Kliker.info

Dr. Anis Bajrektarević profesor je međunarodnog prava i globalnih političkih studija u Beču, te urednik njujorškog naučnog magazina za geopolitiku (GHIR). Autor je niza knjiga na temu geopolitike i tehnologije.Američki izdavač “NOVA” upravo je objavio njegovu šestu knjigu Europe and Africa: Security Structures.

• Terorizam i napadi u svijetu promijenili su osnovne principe života u slobodi i demokratiji. Kako gledate na taj problem, koliko mu se uopće pridaje pažnje, kao jednom od ciljeva terorizma?

U “kolijevci slobode”, kako mi doživljavamo i tretiramo Francusku, vanredno stanje, koje suspendira elementarna ljudska prava i slobode, prolongira se nekoliko puta i to više ne izaziva nikakvu pažnju medija. To je ono što treba da nas zabrine. Ako to nazovemo nekim ciljem terorizma, on je apsolutno postignut. Redarstvene akcije, odnosno segment društva koji se bavi sigurnošću građana zakazao je. Mi nismo vidjeli nigdje ostavku. Ministar unutarnjih poslova nigdje u Europi nije podnio ostavku. Čak se dogodilo suprotno: službe su dobile više novca i više ovlasti – a građani nesigurnost i nasrtaj, prvo nasumičan i kaotičan od fanatičnih pojedinaca, a potom sustavno od sivih struktura, čiji opseg i djelatnost postaje sve dubiozniji i sve više mimo onog Ustavom propisanog.

Naprosto su se – posebice kroz medije, a zatim polako i tiho kroz parlamente, ili kroz dekrete vlada ili predsjednika (zavisno od sistema), uvodili paketi koji suspendiraju temeljna prava i slobode – pravo na okupljanje, pravo na slobodu medija, pravo na neprisluškivanje, pravo na neskupljanje osobnih podataka u komunikaciji, bilo elektroničkoj, bilo vanelektroničkoj…

Znači, cijeli niz prava prvo je erodiran, pa suspendiran. Kad ste spomenuli terorizam, važno je reći da je vojno ISIL, kao jedna velika skupina terorista, koja se čak i prostorno ostvarila, definitivno eliminirana kao teritorijalni faktor i neka vojna snaga. Ne treba zaboraviti da su oni imali veliku teritoriju.

Dakle, i geopolitički i ideološki, ISIL je bio zvijezda padalica – fenomen kratkog daha. Ali, ozbiljan udar na građanska prava i slobode u demokratskom svijetu ostaje tamna sjena, da li ISIL-a ili onih koji su se okoristili time. Terorizmu se daje ne samo redarstveno-sigurnosni odgovor nego i ideološki. Na tom pitanju naše demokracije opstaju ili padaju.

• Na koji će način sada djelovati militanti, s obzirom na promjene koje su se dogodile?

Dio ISIL-a ide, naravno, u podzemlje, konspiraciju, te u toj novoj konfiguraciji vjerojatno nastavljaju aktivnosti. Ali, uz obračun s ISIL-om, kriminaliziran je i “muslimanski svijet”. Tako je ozbiljno uzdrmana jedna sunitska, pogotovo arapska debata unutar islamskog svijeta, što će se jako odraziti. Očekujem da predvodnici jedne važne debate kao što je “Islam i modernost, islam za 21. stoljeće”, suniti, pogotovo iz zemalja koje nisu desetkovane tzv. Arapskim proljećem, neće biti u stanju da konstruktivno, istrajno i aktivno participiraju u toj debati. Ova će debata unutar muslimanskog svijeta (posebice onog sunitskog) doći zapravo iz nearapskih zemalja. To je jako važno kontekstualizirati, jer na području bivše zajednice Južnih Slavena, pogotovo u Bosni i Hercegovini, ima puno muslimana. Od samo nekoliko pretežito muslimanskih zemalja Europe Bosna i Hercegovina je najveća, pa će kao takva biti neka vrsta lakmus-papira za događaje i procese koji slijede.

• Kako vidite trenutnu situaciju na Bliskom istoku i ulogu Rusije?

Dvije stvari vezane su za Bliski istok – povratak Rusije kao ozbiljne sile koja ima svoju agendu i koja se ne libi i vojno angažirati. Rusija je ostvarila još jednu moralnu premoć na Bliskom istoku koja se nerado spominje u zapadnim medijima, pa i u ostatku svijeta, a to je jedan veliki moralni kredit koji je Putinova Rusija ostvarila na Bliskom istoku, poglavito zaštitom kršćana.

