Kliker.info

HAMZA MUJAGIĆ: SAMO HRABRO, BRAĆO MUSLIMANI – I NA NAŠOJ I NA ČETNIČKOJ STRANI! (jedanaesti dio)

Zbog Alije Izetbegovića i nesposobnosti njegovih oficira je za svaku važnu kotu u Bosni ginulo u prosjeku po 200 mladića! Naravno, kako bi drugačije i radio čovjek koji je porijeklom sa Ade Ciganlije, koji se uvijek izjašnjavao kao Srbin i koji je u zatvoru dva puta posjećivan od ¨članova engleske vlade¨ (MI-6) i koji je iz zatvora oslobođen na peticiju najvećih srpskih četničkih ideologa.
Nakon osnivačke skupštine u Tešnju otišli smo mojoj kući posjetiti moju majku Safetu i sestru Selmu. Iza kuće je zaravan zvana ‘Ravna’ a s nje se vidi na sve četiri strane kilometrima daleko. Uze mene Alija po običaju podruku i odvede pod jednu trešnju i gledajući u zemlju reče: ¨Znaš šta je, ja se svega ovog bojim¨. Ja sam mislio da nisam dobro čuo, pa rekoh: ¨Šta reče ti?¨ ¨Ja se svega ovog bojim¨. ¨Čega?¨, upitah ja. ¨Pa ovog, svega. Vidiš ti, narod se digao naveliko, mase su naroda na skupštinama, velika graja i galama, previše je to. Ja sam mislio, k'o nama je dovoljna jedna strankica od kakvih 100 hiljada članova i jedno mjesto u Parlamentu¨! Mene obli hladan znoj. ¨Slušaj, reko’, Alija. Vidi od moje kuće sa ovog brda vidiš pet munara, vidi prekrasan krajolik ljepotice Bosne koje više nejma. Za ovu se zemlju isplati boriti i bit Šehid! Ovo je naša zemlja i ovo je naš narod. Digao se je naš narod, uspjeli smo. Trebaš biti sretan.
Vidi, reko’ Đulbeharu i djecu sam teslimio njenim roditeljima; Selma se brine za staru majku, ja sam sam, ja sam spreman, ja sam kurban i moji znaju da sam kurban. Ako nisi to isto i ako nisi spreman i ako se bojiš, molim te ostavi se svega dok je vrijeme¨! Po običaju, od njega nije bilo odgovora. I dalje gledajući u zemlju udaljio se je. Pogledam oko sebe. Vidim budalu Čengića, po običaju, kleberi se; Adil je ležao na travi i radio gimnastiku; Ismet Kasumagić u jednom kutu sam, tajanstveno i mračno gleda sve oko sebe, ne znam gdje su bili drugi ali meni se je oko mene okretala moja Ravna. Pogledam još jednom jedinstven krajolik najljepše zemlje Bosne i pomislim: ¨Ja-Rabbi, mi ćemo sa ovim čovjekom u propast, vidi i ovih budaletina okolo…¨ i dođe moj rođak Fikret i nešto poče govoriti i prekinu moj tmurni monolog.
HAMDIJA POZDERAC JE BIO MOJ DOBAR PRIJATELJ I HAMDIJA JE MENI LIČNO OBJASNIO ZAŠTO GA JE SMJESTIO U ZATVOR. Kao što znate, Hamdija je poginuo braneći Ustav iz 1974. godine koji je garantirao državnost Republike BiH, a Izetbegović i Silajdžić su uništili taj Ustav praveći od gotove države veresiju i ideju za koju bi se trebalo početi boriti! Naravno, četnicima je trebala budala koja će praviti muslimansku državicu u Bosni. U POTONJIH 80 GODINA ČETNICI SU SE TRUDILI DA NAĐU DOVOLJNO VELIKE BUDALE u Bosni koji će zagovarati muslimansku državicu. Tokom II svjetskog rata je bio pokret Muhameda efendije Pandže, ¨Zeleni kadar¨, ali nisu uspjeli osloboditi značajniju teritoriju. Eto uspjeli su Izetbegović i Silajdžić napraviti Ničiju zemlju! Kakav je to narod koji trgovima i ulicama daje ime veleizdajnika?! To je samouništavački narod koji je sam sebi izabrao i izbire svoje dželate! To je ono što ja znam. Ono što ja ne znam, a što sam ga u našem zadnjem razgovoru direktno pitao, a on opet progutao knedlu, jest da ja ne znam da li je bio ucijenjen, potkupljen i da li je to radio planski i svjesno, ili zbog svoje nesposobnosti, ili pak zbog abnormalne ideje o muslimanskoj državici u Bosni. Da je moguća takva državica i da može opstati – ja bi se prvi borio za nju. Nažalost, to nije moguće! No, bez obzira na razloge i vrstu izdaje – posljedica po nas je uvijek ista – gubitak domovine!
