Kliker.info

Većina stanovnika Bosne i Hercegovine ne zna mnogo o Islandu. Ova evropska zemlja većinom je u bh. javnosti poznata po uspjesima njihove rukometne reprezentacije, hladnoći i izuzetnoj udaljenosti. Manje je poznato da je Island uslijed globalne ekonomske krize, koja je nastupila 2008. godine, među prvima u Evropi uspješno prebrodio probleme.

Islanđani svoj ekonomski uspjeh i dugoročnu stabilnost zemlje zasnivaju na ribarstvu, koje je, sve do prije nekoliko godina, bilo glavni izvor prihoda. U posljednje dvije godine Island je zabilježio rekordan broj turističkih posjeta. Prema podacima koje iznosi islandski portal grapevine.is, Island je 2017. godine posjetilo dva miliona stranih turista. Kada uzmemo u obzir to da Island ima ukupno 334.252 stanovnika, dolazimo do podatka da je Island posjetilo čak šest puta više turista nego što iznosi ukupna populacija ove zemlje. Za ovu godinu procjene su da će broj turističkih posjeta još više rasti. Veliki turistički rast u samo nekoliko godina dokaz je da Island svoj “sistemski rad” primjenjuje u svim sferama. Zbog toga Island važi za jednu od najpoželjnijih država za život.

BOSANSKOHERCEGOVAČKI “POČETAK” NA ISLANDU

Organiziranost i pružanje prilike svima koji žele napredovati privuklo je i prve doseljenike iz Bosne i Hercegovine na Island, koji su većinom dolazili tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i nekoliko godina poslije njenog okončanja. Bilo je i onih koji su svoj “novi početak” na Islandu započeli prije agresije, a riječ je, uglavnom, o sportistima. Među prvim Bošnjacima koji su doselili na Island bio je Hajrudin Čardaklija, nekadašnji golman FK “Sarajevo”. Čardaklija je u ovu udaljenu i za njega tada nepoznatu državu došao nekoliko mjeseci prije početka rata u BiH zbog angažmana u FK “Breidablik Kópavogur”. Zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu kraći angažman na Islandu pretvorio se u boravak duži od dvadeset pet godina.

“Na Island stižem sada već davne 1992. godine. Plan je bio da na Islandu provedem kraći period. Zbog okolnosti koje su vladale u našoj domovini Bosni i Hercegovini, pretvorilo se to u dugotrajan boravak. Pripadam prvoj generaciji doseljenika iz Bosne i Hercegovine, koji su većinom na Island dolazili zbog angažmana u fudbalskim klubovima. U početku je bilo veoma teško navići se na mentalitet, koji je drugačiji od onog na koji smo navikli u Bosni i Hercegovini. Na Islandu se mnogo radi i dvanaest radnih sati dnevno za Islanđane predstavlja sasvim uobičajeno radno vrijeme. Pet dana u sedmici ulice su puste jer su Islanđani naviknuti na konstantan rad i veliku disciplinu koja je za nas u početku bila čudna. Ono što je nama, kao prvoj generaciji na Islandu, predstavljalo veliki problem bio je islandski jezik, koji je veoma težak. No, bili smo svjesni da se, ako želimo napraviti nešto više u ovoj dalekoj zemlji, moramo prilagoditi nametnutim normama ponašanja, ali da ne zaboravimo odakle dolazimo”, prisjeća se Čardaklija.

Kaže da su svi oni koji su željeli napraviti poslovni iskorak na Islandu to i uspjeli. Na Islandu trenutno boravi oko tri stotine građana porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a većina se njih veoma dobro privikla na uvjete koje Island pruža. Ipak, ono što nedostaje Bosancima i Hercegovcima na Islandu jeste udruženje koje bi okupljalo bh. manjinu.

