Kliker.info

Piše : Vlastimim Mijović (Oslobođenje)

 Lično ne poznajem Nebojšu Radmanovića, ali znam neke pametne ljude koji su za njega puni riječi hvale. Kažu, čovjek i po – ozbiljan, pametan, sposoban, blag, temeljit, dobronamjeran, probosanski nastrojen…Nemam nikakvog razloga da ne vjerujem mišljenju i utisku tih ljudi. Svačega i svakoga su se oni u životu nagledali. Ali, kao i ja, nikako ne uspijevaju da shvate kako to da i neki pametni, sposobni, blagi, temeljiti, dobronamjerni, probosanski nastrojeni ljudi – poput Radmanovića – ništa od toga ne pokazuju u svom javnom, tzv. mandatnom životu? Šta je to od njih jače, pa na   funkcionerskim jaslama sve čine obratno od svoje prirođene ćudi?U Radmanovićevom slučaju, da previše ne tapkam okolokole, to jače zove se – Milorad Dodik. Radmanović je njegova umivenija, blaža, verbalno uglađenija varijanta, Dodikovo sredstvo za uljepšavanje i otopljavanje atmosfere, šareni paravan za zbunjivanje i odvraćanje pažnje. Nikad od njega ne možete čuti ružnu riječ, ali iza gotovo svake ostaje bljutavi okus verbalne prevare. Sve što Dodik kaže direktno, Radmanović uradi upravo obratno, ali takođe efektno. Od toga da RS nije bolji dio BiH, nego da je – po Radmanoviću – Sarajevo problem ove zemlje (a ne Banja Luka); ili da visoki predstavnici ovdje ne treba da ureduju i arbitriraju, kako bi oštro rekao Milorad, nego da se salve pohvala ispale na račun odlazećeg Švarca Šilinga, kako to radi Nebojša, postižući isti javni efekat.Zaista, ova Radmanovićeva izjava, juče objavljena u našem listu („Kvalitet rada Kristijana Švarca Šilinga je teško dostići“), ponukala me da u svom tekstu poslije ko zna koliko vremena umetnem i jednu sočnu psovku. U ponovnom čitanju psovku, evo, izbacujem, ali nekako počinjem da sumnjam u visprenost onih ljudi koji su me o Radmanoviću salijetali riječima hvale. Teško je, naime, zadržati oreolu ozbiljnog čovjeka nakon jedne onakve pohvale odlazećem „kamenom spavaču“.Neko tu nekoga očito zajebava. Ili Dodik Radmanovića, uvaljujući ga u blesave političke i verbalne avanture, ili pak Radmanović zajebava sviju nas, za Miloradov ili svoj račun, svejedno…Ali nas stvarno zajebava. Ne vidim, naime, ništa fino, blago, pametno, dobronamjerno ni probosansko u, recimo, njegovom dežurnom refleksu kojim uvijek reaguje na bilo kakav pokušaj da se organizatori i inspiratori srebreničkog pokolja dostojno kazne. Nekako mi se uljudnijom varijantom čini kategoričko odbijanje s kojim je o tome svojevremeno govorio Paravac, pa i Momčilo Krajišnik – jer tada nije bilo nikakve presude Suda pravde – nego način na koji to čini taj „za na ranu priviti“ Radmanović… Znam mnogo pametnih, blagih, temeljitih, dobronamjernih, probosanski nastrojenih ljudi, i Srba i Hrvata i Bošnjaka. No, ne znam nijednog koji je takav ostao nakon što se otisnuo u politiku. Ali, ne zato što politika kvari ljude, kako se obično govori, nego zato što se oni sami od sebe kvare kad shvate šta im sve politika može donijeti, a čemu oni ne mogu odoljeti. I kamen tu puca, a kamoli porozna ljudska savjest.Tu sam negdje smjestio i Radmanovića, i to u onu višu, opasniju kategoriju. Ako je stvarno pametan, sposoban, temeljit i radin – kakav je vjerovatno bio prije baškarenja u političkim foteljama – potencijali njegovog kvarenja gotovo da su neograničeni. Kao što je neograničen i broj funkcija na kojim to u budućnosti može realizovati.Na ljude slične Nebojši Radmanoviću vjerovatno su mislili stari Rimljani kad su skovali jednu svoju fascinantnu sentencu. Ne sjećam se izvorne latinske verzije, ali se valjda razumijemo i na našem jeziku:

Najbolji se kvare – najgore!