Kliker.info

Iako su od posjete  Aleksandra Vučića Zagrebu prošl, u Hrvatskoj javnosti još uvijek se komentiraju njegove riječi, jednako kao poduzete i nepoduzete geste.

Kako je taj pohod odjeknuo u Srbiji, iz čega srbijanski predsjednik crpi toliku moć, odnosu Srba i Hrvata, stanju u Partizanu i Crvenoj zvezdi, prekograničnoj suradnji huligana, u razgovoru za Spektar Slobodne Dalmacije govori Milojko Pantić, čuveni sportski novinar i jedan od najvećih kritičara aktualnog srbijanskog državnog vrha. Pantić je već godinama u mirovini, ali je još prilično aktivan u novinarstvu.

Poput bombe odjeknuo je vaš komentar pod nazivom “Srbijo, tebe Vučić mrzi!” Zašto tako mislite?

– To je bila moja spontana reakcija na jedan od njegovih svakodnevnih ‘sataraš’ govora, ovoga puta na glavnom odboru Sramote Naroda Srbije, skraćeno SNS. Od kako je on došao na vlast, ja ne gledam televizijske programe, jer to su tabloidizirane i nacionalšovinizmom zatrovane emisije. Toga dana slučajno u prolazu čuo sam kada je uskliknuo: “Nitko ne voli Srbiju više od nas.” Istog trena sam sjeo i napisao naslov “Srbijo, tebe Vučić mrzi”. Jer, ako netko naredi da se sruši čitav jedan kvart u Beogradu i takvo očišćeno zemljište od privatnih objekata preda u posjed Arapima s kojima je sklopio tajni ugovor o urbicidu, odnosno izgradnji nekakvog Beograda na vodi, onda je takva ljubav prema Srbiji u najmanju ruku nastrana i nakaradna.

To rušenje su izvele vođe profesionalnih navijača Zvezde i Partizana, u gluho doba noći s fantomkama na glavama. Tom rušilačkom vojskom je zapovijedao Aleksandar Stanković, alijas Sale Mutavi. Njega je aktualna vlast abolirala od pravomoćne presude na pet godina zatvora zbog dilanja droge. Iz tog miljea potječe današnji predsjednik Srbije. Jer kao što je njegov ubijeni prijatelj Sale Mutavi bio profesionalni navijač, što je više nego unosan biznis u Srbiji, tako je i Vučić po profesiji Srbin. Svi takvi vole Srbiju iz čistog interesa, za razliku od nas, kako ti okupatori i uzurpatori vlasti vole da kažu, Srbijanaca. Naši su djedovi ginuli u ratovima da bi stvorili državu, a onda dođe čovjek iz sela Čipuljići kraj Bugojna u BiH i kaže: “Nitko ne voli Srbiju više od nas”.

Da ne spominjem još skandaloznije njegove političke nepodopštine, kriminal i zloupotrebe položaja, od smanjenja i onako bijednih penzija do gaženja Ustava, ukidanja rada Parlamenta za vrijeme lokalnih izbora, do privatizacije sudskih vlasti i službi državne sigurnosti. Kosovo i pljačka građana Srbije preko te nekadašnje južne srpske pokrajine, posebna su priča. Samo on i njegovi potoci vlasti znaju kome i gdje na Kosovu ide novac iz budžeta Srbije. Zbog svega toga Srbiju ne voli nitko više od njih.

Vaš stav o Vučiću nije od jučer. Bez ograda ga nazivate “političkim šljamom i kraljem kupleraja”. Jeste li imali problema zbog toga?

– Ne moj stav prema njemu, nego sam Vučić nije od jučer. I ne samo Vučić nego cijela ta, kako je ja zovem komunističko-nacionalšovinistička i kriminogena politička koalicija ili bolje reći klika. Srbija je kao što znamo, posljednja od svih bivših jugoslavenskih republika uvela višestranački sustav. Štoviše, tadašnji Miloševićevprvi suradnik, član Predsjedništva SFRJ, Borisav Jović, javno je izjavljivao: “Kakav višepartizam, srpski narod voli svoju Komunističku partiju!”

U stvari, Milošević i kompanija su kupovali vrijeme kako bi njihove totalno privatizirane takozvane Službe državne sigurnosti iz komunističkih vremena osmislile način opstanka na vlasti komunista i potpuno obesmišljavanje višepartijskog sistema. Miloševićeva “Služba” je od Saveza komunista Srbije i Socijalističkog saveza stvorila SPS (Socijalističku partiju Srbije). Onda je ta ista “Služba” osnovala i oporbene stranke. Naravno, nacionalističke provenijencije, da bi se pokazalo kako nitko ne voli Srbiju više od SPS-a. Zbog očuvanja vlasti krenuli su najprije u rat s okruženjem, potom i s cijelim svijetom.

