Kliker.info

Nastala kao izraz težnje za nacionalnom slobodom, Jugoslavija je zemlja čije evociranje, u godinama nakon njenog definitivnog nestanka, izaziva različite reakcije i budi sasvim oprečne emocije. Takav odnos prema političkom organizmu prošlosti sasvim je normalan, ali nije “normalno” da se historija te zemlje neprekidno falsifikuje i anatemiše.

Ideja jugoslavenstva rođena je u hrvatskim intelektualnim krugovima, a istina o osjećanjima koje su Hrvati gajili prema stvaranju zajedničke države suprotna je mitovima koji se danas plasiraju iz ideoloških centara hrvatske desnice. U vrijeme raspada Austro-Ugarske monarhije “gotovo čitava inteligencija podržavala je ideju jugoslavenskog ujedinjenja”, kaže historičar Dragan Markovina.

Autor knjige Povijest poraženih, rođeni Mostarac i splitski profesor historije Dragan Markovina, zbog insistiranja na pisanju historiografske istine u dijelu hrvatske desničarske javnosti napadan je kao “jugonostalgičar” i “neprijatelj hrvatstva”, što se u današnjoj konzervativnoj Hrvatskoj ne doživljava kao primjedba djelu i intelektualnom ponašanju nego kao konačna osuda naučnom i javnom djelovanju.

• Ideja jugoslavenstva rođena je u hrvatskim intelektualnim krugovima i većina hrvatskih političara u periodu sloma Austro-Ugarske monarhije, krajem Prvog svjetskog rata, bila je sklona ideji stvaranja velike južnoslavenske političke zajednice. Ko su bili nosioci ideje među onovremenim intelektualcima?

Ta tvrdnja je posve točna. Ostavimo li ovdje kompletan Ilirski pokret po strani, iako je njegovo naslijeđe nemoguće zanemariti kad govorimo o ovoj temi, s obzirom na to da bez njega ostvarenje te ideje ne bi dobilo infrastrukturnu bazu, nećemo moći kao ključnu figuru te inicijalne faze zanemariti Josipa Strossmayera. Njegova uloga nikad neće biti dovoljno naglašena. Iako to danas nije popularno, ne bi bilo loše da svatko tko razmišlja o ovoj temi zastane i razmisli o tome zbog čega je on u Zagrebu osnovao akademiju znanosti i umjetnosti koju je nazvao Jugoslavenskom, a ne, npr., Hrvatskom. U periodu, pak, sloma Monarhije gotovo čitava inteligencija podržavala je ideju jugoslavenskog ujedinjenja, s naglaskom na nacionalističku omladinu. Među istaknutijima tu su bili Krleža, Cesarec, Ivo Andrić, Tin Ujević, Vladimir Čerina, Ivan Meštrović, Milan Marjanović, pa i Grga Novak, koji Aleksandra u jednom oduševljenom pismu zove na srpsko i jugoslavensko žalo Hvara.

• Kakav je bio stav hrvatskih političara o stvaranju Jugoslavije i je li stvaranje države smatrano uspjehom hrvatske politike onog vremena?

Pretežan dio njih bio je apsolutno za stvaranje Jugoslavije. Praktično svi osim frankovske pravaške opozicije i jednog vrlo utjecajnog dijela Katoličke crkve, inspiriranog djelovanjem Juraja Haulika. Strossmayer je puno više bio eksces nego pravilo, i to iz banalnog razloga svijesti o tome da bi u toj budućoj zajedničkoj državi katolici bili manjina, dok je Austro-Ugarska bila službena zaštitnica Vatikana. No, u tom kontekstu, klerikalizam nije imao ni približno ovakav utjecaj kao danas. Na vlasti je bila Hrvatsko-srpska koalicija, a najugledniji ljudi takve politike bili su Frano Supilo i Svetozar Pribićević. Tu je jako bitna i činjenica da je Dalmacija bila pravno i na svaki drugi način odijeljena od Hrvatske, čime dolazimo do odgovora o tome je li ujedinjenje smatrano uspjehom. U početnoj fazi apsolutno jest, unatoč Radićevu grintanju. Da do toga nije došlo, Italija bi anektirala dobar dio obale, puno veći no što je na koncu i dobila, zahvaljujući čemu je jasno da je Jugoslavija spasila Hrvatsku kao prostor i ideju. Svega toga bio je svjestan i Josip Smodlaka, koji je, primijetivši nesuglasice u vezi s načinom ujedinjenja u Zagrebu, zaprijetio da će se Dalmacija u tom slučaju sama ujediniti sa Srbijom, što je znatno ubrzalo zagrebačku odluku.

