Kliker.info

Arhiepiskop Cetinjski i Mitropolit crnogorski je jedan od najobrazovanijih svećenika Balkana. U njegovoj biografiji stoji da je završio Teološki fakultet u Beogradu kao i postdiplomske studije na Duhovnoj Akademiji Ruske pravoslavne crkve u Rusiji. Bio je i postdiplomac na SANU. Davne 1973. godine završio je postdiplomske studije na Papskom orijentalnom institutu u Rimu. Čuven je po plemenitim i iskrenim istupima u javnosti.

U ekskluzivnom intervjuu za agenciju Patria govori o genocidu u Srebrenici,  ekumenizmu, o izjavi srpskog Patrijarha Irineja “Srbija je svugdje gdje žive Srbi”…

Redakcija Patrije intervju objavljuje bez redakcijskih intervencija, i na crnogorskom jeziku.

Patria: Poštovani Mitropolite Mihailo, prvi ste odali počast žrtvama Vukovara. Vi ste prva osoba iz visokog sveštenstva koja je posjetila Potočare i Srebrenicu. Jedini ste koji je otvoreno govorio o velikom stradanju Bošnjaka muslimana i posebno upozoravali na genocid u Srebrenici. Vjerovatno ste doživjeli i odobravanje i negiranje tih vaših istupa!?

Mitropolit Crnogorski Mihailo: Najvjerovatnije da sam od pravoslavnih velikodostojnika prvi pośetio mučeničku Srebrenicu 2005. godine, sa predstavnikom Islamske vjerske zajednice Crne Gore gospodinom Idrizom Demirovićem i katoličkim sveštenikom iz Crne Gore gospodinom Brankom Zbutegom. To je bio i prvi put da se žrtvama genocida poklone predstavnici tri konfesije. Takođe sam prvi pośetio i  odao počast žrtvama Vukovara, grada strave i užasa i mjesto Ovčara đe su ubijani bolesnici u bolnicama, Hrvati. Zločin je i kada se oduzme život jednom čovjeku a ne hiljadama ljudi, žena i đece.

Patria: Zašto Srpska pravoslavna crkva i država Srbija odbijaju da priznaju genocid u Srebrenici?

Mitropolit Crnogorski Mihailo: Sporna je reparacija, a da je to tačno evo i primjera koji se odnosi na državu Crnu Goru. Nakon Prvog svjetskog rata reparacija prema Crnoj Gori iznosila je 714 miliona zlatnih maraka. Od svega toga je isplaćeno 5 miliona dinara, i to tako sto je Predśednik Srbije Nikola Pašić podijelio tu sumu trgovcima i svojim radikalima. Tokom jula 1995. godine pobijeno je preko 8.000 Bošnjaka muslimana u Srebrenici i govori se da to nije genocid a ubicama se i danas  sudi u Haškom tribunalu.

Protiv moje pośete Srebrenici, Potočarima, Vukovaru i Ovčari, bila je Srpska Pravoslavna Crkva odnosno Beogradska patrijaršija preko svoje ekspoziture u Crnoj Gori, Mitropolije crnogorsko-primorske na čelu sa  pukovnikom Amfilohijem i velikim brojem ostrašćenih srpskih popova. A to je ustvari  produženi Sedmi bataljon koji je  želio i koji teži i sada da izazove nerede u Crnoj Gori, jer na taj način vide da mogu produžiti  za neko vrijeme boravak  i okupaciju crnogorskih crkvenih objekata na ovim prostorima. Nadam se da se tome konačno bliži kraj.

Ovaj zločin – genocid nijesu počinili ljudi već divlje zvijeri u ljudskom obliku. Ovo je veliki, tragični istorijski događaj koji pravi razliku između dobra i zla, te će ostati zapisan crnim slovima ne samo u Srebrenici, Bosni i Hercegovini, nego i na Balkanu i Evropi. Za svako Božije stvorenje, bez obzira kojoj konfesiji pripada,  ne pokloniti se srebreničkim mučenicima je grijeh i pred Bogom i pred ljudima. Pomenuću i ovom prilikom zločin u Štrpcima, i našu tragičnu stvarnost da se ljudi koji su bili očevici pričešćuju u Cetinjskom manastiru. Opširnije o ovom tragičnom i nesrećnom  događaju drugi put.