Ne računajući kratak period vlasti do strijeljanja prvog demokratski izabranog predsjednika Vlade Srbije Zorana Đinđića, komunisti i nacionalšovinisti uz pomoć kriminalaca, vladaju Srbijom do dana današnjeg. Mjesec-dva prije tog 12. marta 2003. Đinđić je izjavio: “Svaka država na svijetu ima svoju mafiju. Samo u Srbiji mafija ima svoju državu.” Time je sebi potpisao smrtnu presudu. Htio je uhititi sve te kriminalce s legitimacijama DB-a koje im je dao Stane Dolanc da bi u ime države ubijali po svijetu. Ubili su oni njega i time trasirali put za povratak na vlast nacionalšovinista koji su devedesetih godina zemlju poveli u rat, u međunarodnu izolaciju i gubitak Kosova.

Taj idealni tim, odnosno nacionalšovinistička i kriminogena klika izgleda ovako: Milošević, Dačić, Šešelj, Nikolić, Vučić, Arkan i Palma. Imaju i jaku rezervu u vidu “demokratskog” nacionalista Vojislava Koštunice. To je tim koji je u Srbiji, umjesto pravne, stvorio mafijašku državu, umjesto parlamentarne kupleraj demokraciju. Zahvaljujući Miloševićevu izbornom sustavu, koji Đinđić nije uspio promijeniti, jer su ga ubili dan-dva prije nego što je izdao nalog za uhićenje svih tih kriminogenih struktura u MUP-u Srbije i službama sigurnosti, oni danas uvode u Parlament svoje sinove, rođake, kriminalce i ljubavnice. I sve to pod parolom “Zato što volimo Srbiju”.

Naravno da sam zbog ovoga što govorim i pišem imao bezbroj problema. Svako malo sam na sudu, a već više od godinu dana sudski mi plijene dvije trećine mirovine na račun duševnih boli jednog od vjernih sljedbenika svake vlasti u Srbiji. Zove se Ivan Ćurković.

E sad, nije teško zamisliti kakva bi moja pozicija bila da sam pisao panegirike Aleksandru Vučiću, kao što je svojevremeno samoproglašeni najbolji novinar Srbije Aleksandar Tijanić radio Slobi “Bengalskom tigru” Miloševiću. Ako ništa drugo, bio bih generalni direktor RTS-a.

Je li onda Vučić politički subjekt ili tek objekt s kojim se dirigira iz sjene?

– Veliki problem srpske političke scene je u tome što Vučića tretiraju kao normalnog političara a ne kao običnog simulanta, uzurpatora i manipulatora, koji je državne službe sigurnosti pretvorio u svoju pretorijansku gardu. Uz njihovu pomoć on je stavio pod kontrolu 99 posto medija u Srbiji, do te mjere da se prekidaju redoviti programi na televizijama s nacionalnom frekvencijom da bi se objavilo maltene što je Vučić sanjao.

Kada je Milošević vodio rat na Kosovu i kapitulirao potpisivanjem tzv. Kumanovskog sporazuma, Vučić je u toj Vladi Srbije bio ministar za informiranje. Europa i Amerika su tog, u europsko odijelo presvučenog nacionalista, izabrali da potpiše za međunarodnu zajednicu prihvatljiv obvezujući ugovor s Kosovom, bez formalnog priznavanja nezavisnosti. Da podsjetim, Milošević je pokušao očistiti Kosovo od Albanaca da bi tamo naselio Srbe iz Kninske krajine. Kada taj suludi dogovor Miloševića s Tuđmanom nije uspio, odnosno završio bombardiranjem Srbije, srpske vlasti prave novu grešku.

Umjesto pregovora s Albancima o rješavanju problema preostalih Srba na Kosovu, oni teritorij bivše srpske južne pokrajine bukvalno amputiraju i pod parolom “Kosovo je srce Srbije” kreću u neviđenu pljačku građana Srbije. Jer samo Vučić i kompanija znaju kamo ide novac iz proračuna Srbije namijenjen Srbima na Kosovu… Kada bude stavio potpis na taj obavezujući sporazum Srbija-Kosovo, on će po mom sudu završiti političku karijeru.

Jesu li Vučić, Nikolić, Dačić, Vulin… danas ta većinska Srbija?

– Ni slučajno oni nemaju većinu u Srbiji, jer iza te KNK političke klike stoji samo četvrtina biračkog tijela Srbije. To pokazuju rezultati svih šest izbornih procesa za vrijeme šestogodišnje vladavine Aleksandra Vučića. On je u permanentnoj izbornoj kampanji. Ni u jednom vlastodržačkom mandatu, a bio je prvi potpredsjednik Vlade, pa zatim premijer i sada predsjednik Srbije, nije izdržao ni dvije pune godine. I na svim tim izborima od prosječno 50 posto izišlih na birališta, on je dobio 50 posto glasova. To je, dakle, četvrtinska, a ne većinska Srbija.

Može li doći do pomirenja između Srba i Hrvata dok oni, jašu?