Zapad je u više navrata ignorirao pozive Vatikana i nije izrazio ozbiljnu zabrinutost, osim ponekad deklarativnu, a pogotovo nije učinio gotovo ništa da pomogne kršćanima, koji su bili u nezavidnoj situaciji, posebice u Iraku, potom u Siriji, Libanonu, Egiptu… Čak je i Vatikan više puta odao priznanje Rusiji, tako da je priskrbila za sebe jednu veliku moralnu pobjedu i to da je zaštitnik izvornog kršćanstva i kršćana Bliskog istoka. Pritom nije narušila postojeće odnose između muslimana, odnosno unutar muslimanskog svijeta. Znači, nije promijenila balans između sunita, šiita i ostalih skupina koje su tamo (pogledajte Siriju i Egipat).

Potpuno drugačiju situaciju imamo u arapskom svijetu, koji je, pogotovo sunitski svijet, grubo ometen u debati “Islam i modernost, islam za 21. stoljeće” i grubo je skrenut s tog kolosijeka. A civilizacijski sunovrat bio je ISIL, prije toga Al-Kaida, uz Arapsko proljeće – koje, kao što vidimo danas, jeste zlorabljeni socijalni revolt 2011–2012. te veponiziran kao instrument tzv. korisnom idiotu da rastoči arapsku državu sekularnog i republikanskog uređenja, te produži vijek opskurnim vjeronazorima, te apsolutističkim monarhijama Zaljeva.

• Vratimo se Evropi i onom što obilježava događaje u zemljama članicama Unije. Brexit, katalonsko pitanje i ideološka pomjeranja?

Atlantistički svijet, pogotovo taj segment Europe ili Zapada, ulazi u dugo razdoblje krize iz koje neće izaći onako kako je ušao. Definitivno će atlantistički svijet izgubiti supremaciju, dominaciju svijetom. Međutim, i Bizantijum se trošio i raspadao 800 godina. Ne vjerujem da će to trajati toliko, ali sigurno će trajati jako dugo, jer Zapad ima različite metode, palijative, narative, vojne čizme, kako vole reći, znači, da uspori kontrakciju, amortizira i kalibrira svoje neumitno povijesno povlačenje, da umanji pad. Dakle, ono što nam se u udarnim vijestima priopćava putem medija o svijetu Zapada danas samo je vanjska manifestacija jednog dubljeg i sveobuhvatnijeg procesa, vrh ledenog brijega, promjena na vanjskom epidermu kože koja upućuje na dublju transformaciju u organizmu.

Imamo referendum u Kataloniji, djelovanje centripetalnih i centrifugalnih sila u toj važnoj zemlji južnog atlantističkog svijeta. Na drugom kraju. na sjevernom Atlantiku, šok i nevjerica. S jedne strane Brexit, koji je iznenadio i Britance, a na drugom je predsjednik SAD-a Donald Trump, uz zbunjenost američkih, poglavito priobalnih medija (Washington, NY, LA, SF, Seattle, Boston), koji golemi šok vlastite spoznaje što je zapravo prava Amerika ne mogu i ne žele sačuvati samo za sebe, pa opterećuju cijeli svijet time. Imamo situaciju da su liberalni mediji još frapirani što je Trump predsjednik. No, što god mislili o njemu, on je legitimno izabran. Njega je izabrala jedna umorna mezo-Amerika, koja posrće u nesređenoj infrastrukturi zemlje naoružane do zuba, u odsustvu socijalne kohezije. To je zemlja koja je umorna od toliko rada, jer u jednoj obitelji morate imati tri posla. I ta smorena i sluđena Amerika glasovala je za ovakvog predsjednika, kao što je i Britanija umorna od jedne velike svjetske uloge, te ne može više održati svoj status “vještog balansera”.

• Ima li nagovještaja neke velike pozitivne svjetske ideje za umorne države i umorni svijet, kako Vi kažete?

U proteklih 20–30 godina mi nismo imali ozbiljnu ideju. Novi hladni rat, generiranje siromaštva, te potonja kriminalizacija, zakiseljavanje oceana i naših društveno-političkih odnosa, demonizacija drugog i drugačijeg – stare su mržnje i povijesno poraženi koncepti.

Dalje, kroz naše institucije i njihove instrumente ipso facto mi inzistiramo na mehanizmima raslojavanja (klasnih, generacijskih, povijesnih, geografskih). Nažalost, mediji sve više služe romantizaciji bogatstva. Pogledajte samo Euronews kao primjer. A u sve većem broju zemalja usvaja se nova legislativa koja kriminalizira siromaštvo.

