Kliker.info

Hrvatska je u samo jednoj, 2017. godini, ostala bez gotovo 18 000 ljudi. U istoj toj godini BiH je ostala bez 7 628 osoba,  dok je Srbija godinu dana ranije izgubila nevjerovatnih 36 100 građana! Zajedno su ostale bez više od 60 000 osoba,  bez iseljavanja!

Podaci o prirodnom padu stanovništva u zemljama regiona, samo su jedan dio alarmantne demografske situacije na Balkanu, kaže u velikom intervjuu za BUKU Stjepan Šterc, demograf sa Odsjeka za geografiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Poštovani profesore Šterc demografija je trenutno jedan od ključnih problema regiona, koliko joj se pažnje posvećuje?

Prije svega hvala Vam na zainteresiranosti za ovu prevažnu temu, koju se godinama zaobilazilo i koja sad kroz niz negativnih parametara i trendova izravno ugrožava ekonomski i ukupni razvoj gotovo svih zemalja u užem i širem okruženju. Korelacija gospodarskog i ekonomskog razvitka nikad nije bila sporna u znanstvenom sustavu, ali je uvijek bila sporna u političkom, a pogotovo je bila sporna i teško prihvatljiva u provedbenom smislu. Tek sad, kad silina iseljavanja mladog i obrazovanog stanovništva i vrlo izraženi prirodni pad postaju ubrzavajuća konstanta s izravnim negativnim posljedicama na mirovinski, obrazovni, zdravstveni i financijski sustav te sustav radne snage zemalja u okruženju, politički sustavi počinju reagirati na višegodišnja znanstvena upozoravanja. Političke reakcije su za sada uglavnom retoričke ili su vezane za predizborna i izborna vremena. Samo programsko prihvaćanje potrebe za demografskom revitalizacijom primarno u funkciji očuvanja radne snage i gospodarskog rasta bez postupanja, naravno nije dovoljno.

Državnog tajnik u Ministarstvu demografije Marin Strmota je usred presice dao ostavku, pozdravio je to cijeli region, ni vi niste izuzetak. Šta nam zapravo govori kako Marinova, tako i reakcija građana iz regiona?

Sukladno naprijed rečenom trebamo promatrati i ostavku državnog tajnika Marina Strmote, koji je kao relativno mladi znanstvenik, doktor znanosti i docent na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, predložen u ime struke kao najbolje rješenje za provođenje programski definiranih i potrebnih mjera. Politički je upravljački sustav dobio najboljeg i umjesto provođenja mjera u suglasju sa znanstvenicima, politika se po ne znam koji put izdigla iznad struke i po osjećaju pokušala usmjeravati znanstvenu logiku, negirati zakonitosti i postupati isključivo po vlastitom nahođenju, čak i mimo programskih stranačkih načela po kojima su dobiveni izbori.

Moglo je to trajati neko vrijeme, ali gotovo nikakvo provođenje potrebnih mjera nije se više moglo na javnoj sceni opravdavati, pogotovo kad ste svjesno gurnuti kako bi opravdali nečinjenje. Nije to mogao niti Marin i odluku je mislim donio upravo u trenutku javnog obraćanja, pokazavši time kako ipak postoje mladi ljudi koje politički sustav svojim načinom rada ne može pokoriti. Zadržao je time osobno dostojanstvo, ali i dostojanstvo svih nas znanstvenika, šaljući istovremeno poruku kako ipak politički sustav ne može apsolutno negirati svaku logiku. Nisu me uopće iznenadile reakcije na takav potez, jer je tako nešto dugo čekao veliki dio populacije, pogotovo mlade. Apsolutna dominacija politike nad obrazovanjem, znanošću i potrebom za promjenama među glavnim je faktorima demografskog nestajanja.

Trenutak kada Strmota daje ostavku

Objavili ste zabrinjavajuće demografske podatke prvenstveno za Hrvatsku, ali i za zemlje iz regije. Šta kažu i koliko su zapravo loši?