Patria: Pokazali ste ljudsku širinu tamo gdje je to najpotrebnije, nad nevinim ljudskim žrtvama. Te vaše riječi odjeknule su kao lijek na rane porodica žrtava zločina i brojnih dobronamjernih ljudi. Vi ste uspjeli ući u ranjene duše i može se reći da se danas među Bošnjacima vaša riječ pažljivo osluškuje. Svojim stavovima snažno ste otvorili vrata novim političkim i prijateljskim odnosima između  Crne Gore i Bosne i Hercegovine i približili dva naroda na istom putu prema dobru.

Mitropolit Crnogorski Mihailo: Govorio sam i govorim o zločinu nad nevinim ljudima u Srebrenici i šire. Kada sam saznao kakve su torture primjenjivane nad ovim nesrećnicima, pogotovo iz pisama srebreničkih majki, često puta se pitam da li su to radili ljudi ili  zvijeri. Govoriti da nad srebreničkim mučenicima izvedena tortura nije genocid, mogu samo genocidni ljudi. Naše prijateljstvo sa državom Bosnom i Hercegovinom je odavnina bilo poznato.

Nadam se da će ovi odnosi biti sve bolji i prisniji uz uzajamno poštovanje i sveukupnu saradnju. Želja mi je da država Bosna i Hercegovina ostane cjelovita na radost svih njenih građana. Zločini i nesreće naših naroda su nas zbližili da zajednički u dvijema starim državama živimo kao ljudi  i prijatelji. A što se tiče vjernika i nevjernika sa njima je potreban dijalog a ne krvavi obračuni  koji su se u posljednjem ratu činili u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj…

Bogumili su slovenski hrišćani. Sebe su smatrali nasljednicima apostola. Oni su bili protivnici politike i vjere Stefana Nemanje, koji se sa njima obračunavao  spaljivajući ih na lomači. Śekli su im djelove tijela, bili su žigosani i mučeni. Njegovom naredbom pobijeno je na hiljade bogumila.  Kao da se probudila želja kod Srpske pravoslavne crkve da uništi Bošnjake muslimane u Srebrenici a mučitelje da proglase za svece.

Prosto je nevjerovatno da Nemanja – Simeun Mirotočivi, bude naslikan u Hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, kao i drugi zločinci, srpski popovi Slobodan Šiljak i Milorad Vukojičić poznatiji kao ubica – Maca iz Pljevalja. Kako rekoh, naslikani su kao sveci u pomenutoj crkvi u Podgorici, a pored njih su i: Amfilohije, Marks, Lenjin, Krivokapić, Đukanović i drugi. Ovo je ustvari satanska crkva  – crkva bez blagodati u koju je udario grom 1999. godine. I u ovakvoj  crkvi  se „ljudi“ mole Bogu – kakva blasfemija?!

Patria: Vjerovatno ste i najveća pristalica ekumenizma na ovim našim prostorima. U Vašoj bogatoj biografiji stoji da ste davne 1973. godine završili postdiplomske studije na Papskom orijentalnom institutu u Rimu. Možete li nam nešto reći o tim vašim dometima i interesovanjima.   

Mitropolit Crnogorski Mihailo: Ne samo to, nego sam završio i teološki fakultet u Beogradu, kao i postdiplomske studije na Duhovnoj Akademiji Ruske pravoslavne crkve u Rusiji. Napominjem da sam bio i postiplomac na Srpskoj Akademiji Nauka i Umjetnosti u Beogradu kod akademika Radovana Samardžića i akademika Vasa Čubrilovića. No, to sve nije važno, ali eto da se i ta informacija ima.

Ekumenizam je utemeljen još davne 1897. godine.  Na jednom  ekumenskom skupu 1993. godine bilo je 6.500 učesnika, predstavnika 120 svjetskih religija: budizam, pravoslavlje, hinduizam,  islam,  judaizam, američki indijanci, protestanti, katolici i drugi. Na ovom skupu – svjetskom parlamentu  nije bio  cilj stvaranje jedne religije već razvijanje tolerancije i dijaloga među religijama, kao i da sve religije teže ka Bogu.