“Nemamo organizirano bh. udruženje koje bi nam olakšalo svakodnevnu međusobnu komunikaciju. Ipak, to nas nije spriječilo da se međusobno pomažemo i da islandskom društvu dokažemo da zaista vrijedimo kao individue, ali i kao manjinska zajednica. Ima mnogo uspješnih Bosanaca i Hercegovaca na Islandu. Najviše je onih koji su se dokazali kroz sport, koji na Islandu doživljava veliku ekspanziju u posljednjih dvadesetak godina. Od važnijih imena treba spomenuti sportiste koji su napravili dobre fudbalske karijere kao igrači i treneri.

Prije svega, treba spomenuti Izudina Dadija Dervića, reprezentativca Islanda u nogometu porijeklom iz Prnjavora, te Miralema Miću Haseta, koji je bio odličan nogometaš i izvanredan sudija. Ovaj vrijedni Sarajlija mnogo je godina sudio ovdje na Islandu. Tu su i nogometni treneri Milan Janković Bišćanin, Ejub Purišević i Nihad Cober Hasečić iz Ilijaša, kao i veliki humanitarac Enes Čogić iz Travnika. Davor Purušić je također zanimljiva ličnost. On je 1993. godine ranjen u Sarajevu od granate i prebačen na liječenje u Reykjavik, nakon čega je ostao na Islandu, zasnovao porodicu, završio potrebno obrazovanje i sad se veoma uspješno bavi advokaturom”, priča Čardaklija.

UVIJEK NA USLUZI DOSELJENICIMA

Ono što Čardaklija najviše cijeni kod Islanđana jeste njihovo nastojanje da pomognu doseljenicima bez obzira na to odakle dolaze. I sam je osjetio naklonost Islanđana, koji su mu omogućili da se poslovno usavrši. Hajrudin Čardaklija trenutno je trener golmana FK “Vikingur”, koji nastupa u elitnom društvu islandskog nogometa.

“Svoje trenersko usavršavanje postigao sam uz pomoć ovdašnjeg nogometnog saveza. Poznato je da Islanđani veoma dobro kopiraju pozitivne stvari iz ostalih zemalja, a jedna stvar koju su kopirali od uspješnijih evropskih zemalja jeste i sportski segment. Kao plod nove sistematske strategije iz 2006. godine, prošli smo potrebne edukacije kako bismo unaprijedili svoje nogometno znanje. Nisam jedini stranac koji je uspješno prošao ove edukacije, što dovoljno govori o tome koliko Island ulaže u doseljenike koji žele napredovati, ma o kojem pozivu da je riječ. Island ne ograničava ljude, što znači da, ako se usavršite u jednom poslu, ne mora značiti da ste za njega prikovani do kraja svoje karijere.

Kao primjer mogu navesti svog sina Denisa, koji je bio golman u FK ‘Vikingur’, a s njima je čak igrao i mečeve u okviru evropskih takmičenja. Činilo se da će krenuti mojim putem, ali se predomislio, završio fakultet i sada uspješno radi u jednoj od institucija. Važno je istaknuti da Island kao država promovira i vjerske slobode, pa tako Bošnjaci koji žele obavljati svoje vjerske dužnosti mogu to nesmetano raditi. Palestinci muslimani zaslužni su za organiziranje islamskog vjerskog života na Islandu, a da islam nije ‘mrzak i stran’ Islanđanima, govori činjenica da ima Islanđana koji su prešli na islam”, naglašava Čardaklija.

Da se strani doseljenici na dalekom Islandu osjećaju skoro kao kod svoje kuće, govori i činjenica da sve manjinske zajednice koje zatraže da izučavaju svoj jezik ili historiju u veoma kratkom roku dobiju odobrenje uz znatnu novčanu pomoć islandskih vlasti. Najveću manjinsku zajednicu na Islandu čine Poljaci, koji su među prvim dobili prvo na učenje svog maternjeg jezika. Iako je bh. zajednica na Islandu nekoliko puta manja od one Poljske, Vlada Islanda podjednako je imala razumijevanja prema Bosancima i Hercegovcima koji su željeli učiti bosanski jezik i historiju Bosne i Hercegovine. Enisa Čardaklija, jedan od prvih predavača bosanskog jezika na Islandu, prisjeća se inicijative koju je prije petnaestak godina pokrenula. Shvaćajući da je drugoj generaciji Bosanaca i Hercegovaca u ovoj zemlji nužno potrebno učenje bosanskog jezika, uložila je mnogo napora kako bi ovaj projekt zaživio.