– Ne znam za Hrvatsku, ali znam za Srbiju. Vlastodršci ne razmišljaju ni o kakvom pomirenju. Sve je kod njih simuliranje normalnosti, od politike i privrede do kulture i sporta. Njihovi razgovori s kolegama iz Hrvatske čisto su fingiranje, nema tu nikakve suštine. Ako mene pitate o pomirenju, reći ću vam da je to čista besmislica. Jer Hrvati i Srbi i kao narodi i kao države nikada nisu bili u svađi, a pogotovu ne u ratu.

Nema tog teritorija na planetu na kojem bi mogli ratovati dva naroda. Ratuju takozvani predstavnici naroda i njihove vojske. Uostalom, ja sam Srbin, a moja djeca imaju i hrvatske krvi jer im je majka Splićanka. O svemu tome pišem u knjizi “Nebo se otvorilo…” i nadam se da će se naći izdavač knjige u Hrvatskoj. Pogotovu kad se zna da u njoj pišem i o svojim sportskim prijateljima: Milki Babović, Mladenu Deliću, Boži Sušecu, Ćiri Blaževiću, Peri Zlataru, kao i o tolikim velikanima hrvatskog sporta i nogometa.

Kako ste doživjeli nedavni Vučićev posjet Hrvatskoj?

– Kao čistu manipulaciju, što je i pokazao njegov posjet Vrginmostu. I vi ste mogli vidjeti kakvog besramnika Srbija ima na čelu države. Vučić je u Hrvatskoj pokazao političku neinteligenciju, da ne upotrijebim grublju riječ. Čovjek jednostavno ne shvaća da je prošlost jedina ljudska dimenzija koju ne možeš promijeniti. Možeš pravdati svoje stavove iz mladosti nedovoljno artikuliranom sviješću, ali ne možeš negirati ono što si tada govorio jer time pokazuješ da si lažov. A tko laže, taj i krade i tako redom.

Je li bilo pretjerano od njega očekivati ispriku za zločine?

– Naravno da je pretjerano, jer on je bio dio tog organiziranog ratnog kriminala. Čovjek je i danas ponosan što je kao pripadnik navijačke grupe Delije sudjelovao u onoj tučnjavi u Maksimiru, odnosno, u navijačkom ratu s BBB-ima kada je prekinuta utakmica Dinamo-Zvezda. A znate li tko je bio njegov komandant u tom ratu? Željko Ražnatović-Arkan.

Tko danas vlada Zvezdom i Partizanom kao dva najjača srpska sportska simbola?

– Grdno griješite. Zvezda je bila (više nije) srpski, a Partizan je i danas jugoslavenski sportski simbol. Moj pokojni prijatelj i kolega Tomislav Židak lijepo je više puta napisao: Partizan je treći najveći hrvatski klub jer su ga između ostalih osnovali Hrvati Franjo Tuđman i Artur Takač. Partizanove plavo-crvene dresove, dok ih Tuđman nije zamijenio crno-bijelima nosili su između ostalih Stjepan Bobek, Zlatko Čajkovski, Branko Zebec, Bruno Belin, Miroslav Rede i da ne nabrajam.

Danas su, međutim, Zvezda i Partizan isto, a to znači propali klubovi i simboli prošlosti. To su pravi “crnoberzijanci” jer im Vlast dozvoljava da ne plaćaju nikakve obaveze od komunalnih do poreznih. Posluju na crno jer su im zbog enormnih dugova blokirani svi računi. Zvezdu i Partizan danas, kako njihovi uzurpatori vole reći, vodi Tribina, a to su njihovi profesionalni navijači Delije i Grobari. Sve je to tako jer je i vlastodržac potekao iz tog miljea. Dakle, Srbiju vodi navijač.

Tko je naručio tučare iz Splita na Partizanov jug?

– Profesionalni navijači Zvezde i Partizana su produžena ruka kriminaliziranih i privatiziranih službi takozvane državne sigurnosti. Zna se da su ta navijački zavedena djeca i na Zvezdinu i na Vojnom stadionu najveće tržište narkotika. U tome je suština tučnjave na južnoj tribini Vojnog stadiona, ali pošto je policija kao i “službe” privatizirana, o čemu se točno radilo doznat će se kad ova vlast u Srbiji ode u ropotarnicu povijesti.

Ima li smisla zajednička nogometna liga?

– Ima smisla i to je neminovnost, ali ne u formi iz doba zajedničke države i ne pod vlašću nacionalšovinista. Pa nisu li Francuzi i Nijemci, Šveđani i Norvežani bili stoljetni krvni neprijatelji, a danas žive u Europi bez granica i njihovi klubovi igraju Ligu prvaka. Mislim da bi Liga prvaka s Balkana bila prava stvar, ali naravno kada s vlasti odu Hrvati i Srbi kojima je nacionalnost i patriotizam profesija.

Zoran Šagolj (Slobodna Dalmacija)