Rimski Papa, Njegova Svetost upokojeni Vojtila, koji je bio Poljak, a imao sam priliku da se sretem sa njim, za islamsku vjersku zajednicu podigao je veliku bogomolju – džamiju u Rimu. A evo šta kažu pojedini patrijarsi za islam:

„Za aleksandrijskog Patrijarha islam je religija velikog Boga i njegovog apostola Muhameda“,

Patrijarh ruski Pimen „… Neka je blagosloveno Vaše služenje narodu božjem“,

Patrijarh carigradski Dimitrije ( pod čijom sam jurisdikcijom  bio sveštenik ) kaže: „Veliki Bog čija smo mi đeca, svi kojemu se klanjamo i vjerujemo u njega, želim da se svi spasimo i da budemo braća“.

I današnji aktuelni Patrijarh Bartolomej ( bio sam sveštenik i pod njegovom jurisdikcijom ) nastavlja politiku svojih prethodnika.

Kao što je poznato tri velike religije su jevrejstvo, hrišćanstvo i islam.  Iz jevrejstva je nastalo hrišćanstvo a iz hrišćanstva islam. Srpska pravoslavna crkva  iz Beograda preko naših domaćih izdajnika  na čelu sa Amfilohijem prizivaju sukobe među građanima Crne Gore.  Kao najpoznatiji srpski anarhista  Amfiliohije islam naziva lažnom i paśom (pasjom) vjerom  a njihovo učenje duhovnom smrću.  Nijesam primijetio da je islamska zajednica u Crnoj Gori i šire, reagovala na ovaku sramotnu izjavu, koja je i sračunato data da pokuša da izazove sukobe među građanima Crne Gore.

Patria: U prijeratnoj Crnoj Gori, posebno u Boki Kotorskoj, živo je sjećanje da su u vrijeme Božića i Uskršnjih praznika ljudi ulazili u najbliže crkve, jer se u isto vrijeme molilo i u katoličkim i u pravoslavnim hramovima na oba praznika. Bio je to najveći primjer ekumenizma i za Evropu. To djeluje pozitivno na ljudske duše. Kao što danas u Bosni ponekad svećenici ulaze u džamije ili crkve i molitvama pokazuju da pripadamo jednom Stvoritelju.  

Mitropolit Crnogorski Mihailo: Riječ Ekumenizam prvi je svom imenu dodao kao pridjev još u osmom vijeku Vaseljenski  ili ekumenski Patrijarh. Rimska crkva je reagovala na ovakav stav Vaseljenske patrijaršije.

Postoje crkve sa dva i tri oltara u Crnoj Gori, kao i katolička, pravoslavna i slovenska crkva. Ove su crkve postale poslije podjele  crkava na  istočnu i zapadnu 1054. godine. Pojedini carigradski velikodostojnici žele jedno novo hrišćanstvo, zasnovano na novim shvatanjima i definicijama,

Tako je i u Americi bila jedna doksologija mira, pored Patrijarha carigradskog Dimitrija  Prvog i Mitropolita Bartolomeja (sadašnjeg Patrijarha) učestvovali su  predstavnici: katoličke crkve, luteranske, direktor islamskog centra imam Fejzal Han, predstavnici jermenske crkve, jevrejski rabin i drugi. Katolički kardinal čitao je jevanđelje sa pratnjom grčkog pravoslavnog hora. Jevrejski rabin pročitao je jedan psalam, dok je muslimanski imam pročitao ođeljak (ajet) iz Kurana. Slavlje je zaključeno zajedničkim tekstom – molitvom: “Neka je ime Gospodnje blagosloveno od sada i dovijeka”.  Štaviše, pokrenuta je ideja za izgradnju nedogmatskih hramova.

A Srbi i Srpska pravoslavna crkva  postavljaju pitanje: “Kako mogu da se pomole u džamiji musliman i pravoslavac?

Odgovor je sve religije služe jednome Bogu. Treba osloboditi hrišćanstvo i sve religije svih onih elemeneta koji podržavaju prozelitizam. Osloboditi se agresivnosti i elemenata  da je samo moja religija ispravna a sve druge pogrešne.