“Prije petnaestak godina shvatila sam da se nešto mora učiniti po pitanju učenja bosanskog jezika. Lokalnim vlastima sam uputila inicijativu o omogućavanju ovog za nas veoma značajnog projekta, a oni su odmah pokazali susretljivost i veliko razumijevanje prema mom zahtjevu. U veoma kratkom razdoblju dobili smo odobrenje, ali i značajne prihode koji su unaprijedili učenje bosanskog jezika, kulture i historije. Početak ovakvog projekta bio je veoma značajan za našu zajednicu koja je hiljadama kilometara udaljena od svoje domovine. Kao bivši predavač na ovakvom projektu, svjesna sam potrebe kontinuiranog učenja maternjeg jezika i svega ostalog što ima poveznicu s našom domovinom.

Veoma je važno da mi kao prva generacija njegujemo bosanski jezik i naše ostale običaje u svojim domovima, što će sigurno znatno doprinijeti jačanju povezanosti s našom domovinom. Mi nismo velika zajednica na Islandu, ali su se prema našim zahtjevima odnosili kao i prema onim od mnogo većih doseljeničkih grupacija. Ovakva politika vlasti na Islandu i briga o doseljenicima dovela je do toga da u ovoj zemlji skoro da nema kriminala, a opuštena i porodična atmosfera, koja vlada u svakom kutku Islanda, privlači nove doseljenike. Istina, veoma je teško dobiti trajni boravak na Islandu, ali je primjetno da ovo područje postaje sve više primamljivo za posjetioce i doseljenike”, konstatira Enisa Čardaklija.

ISLANĐANI SE INTERESIRAJU ZA BOSNU I HERCEGOVINU

Enes Čogić iz Travnika također pripada prvoj generaciji doseljenika iz Bosne i Hercegovine. Njegov dolazak na Island u vezi je sa sportom, a na Islandu se okušao i kao ugostitelj. Čogić je bio pokretač prve ćevabdžinice na Islandu. Ipak, ono po čemu je posebno poznat ovaj Travničanin jeste kontinuirani humanitarni rad kojim je pomogao velikom broju porodica s adresom u Bosni i Hercegovini. “Moja parola uvijek je bila dobro se dobrim vraća, a, upravo vođen tom rečenicom, ne pridajem veliki značaj tim poduhvatima. Svjestan toga da sam Bošnjak, svoj narod uvijek stavljam na prvo mjesto, ali nikada nisam bio slijep i bezdušan prema onim druge vjere ili nacije. Jednostavno, ljude dijelim na dobre ili loše, a od dobrih nikada ne okrećem glavu”, govori Čogić.

Sa suprugom i četvericom sinova Čogić živi u gradiću Mosfellsbær, koji je na Islandu poznat kao mjesto koje baštini staru vikinšku tradiciju, a ta činjenica privlačna je velikom broju turista koji u ovaj gradić dolaze kako bi čuli mitske priče o kultnim Vikinzima.

“Naš je grad veoma zanimljiv stranim turistima jer, pored toga što pruža izuzetan mir, nudi i historijske priče o vikinškom naslijeđu Islanda. Priča koja je u vezi s Mosfellsbærom zasnovana je na mitskim pretpostavkama da je upravo na ovom mjestu jedan od slavnih Vikinga zakopao svoje blago koje još uvijek niko nije pronašao, što je posebna atrakcija radoznalim turistima”, priča Čogić.