• Danas je i sama pomisao na čvrste “bratske” hrvatsko-srpske odnose gotovo bogohulna. Je li u vrijeme stvaranja Jugoslavije osjećaj s hrvatske strane bio identičan ili su hrvatski intelektualci u Kraljevini Srbiji vidjeli “balkanski Pijemont”?

Na ovo sam već dobrim dijelom odgovorio maloprije. Gotovo svi hrvatski intelektualci željeli su stvaranje zajedničke jugoslavenske države, no bilo je značajnih razlika u viđenju njenog karaktera. Dok je manji dio zaista u Srbiji gledao ovdašnji Pijemont, posebno dubrovački i dalmatinski Srbo-katolici, veći dio inteligencije zamišljao je Jugoslaviju kao sintezu ravnopravnih naroda. Na toj liniji su kasnije pukli, nakon čega se javila i treća linija podjele s ozbiljnijim razvojem komunističkog pokreta, koji je bio proganjan i zabranjivan. Konačno, četvrta linija podjele išla je s razvojem borbenog hrvatstva, kojem su se na kraju odali i mnogi od ranije oduševljenih Jugoslavena.

• Je li Komunistička partija Jugoslavije spasila u Drugom svjetskom ratu ideju jugoslavenstva i na koji je način država preuređena?

Naravno. U ratu smo imali dvije vrste kolaboracionističkih vojski i pokreta. Dezintegrativne, poput ustaša, crnogorskih zelenaša i slovenskih bjelogardejaca, te integrativne, što su bili četnici. Sve spomenute, naravno, smatram zločinačkim vojskama i pokretima. E sad, s obzirom na to da je politika saveznika bila ta da se obnavlja zatečeni poredak prije nego ga je Hitler rasturio, bilo je jasno da će se Jugoslavija obnoviti. To se moglo bez partizana dogoditi samo na temelju četništva kao ekspozituri Kraljevske vlade. Izlišno je i napominjati kako bi se u takvoj Jugoslaviji osjećali svi nesrpski narodi ili Srbi antifašisti. KPJ je tu državu doista sama stvorila i izborila, formirala ju je na federalnim osnovama, uvaživši nacionalnu emancipaciju kao bitnu, dok je modernizacijskim i socijalističkim iskorakom u širokom društvenom sloju razvila neku drugu vrstu identifikacije s jugoslavenstvom. I to je nekih 25 godina funkcioniralo.

• Zanimljiva je činjenica da su “Hrvati” u Drugom svjetskom ratu imali jak antifašistički pokret, bili su izuzetno projugoslavenski orijentisani i faktički je hrvatska inteligencija, suprotstavljanjem zločinačkoj NDH, stvorila “novu” Jugoslaviju. Zašto se danas te činjenice marginaliziraju i demoniziraju kad one u svakom pogledu imaju izuzetno pozitivnu konotaciju? (Recimo, Tito je bio Hrvat, Nazor, Kovačić, Krleža, između ostalih – svi su bili antifašisti).