Evo jedan od brojnih primjera  u Crnoj Gori, u mjestu Kazanci kod Nikšića, Paša kazanski sagradio je za sve građane crkvu i džamiju jednu pored druge, da se izmire među sobom i da se ne ubijaju. Vide se i danas temelji obje bogomolje.  Više od 93 stiha u Kuranu su o Isusu Hristu, te Muslimani i Bošnjaci daju imena svojoj đeci  kao ime Iso ili po svetoj bogorodici Mariji ime Merima, što znači da se ođe ne daju ružna imena đeci, već imena iz ljubavi prema porodici. Kao i mnoga imena iz Biblije u Kuranu: Adam, Noje, Mojsije, David, Solomon i td.

I u današnjem vremenu navodimo primjer predśednika Turske Erdogana đe kaže: “Da bi Aja Sofija ponovo mogla postati džamija i da će biti na molitvi u Aja Sofiji”. U Aja Sofiju prvi put je ušao turski sultan 561. godine, stavio je šaku zemlje na svoj turban u znak poniznosti pred gospodom Bogom. Od 1936. godine Aja Sofija je pretvorena u muzej ukazom Kemala Ataturka a bila je lična svojima Mehmeda  Drugog.

Svakako da viševjekovnu prisutnost dvooltarskih crkava možemo označiti kao fenomen ovog našeg crnogorskog prostora, naročito ako uzmemo u obzir vjerski fanatizam koji je bio preovladavajuća ideologija u Evropi u srednjem vijeku.

Očigledno je da su na crnogorskom  primorju u periodu od 16-og do 18-og vijeka postojale objektivne pretpostavke za pojavu dvooltarskih crkava. One nijesu samo iskaz vjerske tolerancije potaknute aktima političke vlasti (mletačke  i austrougarske vlasti) nego predstavljaju spomenike kulture zajedničkog života naroda s ovog područja, čije ishodište pronalazimo u hiljadugodišnjem ceremonijalu iznošenja krsta Svetog Vladimira na vrh Rumije.

Nezavisno od konfesionalne pripadnosti u Boki je uvijek bilo u izobilju ljubavi i poštovanja među ljudima. To je tradicija naslijeđena od davnina.

Nažalost, od 90-ih godina prošloga vijeka, na tu tradiciju nasrće Beogradska patrijaršija, raspirujući mržnju prema katolicima. Tako je te dobre odnose pomeđu Bokelja, u nekoj mjeri, namjerno pomutila. I ne samo da i riječju i djelom nasrće na katolike, nego nasrće i na njihovu kulturnu baštinu, tumačeći je kao srpsku i preslojavajući njihove manastire srpskim. Takav je slučaj sa katoličkim manastirom Svetoga Mihaila na Prevlaci kod Tivta, nad čijim temeljima ekspozitura Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori – Mitropolija crnogorsko-primorska, Amfilohijeva, gradi srpski manastir i episkopski dvor. Ovo je jedan od brojnih primjera Amfilohijevog graditeljstva u Crnoj Gori .

Navešću Vam jedno zanimljivo ekumensko kumstvo. Vaseljenski patrijarh  Bartolomej dozvolio je da na  krštenju pravoslavnom đetetu bude kuma  muslimanka. O ovom krštenju je izvijestio i grčki časopis “Elefteris”. Naime profesor Mardas i žena mu Hara odlučili su da im sin bude kršten u Carigradu. Kumovi su bili pravoslavni Panajotis Kustik i muslimanka Ebru Sanver. Poslije krštenja pośetili su carigradskog Patrijarha Bartolomeja, koji im je tom prilikom rekao da je muslimanka kuma za pravoslavno dijete značajan događaj koji treba da bude primjer tursko-grčkom društvu,  primjer za pravoslavne  hrišćane.

Patria: Danas šokiraju izjave nekih sveštenika, pune mržnje i netrpeljivosti i gotovo neobjašnjivog poziva na nasilje nad drugim i drugačijim. Koliko takvi ljudi u današnjoj Crnoj Gori mogu imati podrške za svoje užasavajuće primitivne istupe?               

Mitropolit Crnogorski Mihailo: Vaše pitanje otkriva sav apsurd naše tragične stvarnosti, da sveštenici Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, na čelu sa nadpopom Amfilohijem Radovićem, koji navodno plediraju da budu nosioci Hristovog jevenđelja, umjesto da grade mir, šire ljubav i toleranciju, upravo su oni ti koji lažu i unose smutnje i faktor su nestabilnosti.