Vrlo se često govori s političkog aspekta vladajućih kako nije dobro ukazivati na demografske negativnosti jer se time širi društvena apatija, nesigurnost i slično, ali se baš nikad u pozicijskoj sigurnosti ne želi pogledati oko sebe i uvidjeti kud nas stranačka isključivost vodi. Osim toga, koji je osnovni zadatak znanstvenika? Apologetsko povlađivanje politici radi osobnog statusa ili ukazivanje na probleme koji zahvaćaju društvo i prostor u kojem živimo i radimo? Podaci jesu zabrinjavajući i zapravo je stanje još i teže nego što istraživanja pokazuju i nego što to mi izgovaramo.

Naravno da Hrvatska nije jedina zemlja s demografskim negativnostima, iako je nezamisliv izostanak reakcija na prirodni pad stanovništva od gotovo 18 000 ljudi samo u jednoj, 2017. godini ili odlazak od gotovo 40 000 osoba iz Hrvatske po službenim podacima Državnog zavoda za statistiku. Ili po službenim podacima zemalja useljavanja vjerojatno i oko 80 000. Negativni su procesi svom silinom zahvatili i Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, a potrebe za radnom snagom razvijenih europskih zemalja su svake godine veliki.

Kad se samo izračuna razlika između ulaska u radni kontingent i izlaska iz njega jednogodišnjih dobnih skupina te potrebe; na razini Europe iznose gotovo 5 milijuna ljudi, a samo Njemačke npr. preko 900 000! Godišnje! Europa naprosto prazni ove prostore i iz njih povlači najvrijednije, mladi i obrazovani ljudski potencijala bez ikakve naknade u interesu vlastitog gospodarstva, a u ime sloboda kretanja, otvorenih granica i sličnih političkih fraza. Ukupno je u Njemačku samo u 2016. godini iz Rumunjske, Poljske i Portugala npr. odselilo preko 600 000 ljudi! Može li se to dogoditi i u zemljama okruženja? Može, naravno u ovakvom gospodarskom zaostajanju i u ovakvim društveno-političkim prilikama.

Kakvi su podaci u pogledu prirodnog pada stanovništva?

Prirodni je pad stanovništva Bosne i Hercegovine npr, u 2016. bio -6 388, a u prvih 9 mjeseci 2017. -5 721 osoba ili po prognozi do kraja godine – 7 628 osoba. Povećanje gotovo 20% samo u jednoj godini! Srbija je u 2016. godini imala prirodni pad od nevjerojatnih 36 100 osoba! Sve tri zemlje zajedno isto tako nevjerojatnih preko 60 000 osoba, a za 10 godina bez ubrzavanja procesa možete i sami izračunati. Bez iseljavanja. Reakcije? Gotovo nikakve. Znajući kakve će to posljedice imati na sve djelatnosti u doglednoj budućnosti svi bi mi valjda trebali skrenuti pogled i ništa ne primjećivati kako ne bi remetili ustaljeni politički sklad.

Naveli ste i kako bi Bosna i Hercegovina ukoliko se nastave ovakvi trendovi iseljavanja, uskoro mogla ostati bez pola milijuna stanovnika? Da li je iseljavanje upravo u BiH i najveće?

Dok su službeni podaci o prirodnom padu u državnim statistikama relativno korektni, podaci o iseljavanju nisu niti približni intenzitetu odlaska i moguće ih je procjenjivati samo prema podacima država useljavanja ili prema nekim posrednim pokazateljima. Vrlo je vjerojatno iseljavanje iz BiH po stopi između 1 i 2 % godišnje nakon 2016., pa bi s prirodnim padom ukupni gubitak stanovništva mogao biti u slijedećih deset godina i preko tog broja. Zašto? Zato što su za Europu useljenici iz naših zemalja idealni, lako prilagodljivi i naravno besplatni. Iseljavanje iz BiH nije najveće, ali bi moglo biti s obzirom na organizaciju države, gospodarske, društvene i političke prilike. Posljedice? Apsolutno limitirajuće za gospodarski razvitak.

Za to vrijeme političari uglavnom tvrde da je natalitet isključivi faktor koji određuje ovakvo stanje. Prisjetimo se samo kako vlasti u Srbiji potiču natalitet: “Rađaj, ne odgađaj!” i “Dosta riječi, nek’ zakmeči”. Koliko je ovo zapravo pogrešno?