Upoređujući turističku ponudu Islanda i Bosne i Hercegovine, Čogić konstantira da iz primjera Islanda možemo mnogo naučiti. Iako Island ima mnogo toga za ponuditi stranim turistima, mišljenja je da Bosna i Hercegovina nudi čak i više. Ovu konstataciju podupire mišljenjima Islanđana koji su imali priliku uvjeriti se u prirodne ljepote i sve ostalo što naša domovina Bosna i Hercegovina nudi.

“U više navrata dovodio sam grupe od nekoliko desetaka Islanđana u Bosnu i Hercegovinu. Uvijek mi ističu svoje oduševljenje onim što vide u našoj domovini. Posebno mi je ostalo urezano u sjećanje kada sam grupu svojih prijatelja s Islanda odveo na Vlašić. Bili su oduševljeni, a neki od njih su čak kupili vikendice na Vlašiću kako bi se ponovo vraćali na ovo predivno mjesto. Čak su mi govorili da bi u našoj domovini ostali i trajno, što me je posebno oduševilo, jer, poslije takvih impresija koje ponesu nazad na Island, zagarantiran je ponovni i masovniji dolazak Islanđana u Bosnu i Hercegovinu, od čega naša država ima samo dodatne koristi”, naglašava Čogić.

Ono što Čogić potencira jeste zainteresiranost Islanđana za Bosnu i Hercegovinu, posebno za sudbinu njenog naroda, koji je uslijed agresije bio primoran utočište potražiti van njenih granica. Za razliku od nekih naroda koji su nam geografski mnogo bliži, Čogić kaže da Islanđani veoma dobro poznaju historiju naše zemlje, te da su mu u razgovorima uvijek isticali da su bili na strani dobra i istine.

“Islanđani su veoma dobro upoznati sa sudbinom Bosne i Hercegovine. Priča o agresiji na našu domovinu kod njih izaziva osjećaj tuge. I bez da im neko od nas priča o tome, izuzetno su informirani o svim dešavanjima tokom te četiri ratne godine. Drago mi je da u razgovoru s njima mogu primijetiti da ih zanima Bosna i Hercegovina, te da kao narod vole istraživati i učiti. Posebno me raduje to što imaju veoma pozitivan stav prema Bosni i Hercegovini kao nezavisnoj državi, ali i njenim stanovnicima, čemu je svakako doprinijela i naša veoma dobro integrirana zajednica u njihovoj državi”, napominje Čogić.

Bosna i Hercegovina nema ambasadu na Islandu. Za bh. manjinsku zajednicu zadužena je Ambasada Bosne i Hercegovine u Kraljevini Norveškoj na čelu s ambasadorom Nedimom Makarevićem. Ova je činjenica dijelom otežala ozbiljnije organiziranje Bosanaca i Hercegovaca na Islandu. Organiziranjem nekog od udruženja s bh. predznakom znatno bi se olakšala međusobna komunikacija, a eventualne aktivnosti i njegovanje tradicije bilo bi olakšano.

“U velikoj mjeri smo međusobno povezani. Imamo porodična druženja, pomažemo jedni druge, ali svjesni smo da to može puno bolje. Na individualnom planu smo većinom svi ostvareni, i naše porodice također. Ono što fali jeste neka organizacija koja će imati ulogu da nas povremeno okupi. Druge manjinske zajednice većinom imaju organizacije i mogu reći da je to potrebno i nama. U nekim zemljama ambasade potiču međusobne kontakte, a mi je na Islandu nemamo.

Ono što me ipak posebno raduje jeste druga generacija Bosanaca i Hercegovaca koja je rođena na Islandu i koja je naš veliki ponos. Obrazovani su i veoma aktivni članovi islandskog društva. Iako postoje iznimke onih koji slabije govore bosanski jezik, velika je većina onih koji tečno govore bosanski. Upravo od ove generacije u budućnosti očekujem da možda organizira neko naše udruženje čija bi se vrijednost veoma brzo uvidjela”, dodao je Čogić.

Admir Lisica (Stav)