Evo nekoliko poruka mržnje nadpopa Amfilohija:

„Crnogorsku naciju je stvorio satana, Crnogorci su navodno Srbi, Crna Gora je fildžan država čije granice oni ne priznaju jer je šizofrena tvorevina, a crnogorski narod komunistički nakot,  Crnogorski jezik je goveđi jezik,  svi u Crnoj Gori su volovi i ne mogu se zvati Crnogorcima ako se ne krste u Srpskoj pravoslavnoj crkvi zvanoj Crnogorsko-primorska mitropolija. Moram istaći, da tragedija bude kompletna da ovakve poruke mržnje dolaze iz  crnogorskih viševjekovnih svetinja koje su Amfilohije i njegova svita okupirali negirajući pravo nekim građanima islamske i katoličke vjeroispovjesti da se izjašnjavaju Crnogorcima … i da ne nabrajam njihove gluposti kojima nema kraja ali moram da istaknem da su navedene i slične poruke  generator  vjerske i nacionalne mržnje i mogućih sukoba.

S pravom sam nazvao Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, okupatorskom i terorističkom organizacijom koja atakuje na ustavno uređenje i građanski poredak Crne Gore i ugrožava vjerska prava i slobode Crnogorcima pravoslavne vjeroispovijesti ali i svim pripadnicima islamske vjeroispovjesti koje naziva lažnim  ljudima. Raspirivanje mržnje prema katolicima i muslimanima, višedecenijska je tradicija Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori,  koja seže od vremena dolaska nesrećnog vladike Amfilohija na Cetinje, 1991. godine. Ta okupatorska crkva u Crnoj Gori, postala je utočište ratnih huškača i zločinaca, iz vremena nedavnih ratova, sa prostora Bosne Hercegovine  i Hrvatske.

Stotine takvih lica, zaklonjenih mantijama i omoforima, rezidira u crnogorskim manastirima, koje Srpska crkva, podržana od Srbije i Republike Srpske drži u nezakonitome pośedu. U toku je proces da se to pitanje crkvene imovine riješi. Neđeljno, autobusima, iz Bosne i Hercegovine, na ime pośete svetinjama, u pohode im dolazi neki svijet da se napaja nacionalizmom i svetosavskim šovinizmom. Na meti su im Bosna, a ako vi je što lakše, i Crna Gora. Sve sile su uprli da slome ustavni poredak, i zemlju dovedu u kolonijalni položaj. Takvima, sve stranim državljanima, posetiocima naših manastira, danas se sudi za prošlogodišnji pokušaj izazivanja oružanoga sukoba i uvođenja zemlje u haos.

Crnogorska Pravoslavna Crkva je još pod stogodišnjom okupacijom Srpske pravoslavne crkve iz Beograda preko Amfilohija Radovića i bezblagodatne Crnogorsko-primorske mitropolije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Iako je Crnogorska pravoslavna crkva obnovljena i registrovana u Crnoj Gori i drugim državama tako reći nema ninakva prava iako je domicilna i vjekovima jedina pravoslavna crkva u Crnoj Gori. Srpsko – primorskoj mitropoliji je u Crnoj Gori sve dozvoljeno, a Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi sve oduzeto i zabranjeno, pa se  pitam kako do sada  nije došlo do građanskih obračuna po Crnoj Gori. Crna Gora je stara evropska država,  prva ekološka na svijetu nedavno je ušla u NATO, a ubrzo će i u Evropsku uniju. Da je riješeno crkveno pitanje u skladu sa najstrožijim evropskim standardima, Crna Gora bi već bila u Evropskoj Uniji.

Pukovnik Amfilohije Radović koji je i idejni otac i finansijer zloglasnog sedmog bataljina u Crnoj Gori, toliko sramno nasrće na Crnu Goru i Crnogorce a odgovorni ljudi u državi sve čuju i znaju a ne preduzimaju nikakve mjere da zaštite Crnogorsku Pravoslavnu Crkvu od nasrtaja plaćenih razbojnika. Ni mene kao Crnogorskom Mitropolitu nije slobodno da se krećem po Crnoj Gori.

