Kliker.info

U okviru redovne posjete Bosni i Hercegovini američki ambasador za pitanja ratnih zločina Klint Vilijamson (Clint Williamson) u protekla dva dana susreo se s nizom bh. zvaničnika i predstavnika međunarodne zajednice. Ekskluzivni intervju dao je "Dnevnom avaz". U njemu ambasador Vilijamson analizira situaciju u BiH i regionu kada je u pitanju hapšenje optuženih ratnih zločinaca i njihovo procesuiranje kako pred Tribunalom u Hagu, tako i pred domaćim sudovima.

Šta su bile Vaše glavne poruke koje ste prenijeli sagovornicima u BiH?  
– Procesuiranje optuženih za ratne zločine jedan je od prioriteta američke vlade. Nijedna država u svijetu, osim nas, nema ambasadora koji se bavi ovim pitanjem. To samo po sebi pokazuje koliki je značaj problema o kojem govorimo.
Zbog naših političkih, ali i sigurnosnih interesa Balkan nam je veoma bitan. Zato ćemo uraditi sve što možemo da se ovo pitanje riješi. Posebno se ono sve više mora rješavati na domaćem planu. Zato nam je potrebna politička podrška procesu rješavanja pitanja ratnih zločina, ali i finansijska podrška Sudu BiH. Kako bi pitanje optuženih za ratne zločine bilo što kvalitetnije riješeno, moramo dobiti državni zatvor. Nedavno bjekstvo Radovana Stankovića iz Foče samo dodatno pojačava tu potrebu. Moram istaći da pretjerana politizacija ne pomaže. Istina je da se ne može u potpunosti politika odvojiti od pitanja ratnih zločina, ali nas brine kada ona predimenzionira ovaj problem i koristi ga za vlastite dobitke. Nemojte me pitati da idem u detalje, ali ću vam reći da se na svim stranama čuju političke izjave u kojima se ovo pitanje nastoji iskoristiti. To ne pomaže ni procesu, ni žrtvama, niti njihovim  porodicama.

Spomenuli ste bjekstvo Stankovića. Kako gledate na to?
– Mislim da je to neprihvatljivo. Znam dobro za šta je optužen i osuđen. Riječ je o vrlo teškim zločinima počinjenim u Foči. On je zaslužio visoku kaznu koju je i dobio. Brine nas činjenica što je njegovo osiguranje bilo organizirano tako traljavo da je on uspio pobjeći.

Kakvom ocjenjujete saradnju BiH i posebno RS s Tribunalom?
– Ona je višeznačna. Kada su u pitanju hapšenja bjegunaca, imali smo u prošlosti dobru saradnju, posebno tokom 2005. godine. Tada se 17 ljudi ili predalo ili je uhapšeno u RS i Srbiji. Od tada imamo pomiješanu sliku – uspone i padove. U posljednje vrijeme vjerujem da je Tribunal relativno zadovoljan saradnjom Srbije i RS. Ostalo je još pet bjegunaca na slobodi. Ako su neki od njih u Srbiji, jasno je da je za policiju RS to prepreka. No, oni mogu uraditi dosta u vezi sa suzbijanjem mreže podrške, bez obzira na to da li se ona proteže na Srbiju ili ne. Saradnja policije RS i Obavještajno-sigurnosne agencije BiH sve je bolja i to nam je drago. Pitanje hapšenja preostalih bjegunaca je regionalni problem. Radovan Karadžić i Ratko Mladić, posebno, koriste pogranično područje, prelaze iz RS u Srbiju, Crnu Goru, možda Makedoniju… Dakle, to pitanje zahtijeva regionalni pristup. Kako se približava dan mogućeg završetka rada Tribunala, tako smo mi sve više zainteresirani za konačno rješavanje pitanja optuženih za ratne zločine koji su na slobodi.

Hoće li Tribunal biti zatvoren 2010. godine?
– Vidjet ćemo. Plan jeste da se suđenja završe do kraja naredne godine, a žalbeni postupak do kraja 2010. Ako, naprimjer, Mladić bude uhapšen malo prije isteka tog roka, zatražit ćemo neku fleksibilnost i vjerujem da ćemo je dobiti. To, čak i ako ovi bjegunci ne budu uhapšeni do predviđenog roka, osigurat ćemo da se potraga za njima nastavi i da im se nakon hapšenja sudi pred Međunarodnim sudom. Sa članovima Vijeća sigurnosti i Tribunalom razrađujemo ideje u tom smislu.