Najjednostavnije je to pripisivati samo prirodnom padu ili pojašnjavati demografsko nestajanje slobodom kretanja, postranzicijskom fazom demografskog razvitka ili jednostavnom konstatacijom kako je to očekivani proces koji se događa i u drugim zemljama. Pokušaj aboliranja vlastitih političkih pogrešaka vezanih za demografsku problematiku (naravno i migracijsku koja je njezin važan dio), ničim se ne može objasniti, a podilaženje financijsko-materijalnim aspektima u razvojnim gospodarskim koncepcijama bez ključnog faktora razvoja velika je zabluda. Ljudski je potencijal najvrjedniji dio svakog društva i prostora, ključni faktor svih djelatnosti i strateške razine značenja. Pri svakom pokušaju provođenja populacijske politike razumijevanje takvog odnosa primarni je korak u postupanju. Konačno, i razvijene su zemlje Europe počele shvaćati razinu problema i sukladno tome nastoje provoditi revitalizacijsku demografsku politiku i nitko ih realan zbog toga ne proglašava nazadnim i slično. Kad ste već spomenuli slogane za promidžbu poticanja rađanja skloniji sam suptilnijem izričaju: Nama trebaju ljubav i djeca!

Postoji li adekvatna demografska strategija u Hrvatskoj, BiH ili nekoj drugoj zemlji regije?

Smislene provedbene strategije demografskog razvoja još uvijek nema na vidiku, iako npr.  u Hrvatskoj postoje tri dokumenta prihvaćena u Saboru u ranijim mandatima i rađena po znanstvenim zakonitostima, ali nisu uopće provođena. Zašto? Zato što još uvijek na političkoj razini nije shvaćeno niti prihvaćeno objektivno značenje demografske problematike, ona nije  postavljena u temelj ekonomskog razvitka, a sukladno tome nije uspostavljena i prihvaćena niti organizacijsko-tehnička forma u upravljačkom sustavu, odnosno u vladama. Slična je situacija u svim zemljama okruženja pa sve i dalje ovisi o upornosti znanstvenika u dokazivanju političkom zidu važnosti demografske revitalizacije za budućnost zemalja. Tko prvi shvati težinu problema i primjeni neki od postojećih modela (primjer Irske, Izraela, Islanda, Švedske…), još uvijek može računati na revitalizaciju s domicilnom populacijom, a tko ne shvati ostat će mu intenziviranje depopulacije, gospodarska stagnacija i neizvjesna budućnost po puno osnova ili imigracijska revitalizacijska varijanta, puno složenija, skuplja i isto tako neizvjesna.

Koliko vlast i političari, mogu utjecati na sve veći odlazak mladih ljudi i u konačnici poduzimaju li nešto?

Postojeći politički ustroji u zemljama okruženja i njihov način djelovanja, selektiranja i determiniranja svega postojećeg, posljednji je u nizu faktora usmjeravanja mladih prema emigraciji, jer su stvorili društva bez vrijednosnih kriterija, bez identifikacijske osnove za mlade i svima nam učinili budućnost nesigurnijom. Kad politika određuje sve, praktički više ne postoji obrazovanje, znanost, kultura…, već samo pripadnost političkoj stranci ili stranačkoj vojsci izvan koje ostaju ostali (mladi) bez vjerovanja u budućnost. Bilo bi naravno sve to drugačije da je dosadašnje političko postupanje podiglo gospodarski zemlje, ali nije. Nismo se u više od 20 godina pomakli s mjesta, ali jesu pojedinci i interesne skupine. Problem odlaska mladih pritom postaje daleka obala.

Slijedom svega rečenog, kakva budućnost očekuje zapadni Balkan? 

Odlazak i samo odlazak u emigraciju zapravo i nije nekakva budućnost, a odlazak prirodnim putem zbog starosti ukupne populacije (demografski tip na pragu duboke starosti, duboka starost ili izrazito duboka starost) očekivani je nastavak. Ne vjerujem kako će politički sustav mirno promatrati ugrožavanje i vlastite pozicije. Zato vjerujem u konačnici razumnim rješenjima prema kojima ćemo ih i dalje usmjeravati sa znanstvene pozicije. Nije demografska revitalizacija galaktička nepoznanica koju nije moguće riješiti uz razumijevanje i racionalno odlučivanje.

Tatjana Čalić (Buka)