Evo kako Amfilohije vidi Crnu Goru a sud i druge državne institucije se ne oglašavaju po tom pitanju: NATO je teroristička organizacija veli on, uz gusle bodri  rezerviste i paravojne jedinice na Konavle i Dubrovnik, Crnogorci su isto kao i pederi, a predśednika Skupštine Ranka Krivokapića uporedio je sa gej paradom i rekao da su im isti korijeni, osudio je Podgoricu  i njenu Vladu zato što je tadašnji premijer Đukanović podržao Ukrajinsku Vladu i priznao Kosovo i zbog toga prokleo sve državnike Crne Gori:, “Na duhovnom smradu ne gradi se država …”.

Vrijedno je i ovom prilikom napomenuti da se u zaključcima sramne i nelegalne Podgoričke skupštine iz 1918. godine, nalaze i riječi  Miloša Jovanovića: “Da se spale crnogorski svetitelji – Sveti Petar Cetinjski, Sveti Vasilije Ostroški i Sveti Stefan Piperski…” i ”od danas nema više Crnogoraca, od danas smo svi Srbi” rekao je nesrećni pravnik Savo Fatić, koji je kasnije unaprijeđen u predśednika Vrhovnog suda posrbljene Crne Gore.

Navešću i najnoviji primjer koji se odnosi na tursku građevinu – Sahat kulu u Podgorici oko postavljanja krsta na ovaj spomenik kulture, đe crnogorska vlast traži saglasnost od srpske ekspoziture Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, kao da u Crnoj Gori  ne postoje Crnogorci i  Crnogorska pravoslavna crkva. Čujem i čitam da je cetinjska filijala Beogradske patrijaršije iskazala zadovoljstvo što je vraćen krst na Sahat kulu u Podgorici. Pozdravli su odluku gradskih vlasti da ga ponovo postave, i zahvalili se Bogu što su tim činom, vele, obradovali ljude dobre volje koji poštuju sve tri vjere. Zapanjen sam da neko može da donese takvu odluku, a još više da je pozdravi i tvrdi da su njome obradovani ljudi dobre volje. Takvome činu se mogu obradovati samo zlovoljni.

Pitam se kako je neko sa stanovišta struke mogao da zaobiđe imperativnu normu upisanu u članu 96 Zakona o zaštiti kulturnih dobara. Između ostaloga, u tom članu piše: „Restauracija je vraćanje nedostajućih djelova kulturnog dobra i odstranjivanje neautentičnih djelova i dodataka kulturnom dobru, u skladu sa njegovim izvornim oblikom i svojstvima“. Zna se da je Sahat kula građena 1667. godine, i da na njoj nije bilo nikakvoga obilježja sem sata, a da je krst stavljen tek krajem devetnaestoga vijeka. Ako je sve ovo dobro poznato svima koji su odlučivali u vezi njene rekonstrukcije, pitam se, kako se usuđuju da tvrde da je orjentalna Sahat kula u svome izvornome obliku imala na vrhu krst, i da je on njeno svojstvo. Zato bih one koji su tako odlučili, uprkos Zakonu, pravdi i ljudskosti, upozorio na jednu biblijsku mudrost: „ko sije nepravdu, žanje nesreću“ .

Ovakvim činom koji vrijeđa građane islamske vjere  i ovakvom izjavom svetosavske organizacije sa Cetinja, šalje se mračna poruka javnosti. Provociraju se međuvjerske i međuetničke rasprave koje mogu da izazovu mržnju i sukobe. Isti cetinjski nadpop – pukovnik Amfilohije koji upravlja  ovom svetosavskom organizacijom u Crnoj Gori, prije 12 godina je postavio metalni objekat na Rumiji, i unio nemir u podrumijskim selima i naseljima u Crnoj Gori i šire.  Tako će i u Podgorici, ako mu se ne stane na put. Nijesu mudri u državnoj administraciji, oni koji tolerišu ovakve izjave i djela, i misle da se mogu s đavolom tikve saditi, a da im se o glavu ne obiju, i njima i svima nama.

Takođe nije mi poznat slučaj u istoriji suđenja i tužilaštva da nadpop Amfilohije daje garancije za uhapšene srpske nacionaliste, teroriste – osuđenike i  da im on lično obezbjeđuje boravak i gostoprimstvo u crnogorskim manastirima, a oni su optuženi za organizovanje državnog udara i pripremanje ubistva premijera Đukanovića.  U uređenoj državi Amfilohije bi zajedno sa teroristima bio zatvoren, jer među njima  nema nikakve  razlike.