Mi u EU-u napustili smo i jednu sjajno koncipiranu ideju, a to je tzv. Lisabonska strategija iz 2000, dopunjena 2001. godine Geteburškom strategijom. To je trebao biti road-map za Europu kako da pomiri kapital i rad sa zaštitom okoliša. Danas nam se, poslije deceniju i pol zaborava, nudi bilateralna inicijativa predsjednika Macrona, koji niti ima mandat ni vertikalu ni izbalansiran pristup ni legitimitet da zamijeni Lisabonsku strategiju.

Dakle, na planetarnom nivou, neki transkontinentalni apel, jednu transkontinentalnu privlačnost, kakav je bio samit u Riju ‘92. godine, mi nismo imali.

Sada One Road – One Belt (OROB) inicijativa predstavlja prvu ozbiljnu ideju koja Kinu (dakle, Aziju) povezuje s drugim kontinentima. Ona ima svoju pacifičku, afroazijsku, kao i euroazijsku dimenziju. Povezuje svijet. Ona vuče ozbiljnu transverzalu, u svakom mogućem civilizacijskom, gospodarskom, tehničko-tehnološkom, transportnom i svakom drugom pogledu i ne obuhvata samo morske nego i kopnene puteve. To će izazvati najveći geopolitički shift još od vremena velikih otkrića krajem 15. stoljeća. Moramo i u Bosni i Hercegovini osluškivati taj svijet, sami i skupa s drugim Južnim Slavenima. Od Skoplja do Ljubljane moramo izbalansirati odnose spram svijeta. Postoje četiri strane svijeta i politika Bosne i Hercegovine, i gospodarska i kulturna i politička, isto tako mora odražavati elementarne principe zemljovida, a to su harmonija i balans sve četiri strane svijeta.

• Šta nama, ovdje i sad, valja činiti?

Danas, nakon 25 godina vožnje u rikverc ili vožnje punom brzinom naprijed uz gledanje u retrovizor, kako god hoćete da alegorirate ovo beskoncepcijsko stanje u kretanju društva koje živi u konstantnom samoporicanju, posve uznemirujući fakti očevidni su pred nama.

Ne postoji nijedna jedina pretpostavka (gospodarska, demografska, socijalna, kulturološka, lingvistička, politička, medijska, povijesna, generacijska) koju Južni Slaveni nisu ispunili za svoj potpun i brz biološki nestanak s povijesnih prostora. Pitanja slavenstva i antifašizma nisu pitanja našeg izbora ili ideološkog opredjeljenja. To je naprosto pitanje našeg biološkog opstanka. Ne znam jesmo li prošli točku nakon koje povratak više nije moguć, ali smo, kao nikada prije u povijesti, na točci trajnog i nepovratnog gubitka našeg biološkog sućanstva. Mi smo pred potpunom biološkom samoderogacijom.

• Poznata je Vaša teza da smo mi odustali od sebe kad smo historijski bili najviše u pravu. Pojasnite šta to znači.

Posve ispravno, predvodili smo svijet alternative, trećeg puta i humanizma. Nismo bili sami, bio je to cijeli pokret, koji i dan-danas ima više glasova u UN-u nego što često mogu Amerika i Rusija kombinirano privoliti na glasanje za njihovu potporu. Pazite, mi smo odustali od sebe kad smo povijesno bili najviše u pravu. Germanofoni Njemačke i Austrije nisu odustali od sebe ni pod salvom čelika koji im je padao po glavi danonoćno, gotovo godinama. A bili su povijesno najviše u krivu.

Japan nije odustao ni nakon atomske bombe, a bio je duboko u povijesnoj stranputici i masovnom zločinu, kao i njegovi germanski saveznici. A mi ovdje, gdje su se odvijale najhumanije bitke Drugog svjetskog rata, odustali smo od sebe kad smo povijesno bili najviše u pravu, krajem 1980-ih, kad smo vidjeli da blokovsko sučeljavanje posustaje i da globalni odnosi prelaze u fazu relaksacije i kad smo konačno humanizirali radne odnose. Ne samo da je pravo na rad bilo Ustavom zajamčeno nego ste imali i obavezu učestvovati u svim horizontalnim i vertikalnim odlukama vezanim za proces rada, dohodak i kapital, a o tome se sanjalo još od Periklovog doba.

Stoga ne treba čuditi zašto Japanac, Austrijanac i Nijemac danas uživaju svjetski ugled i divljenje, a mi planetarni prezir i gnušanje. Ne popuštajte sluganski i kukavički nego se stoički iznesite s nedaćom i žrtvom!

Alen Jazić (Aljazeera)