Postoji nekoliko opcija za to, koliko znam: pri Međunarodnom krivičnom sudu bio bi formiran odjel koji bi se bavio time, ili bi bio napravljen ad hoc sud koji bi procesuirao uhapšenike kako oni pristižu, ili bi zemlje EU napravile neku vrstu mini tribunala… Šta je istina od toga? – Nema definiranih prijedloga. Neke opcije se razmatraju. Nadamo se da će bjegunci biti uhapšeni prije roka predviđenog za zatvaranje Tribunala. SAD još nisu formirale svoj stav prema ovome. To će se desiti u roku od šest mjeseci do godine. U međuvremenu, sve su kalkulacije. Naprosto, mi ne znamo kakva će situacija biti u decembru 2010. godine. U međunarodnoj zajednici postoji konsenzus: ako Mladić i Karadžić do 2010. godine ne budu uhapšeni, njima će se kad-tad morati suditi pred nekim vrstom međunarodnog suda.

SAD žele imenovati svog državljanina na poziciju glavnog tužioca Tribunala. Je li to tačno?
– Nismo svoj stav još formalizirali. Vijeće sigurnosti donijet će odluku o nasljedniku glavnog tužioca, na preporuku generalnog sekretara UN-a. Kada se iskristaliziraju imena kandidata, ponudit ćemo svoje stavove prema tome. Dok se to ne desi, ne možemo reći da je ovo naš kandidat, a ovo nije.

Znate li gdje su preostali bjegunci?
– Vidjeli smo izvještaje da je Vlastimir Đorđević u Rusiji. Razgovarali smo s Rusima o tome u više navrata. Tribunal tvrdi da je on zaista tamo. Bez jasne informacije gdje je on, ne možemo mnogo uraditi. Bez političke volje vlada, malo šta možemo uraditi. Postoje indicije o tome gdje su ostali optuženici. Prema većini indicija iz proteklih godina, Karadžić je najvjerovatnije u Srbiji. Kao i Mladić. Za njega imamo dosta jake dokaze da je u Srbiji. Ne znamo s potpunom sigurnošću gdje je Goran Hadžić, a nije jasno da li je Stojan Župljanin u Srbiji ili RS. No, tačno ne znamo gdje su.
Nastavljamo vršiti snažan pritisak na vlasti Srbije da tragaju za njima i uhapse ih kada ih lociraju, jer najviše indicija upućuje, kao što sam već rekao, na to da je većina bjegunaca upravo tamo. Nema nikoga u međunarodnoj zajednici ko smatra da bi bilo ko od optuženih za ratne zločine trebao ostati na slobodi, da se za njima ne treba tragati i da njih ne treba hapsiti. Razlog zašto do sada oni nisu uhapšeni jeste u nedostatku političke volje kod onih koji to mogu uraditi. Nadamo se da će nova vlada u Beogradu konačno uraditi svoj dio posla. Ohrabreni smo hapšenjem Zdravka Tolimira i nadam se da će uskoro doći do sličnih akcija.

Del Ponte je u cjelini uradila dobar posao
– Gledano u cjelini, Karla del Ponte (Carla) uradila je dobar posao. Hrabro se i ustrajno borila za interese Tribunala i ispunjenje pravde. Duboko se brine o žrtvama rata, posebno kada je Srebrenica u pitanju. S majkama Srebnice veoma mnogo je radila, kao i žrtvama zločina počinjenih na tom području. Ona je na dužnost došla 1999. godine, kada je dosta stvari već bilo definirano. Dakle, u dobroj mjeri morala je raditi prema ranije postavljenim koordinatama.

Bitno je da je Tolimir uhapšen  
– Koliko mi znamo, Zdravko Tolimir uhapšen je u RS, blizu granice. Kako je on tamo dospio, to je nejasno. Ima veoma mnogo špekulacija. Sam Tolimir iznio je jednu verziju, vlasti u Beogradu i Banjoj Luci drugu… Na kraju, vidjet ćemo šta se to stvarno desilo. Mada, moram reći da me ne zanima mnogo kako je on došao tamo, bitno je da je pritvoren i da ima pošten tretman, da nije mučen tokom hapšenja. Same okolnosti hapšenja nisu nam posebno bitne.

Politički pritisak na Sud BiH

– Svaki čas čujemo zahtjeve političara da ova ili ona osoba bude optužena. Kako se približava vrijeme da Tribunal završi svoj rad, sudovi u BiH moraju biti sposobni da preuzmu taj posao. Oni koji su počinili najgore zločine, moraju se suočiti s pravdom. Prema nekim procjenama, u BiH bi oko 12.000 ljudi moglo biti optuženo za ratne zločine.
To je ogroman broj i sudski sistem, tužilaštvo, mora odlučiti ko će biti procesuiran, a ko, nažalost, neće. Mora se napraviti sistem prioriteta. Taj posao nije na političarima. Oni moraju dopustiti da pravosudni sistem nepristrasno i temeljito uradi svoj dio posla.

Bh. državljani u Gvantanamu 
– Pet naturaliziranih bh. državljana nalaze se u pritvoru u Gvantanamu. Oni su u posjedu Ministarstva odbrane, nije im odobren transfer u zemlju iz koje potječu. Prema stavovima tog ministarstva, oni predstavljaju visok rizik po sigurnost. Dok se to ne promijeni, oni ostaju u pritvoru.

Razgovarao: Sead Numanović (avaz)