znači tri od svih koji u tome učestvuju, a ne samo SDP-ovih kandidata. Tako je meni rečeno. Drugo, rekao sam i Nikšiću i ljudima u SDP-u i nekim ljudima s kojim smo imali sastanke: u ovoj sadašnjoj situaciji, možete mi vjerovati, a i ne morate, ja nisam pretjerano sretan zbog odluke da idem u tu kandidaturu.

Čoviću se treba suprotstaviti

To jednostavno pravi puno problema. Nema više veze što pravi privatnih problema, ali pravi puno tenzije, tektonskih pokreta u političkom životu BiH i meni je to jasno, ali ne možemo pustiti HNS, HDZ i Čovića da rade ovo što rade. Ovome se treba suprotstaviti i suprotstavljaš se svim onim metodama koje imaš na raspolaganju, političkim, demokratskim… Jedna od njih jeste ne dati mu da uđe u Predsjedništvo BiH, pa nek’ on priča šta god hoće. Svakako mu je priča koju lansira Hrvatima, kao pretežno svom biračkom tijelu, po meni, besmislena i gubi više uporište. Treba mu se suprotstaviti, u ovom političkom trenutku u Bosni i Hercegovini najvažnije je to zaustaviti. Druga stvar, koja je isto tako bitna, zamislite da ja to nisam uradio? Šta bi onda bilo? Šta bi mi onda rekli? Što ga puštaš, a možeš ga zaustaviti?

Šta kaže matematika? Građani opravdano računaju: ljevica s jednim kandidatom može dobro proći, ali šta će s više kandidata? Da li je to rasipanje glasova?

– Ne slažem se s tom vrstom matematike. Postoji li ikakva garancija, teoretska, praktična da kad stranke kažu mi te podržavamo kao kandidata, da će i članstvo tih stranaka glasati za tebe? Nema garancije, jer ne glasaju stranke, glasaju birači, a oni većinom nisu u strankama. Dakle, vi se obraćate biračima, a ne strankama. Često navodim kao primjer: imali smo prošle izbore i znam ljude koji su ubijeđeni ljevičari i bili su nezadovoljni kandidatima koje je tada izbacivala ljevica i svoj su glas dali Radončiću.

Znam takvih ljudi, imam ih i u stranci. Mi, koji se bavimo politikom, zaboravljamo da stranka jeste važna, odnosi u stranci jesu važni, saradnja među strankama je važna, bitka među strankama je važna, ali ti ideš pred birače, a ne stranke. Ne biraju te na kongresu stranke, već tražiš glas ljudi koji nisu članovi stranke. Podršku onih koji ne vole određenu političku opciju. Ništa nam ne znači i da se teoretski dogovorimo i kažemo “da, glasaćemo svi za jednog kandidata” da će nas poslušati birači, pa čak ni u našoj stranci.

Ipak, na više glasova se može računati s jednim kandidatom, nego sa dva ili tri.

– Što se mene tiče OK, ali znate kako se kaže: “Svako ima svoju nafaku.”

S obzirom na sva zbivanja u najvećoj bošnjačkoj partiji i cijelu situaciju u FBiH, nekako se čini da bi ta udružena ljevica mogla napraviti neočekivano dobar rezultat? Ili je SDA zaista puno jača nego što se to čini nakon svih slučajeva od Kukića, preko Konakovića, Šepića, Ahmetovića, Sokolovića, Kasumovića, Amre Babić…?

– Sklon sam da te stvari šire gledam van stranaka i politika. Čak da tome dam neki sociološki okvir. Ne možete politiku posmatrati samo za sebe, politika uvijek mora imati svoje uporište u nekakvim društvenim dešavanjima, previranjima među običnim ljudima, šta oni žele, čega se plaše. Mogu se složiti da će SDA s ovim što se dešava u Tuzlanskom kantonu i s Kukićem pretrpjeti određenu štetu. Čak na način da ovaj PDA može biti u ovom izbornom ciklusu jači od SDA u TK-u, ali nisam siguran da ta priča može preživjeti cijeli izborni ciklus, znači naredne četiri godine.

Jer SDA, koliko god je gledali kao političku stranku, nije samo politička stranka, ona je pokret. I to je suština. Pokret u kojem dobar dio Bošnjaka, da se ne lažemo, vidi jednu vrstu zaštite. Uz tu stranku, nek’ mi bude oprošteno, uvijek ide Islamska zajednica, kao što uz HDZ dominantno ide Katolička crkva. Taj dio društva nemojte nikad zaboraviti, niti potcijeniti. SDA kao politički i društveni koncept sigurno nije institut koji će prvi pasti u BiH kad ovom konceptu dođe kraj. Naprotiv, na račun svega onoga što su Bošnjaci prošli u ratu i šta su spremni da oproste SDA u ime tog nekog osjećaja kolektivne zaštite, garantujem da taj koncept pada zadnji.

Kukić i Dodik

Dakle, etničke koncepte kao način funkcionisanja i u političkom i u sociološkom smislu neće ovdje lako moći iko srušiti. I nemojte nikad potcjenjivati osjećaj Bošnjaka kao naroda koji je tragično prošao krajem XX stoljeća. Često se srećem s ljudima pa mi oni kažu – znaš, sve je tačno što vi govorite, jeste lopovluk, kriminal, nepotizam, ali… E, uvijek ima to “ali”. To je ono što narod kaže – neka svoga i u gori vuka.