Patria: Crna Gora je građanska država i to otvara potpune individualne i vjerske slobode, pa i smiruje nacionalne različitosti. Nažalost, nacionalna i kolektivna prava u BiH su ključna, pa su i podjele svih vrsta otvorene. Čini li vam se da Crna Gora danas živi svoj procvat u ljudskim, vjerskim o nacionalnim slobodama.

Mitropolit Crnogorski Mihailo: Na neki način sam već odgovorio, na vaše pitanje. Ali moram reći da takva kvalifikacija ne stoji. Moderno poimanje vjerskih sloboda se više i ne doživljava kroz odnos države prema vjerskim zajednicama, već ponajviše tolerancijom i slobodama koje jedna vjerska zajednica dozvoljava drugoj da u miru ispovjeda svoju vjeru.

Crna Gora je bila svjedok te „tolerancije“ kada je prvi put poslije 40 godina krenula sa nacrtom Zakona o vjerskim slobodama, kada sam i fizički i verbalni atak od instruiranih „vjernika“ srpske crkve lično doživio. Samo za njih nije bilo moguće da sjednu za isti sto sa ostalih 18 registrovanih vjerskih zajednica u Crnoj Gori. A da ne pričam da nam se ne dozvoljava da služimo u crkvama koje su gradili naši preci i da svaki uredno najavljeni skup ili službu, kao što je nedavno bio parastos kralju Nikoli na Ćipuru, brane kordoni policije.

Crnogorska pravoslavna crkva je raspeta na krst, kao u biblijska vremena. Još od vremena aneksije Crne Gore od strane Srbije, 1918. godine, Srpska pravoslavna crkva je ušla u pośed našijeg crnogorskijeg crkava i manastira. A početkom devedesetih godina prošloga vijeka, koristeći se silom i prijetnjom vojske, koja je bila pod upravom Beograda, jednu petinu crkvene imovine, dio crkava i nekolika manastira je nezakonito upisala Srpska pravoslavna crkva  u svoje vlasništvo. Upravo se sada vode pravni postupci koji bi trebalo da to pitanje riješe, i otuđenu crkvenu imovinu vrate u državno vlasništvo, iz kojega je izuzeta. Inače, ta crkva islam javno naziva lažnom vjerom. Na temelju ovih činjenica, kada Srpska crkva vodi otvoreni rat protiv crnogorske države, naroda i crkve, a istovremeno raspiruje mržnju prema muslimanima i katolicima, prosudite može li se situacija kvalifikovati kao procvat vjerskih i  nacionalnih sloboda.

Patria: Uvaženi Mitropolite Mihailo, kako komentarišete nedavnu izjavu srpskog Patrijarha Irineja “Srbija je svugdje gdje žive Srbi”

Mitropolit Crnogorski  Mihailo:  Irinej srpski Patrijarh je odavno poznat po tome da izjavljuje sve i svašta kao i da je potanak duhovnik. Dobro ga poznajem zato što smo zajedno predavali u monaškoj školi u manastiru Ostrog 70-ih godina prošloga vijeka. Evo šta izjavljuje najvjerovatnije budući “svetac”:

Crnogorski i srpski narod je jedan narod – nedjeljivi srpski narod a sijamski narod se ne može rastavljati. Ne zna siromah Patrijarh da se i sijamci mogu hiruški rastaviti. Osim toga ne zna da Crnogorci nikad nijesu bili Srbi a neće ni biti! Izjavljuje da građani Republike Srpske treba da budu složni, da čuvaju Republiku Srpsku. Srbi đe god da žive od Tokija do Vladivostoka sve se to zove Velika Srbija.

Jadan Patrijarh! Tako o njemu misle i svi normalni Srbi. Sa ovakvim suludim izjavama izaziva ponovni sukob između Bošnjaka muslimana i Srba, novi  genocid, neka nova Srebrenica. Ako nastavi sa ovakvim izjavama i ovakvom politikom siroma’  Patrijarh srpski Irinej će svesti Srbiju na beogradski pašaluk.

(NAP)