Odgovor na ovo pitanje vrlo je jednostavan. Tuđmanova Hrvatska stvorena je na mitološkom narativu o tisućljetnom snu o nezavisnosti, neprijateljstvu prema Srbima i Jugoslaviji kao ideji koja je priječila tu nezavisnost. To što je riječ o hrpi neutemeljenih gluposti, koje se lako mogu opovrgnuti točku po točku, mitu nije nimalo naštetilo. Drugi razlog zbog kojeg se to razdoblje potiskuje i demonizira jednako je banalan. Bez obzira na površinski turistički dojam kako je riječ o uređenoj zemlji, današnja Hrvatska ne može izdržati ozbiljnu usporedbu gotovo ni u jednom polju sa socijalističkom Hrvatskom. Infrastruktura u kojoj živimo i dalje je mahom socijalistička, bilo da je riječ o školama, stanovima, bolnicama ili javnim ustanovama, a zemlja je demografski i ekonomski te socijalno opustošena u odnosu na to razdoblje. Jedino se napredovalo u izgradnji autocesta, ali je zauzvrat devastirana željeznica, dok je doista postignuta sloboda govora i političkog djelovanja. No, danas se s manjinskim mišljenjem obračunava ulica, dok su to nekad radili sudovi, pri čemu je ovo sad i opasnije i ciničnije.

• Kakvo je mjesto Hrvatska imala u socijalističkoj Jugoslaviji i jesu li tačne tvrdnje da je hrvatski identitet bio namjerno potiskivan i da je ideja jugoslavenstva bila nasilno i vještački promovisana i nametana?

Ovo je jedna od većih gluposti današnje mitologije. Prvo, Hrvatska je, upravo ovakva kakva jest, u postojećim granicama, stvorena u ZAVNOH-u i AVNOJ-u i na temelju toga je priznata. Drugo, apsolutno najveći autoritet te zemlje bio je Tito, koji je bio Hrvat. Njezin posljednji ministar vanjskih poslova bio je Budimir Lončar, također Hrvat. Jednako kao i posljednji predsjednik Savezne vlade Ante Marković. Prije njega, u posljednjem desetljeću Jugoslavije, tu dužnost su, među ostalim, obnašali Branko Mikulić i Milka Planinc, također Hrvati. Program Radio Zagreba svaku večer odjavljivao se “Lijepom našom”, koja je bila himna Socijalističke Republike Hrvatske. Nebrojena je količina kulturnih i znanstvenih, pa i arhitektonskih i industrijskih projekata koji su učvršćivali hrvatski identitet. Štoviše, edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti, koja je tada izlazila, teško da će se ikad više ponoviti. Na kraju krajeva, jugoslavenstvo kao nacionalna pripadnost ne samo da nije bilo poticano nego je i izravno destimulirano. Dugo ta kategorija uopće nije postojala kao mogućnost na popisu stanovništva, a čitava logika funkcioniranja vodila se nacionalnim ključem, unutar kojeg su Jugoslaveni kao kategorija ostajali po strani, kao neprilagođeni. O svemu ovome najbolje su pisali Dejan Jović u knjizi Jugoslavija, država koja je odumrla i Vjekoslav Perica, zajedno s Mitjom Velikonjom, u Nebeskoj Jugoslaviji.

• Pisali ste u knjizi o splitskom generalu Vicku Krstuloviću, heroju Bitke na Sutjesci, koji je u poznim godinama bio razočaran stanjem u SFRJ. Koje su bile njegove primjedbe ili zamjerke Titovom ustrojstvu Jugoslavije?

Vicko je prije svega bio izvorni i istinski revolucionar i komunist. I to jugoslavenske orijentacije, ali istovremeno izrazito vezan za svoj dalmatinski prostor. Velika je šteta da su ti njegovi memoari, koji su otvorili brojna sporna pitanja iz jugoslavenske povijesti, objavljeni tek nedavno i debelo kasno za mnoge stvari. On je Titu zamjerao nezahvalnost prema Dalmatincima i njihovom stradanju na Sutjesci, neuvažavanje Koče Popovića, nedostatak svijesti o potrebi za jadranskom orijentacijom zemlje te svojevrsno podilaženje nacionalizmima. Vicko je na kraju, unatoč potpunoj marginalizaciji, prerastao u mit kojim se nadahnjuju rijetke preostale oaze mladih i starijih ljevičara u Splitu i Dalmaciji.