U kakvom to društvu živimo ako će SDA pretpjeti štetu što se rješava Kukića, a neće pretrpjeti štetu što je se odriču njeni čestiti kadrovi?

– I prečesto sam bio u prilici da ljudi za koje znam da su pouzdano dobri ljudi, zbog neke vrste egzistencijalnog straha, nemaju toliko hrabrosti da ti saopšte direktno “izvini molim te, ali ja ne smijem”. Nađu neka opravdanja ili izgovore koji su načelno principijelne prirode, ali ti kod njih vidiš strah, prije svega strah za svoju egzistenciju.

Je li strah definicija i odnosa prema Miloradu Dodiku i njegovog vladanja Republikom Srpskom?

– Pa jeste. Sličan je to princip vladanja. Tu možete prepoznati bivše komunističke funkcionere, tehnokrate koji znaju tehniku vladanja, kako ljude drže u šaci, kako prave mreže sitnih i krupnih interesa, kako ljude vežu za sebe, daju mu posao, pa onda taj razmišlja – “ako ovi odu, može neko doći, pa mu pasti napamet reforma javne uprave, pa ja ostadoh bez posla”. To je elementarni ljudski strah za egzistenciju. Uđete u kredite, dobili ste posao, šta drugo radite nego branite svoju poziciju na mikroplanu? Super zvuči ta reforma javne administracije, teza o menadžerima u javnim preduzećima, ali hoću li ja ostati bez posla u toj nekoj prekompoziciji? Ljudi se toga plaše. Evo, priča o BH Telecomu, hoće li ići u privatizaciju ili ne, hoće li stotine ljudi ostati bez posla, ljudi se hvataju za glavu, razmišljaju – imam ženu, dobio sam dijete, imam kredit. Šta će biti sa mnom?

Šta je onda rješenje za BiH?

– Možda sad govori moj pravnički mozak. Učili su me da se k’o pijan plota moraš držati zakona. Da ne smiješ zloupotrebljavati svoju funkciju i svoju moć. Sjećam se naše profesorice krivičnog prava koja nas je odvela u zatvor u Foči i rekla “djeco, ovdje ćete slati ljude sutra, morate znati šta radite”. Moramo se držati onoga što je u svakoj normalnoj zemlji normalno. Poštovati propise, poštovati zakone, ako zakon ne valja, promijeniti ga, ali dok ga ne promijenimo, poštovati ga. Imam i ja svoje mišljenje o apelaciji Bože Ljubića, i privatno, i političko, i pravničko. Ali ima odluka Ustavnog suda i ona se mora ispoštovati. Tu nema dileme!

Rješenje je, dakle, vladavina zakona, odnosno da smo svi jednaki pred zakonom. A šta ćemo s borbom protiv korupcije? Kad će doći na red?

– Normalno, kad imate vladavinu zakona, automatski ide borba protiv korupcije.

Da li se to odnosi i na ujedinjenu ljevicu?

– Naravno! To se mora odnositi na svakoga i ne smijete se žaliti kad vas nešto zakači. Nema savršenih i bezgrešnih ljudi. Pogotovo ljudi koji su na izvršnim pozicijama u sistemu kakav je u BiH, u nejasnom sistemu, sa nejasnim ovlaštenjima, jedan zakon kaže jedno, drugi drugo, a onda ide uticaj na pravosuđe, na policiju… Zloupotreba ima. Ali, ako znaš da nisi kriv, onda ti je lakše i boriti se protiv toga. To se mora odnositi na svakoga.

Bez otisaka prstiju

Kad ideš na poziciju vlasti, prihvati teret da ti se može desiti da te neko iz xy razloga “potkači” i bori se s tim. Budi pametan, oprezan i ne ulazi u škakljive stvari, čuvaj sebe i svoju poziciju.

Zašto se Zlatko Lagumdžija opet sjetio da kritikuje Željka Komšića? Da li je to pokušaj oživljavanja političkog mrtvaca?

– Mislim da Zlatka Lagumdžiju dobro znam i znam da u njegovim potezima uvijek ima smišljene igre. On je čovjek koji ima viška vremena, a energiju ima nevjerovatnu. Znam ga kako razmišlja, znam da je njegov osnovni moto u politici – kad nekom nešto podmećeš, uvijek bez otisaka prstiju. Čovjek je fasciniran knjigom “Menadžer na mafijaški način”. U njegovim potezima uvijek postoji plan. Ovo u zadnje vrijeme što sam pratio, čini mi se da je nekad pokazivao nervozu nesvojstvenu njemu.

Mislim da ga dobro znam, mislim da je vrlo hladan kad provodi neke stvari, emocija mu u javnom nastupu nije svojstvena, ali sada se tu nešto desilo. Neki njegovi nastupi su meni djelovali suviše naivni, kao da su isprovocirani, kao da i on na neke stvari reaguje impulsivno, ali definitivno postoji plan. Znajući njega, on nikad neće odustati od mogućnosti i prilike da se ponovo vrati. Druga je stvar što on ne može da shvati da je njegovo vrijeme završeno, da je on svoju političku karijeru spržio.

Vildana Selimbegović i Mimi Đurović Rukavina (Oslobođenje)