• Historija Dalmacije zanimljiva je i burna. To je historija kolektivnih trauma i odlazaka – Italijana, Srba, Hrvata. A opet, Dalmacija je bila nosilac ideje jugoslavenstva i najpotentniji antifašistički kraj u Jugoslaviji. Kakav danas Dalmacija i Split, naravno, imaju odnos prema Jugoslaviji, antifašizmu i NOB-u?

Činjenica da su određene zajednice u Dalmaciji, poput talijanske i srpske, gotovo potpuno izbrisane, u prvom slučaju ili značajno devastirane, u drugom, predstavljala mi je jedan od glavnih motiva za knjigu Povijest poraženih. Želio sam da ih mi koji tu živimo ponajprije uvažimo, a potom pogledamo povijest i traume koje je ostavila njihovim očima. Mislim da sam u tome bar donekle uspio. Što se tiče odnosa prema Jugoslaviji, ono se kreće od potpune demonizacije i negacije do stava Viktora Ivančića, koji jugoslavenstvo koristi da bi nervirao nacionaliste, zbog čega je jednu od svojih posljednjih knjiga, parafrazirajući kultni poklič navijača Hajduka, naslovio Jugoslavija živi vječno. Partizanska je tradicija preživjela u ozbiljnijem obliku i znatan broj Dalmatinaca na nju je još ponosan, ali s izvjesnom dozom opreza. To je uočljivo u upadljivom izbjegavanju da se ta borba postavi u širi kontekst, bilo državni ili socijalni.

• Povijest poraženih priča je o onima koji su nestali s historijske pozornice. Vicko Krstulović, Feral Tribune, zaboravljeni Goran Babić i Johnny Štulić – dakle, oni koji nisu odbacili Jugoslaviju i jugoslavenstvo. Kakav odnos prema ideji i nekadašnjoj zajedničkoj državi gaji hrvatski političko-intelektualni mainstream?

Da bismo odgovorili na ovo pitanje, morali bismo prvo znati što je danas hrvatski političko-intelektualni mainstream, a bojim se da nas odgovor na ovo pitanje neće razveseliti. Naime, danas su puno veći mainstream Nino Raspudić i Zlatko Hasanbegović nego bilo tko s lijevo-liberalnog dijela scene, tako da je u tom segmentu taj odnos potpuno negacijski i neprijateljski. Lijevo-liberalna scena uvažava pozitivno naslijeđe Jugoslavije, ali prije svega ono vezanu uz modernizaciju, arhitekturu, kulturu i slično, dok čisto lijeva scena ove segmente znatno manje uočava od onih vezanih uz samoupravljanje i uspostavu drukčijih ekonomskih odnosa. Postoji, naravno, i onaj najmanji dio političko-intelektualne scene, koji se i dalje osjeća Jugoslavenima i s time se nosi bez kompleksa.

• Posljednje pitanje mora biti direktno i provokativno. Zašto Hrvati danas s toliko žara “mrze” Jugoslaviju?

Ne mrze je, naravno, svi Hrvati, neki je i vole, ali većina je zapravo ravnodušna, iz potpune nesvijesti da bez uvažavanja tog naslijeđa ne mogu razumjeti ni današnju Hrvatsku. Oni koji je, pak, mrze čine to ponajprije iz potisnutog nesvjesnog. Svi su oni zapravo svjesni da je ona bazično i u najvećoj mjeri hrvatska ideja i s time se nisu spremni suočiti.

Jasmin Agić (Aljazeera)