2. Kao što sam rekao, Izetbegović mi je u našem zadnjem 4.5 sahatnom razgovoru nudio sve pozicije u vlasti osim njegove – predsjednika – ali je najviše insistirao da uzmem posao ministra inozemnih poslova i stalno mi preporučivao svog Bakira. Ovo govorim zato da odvrtiš film i sjetiš se početka 1991. godine kad se odjednom na TV pojaviše skupina do tada potpuno nepoznatih (Silajdžić, Ganić, mislim Bičakčić, Latići) koja sebe označi muslimanskim intelektualcima i – sjedoše na vlast. Nakon mog razlaza sa Izetbegovićem, Silajdžić je zauzeo moje mjesto. Na brzinu mu je u Zagrebu drug Šabić (KOS) kupio intervju u Vijesniku, a potom pet minuta na Omladinskoj TV. Čim se momak vrati u Sarajevo, Nikola Gurović se pojavi na TV i proglasi čovjeka muslimanskim publicistom i još što-šta i meni mnogo što-šta posta jasnije.
Smatram da je Haris Silajdžić poslije Izetbegovića drugi po redu izdajnik, ali opasniji od Alije jer je školovan lopov, jer su mu izdaja Bosne i borba za Bosnu jedno te isto, jer nema drugog interesa osim ličnog interesa, podmukao manipulant i nakon 15 godina u politici bez svijesti i ikakva znanja o politici, narodu i domovini, opasan, ne što je bezlična neznalica koja za dobre pare hoće uraditi sve, nego opasan zbog tog što to – MORA! Silajdžić je jedini koji je sudjelovao u svim događajima oko komadanja i propasti Bosne i čak sam pokušavao rasparčati Bosnu i unatoč tome ostao u politici i čak popularan!
Priznajem javno da je Silajdžić dobrim dijelom moja greška. Uvijek se pojavljivao na skupovima SDA ‘odnekud’, sjedao uvijek u prvi red ali skroz na kraju i kad god sam sa govornice instinktivno pogledao u tom pravcu vidio sam zavist i mržnju. Odlučio sam ga pokušati izliječiti od te muslimanske bolesti. Na skupštinu u Odžak ga je doveo Muhamed Huković i zamolio me da, budući je to sin imama Begove džamije i da se boji govoriti javno, da ga ohrabrim i najavim. Momak je gužvao nekakav časopis u rukama, nervozno trljao ruke i znojio se. Ohrabrio sam ga. Zamolio sam gospođu Nevzetu Mešović, koja je vodila sastanak, neka ga posebno i kitnjasto najavi, a o njemu sam u superlativima prozborio i ja. Naravno, narod je oduševljeno pozdravio. Momak izađe na pozornicu, profuflja nešto što je napisao i siđe. Publika je u sali šutila. Mislio sam, dobro za prvi put, bit će kasnije bolje. Poslije svake skupštine je bio ručak, ili večera, što se meni nije sviđalo i izbjegavao sam to. Uvijek je bilo mnogo mojih pristalica koji su se htjeli viditi i zagrliti samnom pa tako tada u Odžaku, umjesto na večeru, ja odoh sa mojima u dvorište gdje smo se jaranili.
Kad sam se vratio u salu gdje je bila večera da uzmem kaput vidim, momak zasukao rukave, uzeo čitav ovčiji but i grize i šljapće umašćen do ušiju i do lakata. Meni se nešto podvali i pomislih jesam li promovirao pravog, nešto u ovom čovjeku ne valja! ¨Gdje ste vi bili?¨, upita on mene. Bio sam, reko’, u dvorištu, družio se sa mojim jaranima. ¨Znate šta, reče momak, ja mislim da mi koji smo glavni, da se mi ne trebamo družiti sa narodom¨! Potapšao sam budalu po ramenu, rekoh, de se ti lijepo najedi, pa sjedni u kola pa hajde u svoje Saraj’vo! Izašao sam vani i zamislio sam se. Prevari mene Muhamed Huković, mislim da će ovaj izrast u veliko đubre! Pogodio sam. Izrastao je u veće đubre nego što sam mogao i predpostaviti! Nakon skupštine u Sarajevu priđe mi i reče da su mu dvojica Srba – Vojislav Maksimović i Aleksa Buha – ili nisu dali, ili ne daju da doktorira zato što je musliman i da mu i dalje prave probleme pa bi li mu ja mogao šta pomoći. Koliko je meni rečeno, doktorat mu nije valjao. Ja mislim da je on vjerski fakultet završio u Libijskoj pustinji. Onaj ko je pratio sudbonosne događaje zna šta je sve ovaj čovjek odrađivao i odradio – po naređenju. Kad sam se na zadnjem razgovoru razišao sa Izetbegovićem riječima: ¨Hvala ti, ja ne želim s tobom sudjelovati u propasti moga naroda i moje domovine kuda ih ti vodiš¨, znao sam da će jadni i unezvijereni momak sa Bistrika, bez svijesti o zemlji i narodu i državi, tjeran samo bolesnom željom za afirmacijom, zauzeti moje mjesto. Smatram da je tu dobrim dijelom moja greška. Da sam ostao među njima, spriječio bih ga da odradi ono što je odradio.
Inače, Silajdžić se je meni dostojno odužio, kao pravi musliman. Počeo se uspinjati na temelju vrijeđanja i blaćenja mog imena. Pravili su političke tribine gdje je glavna tema bilo vrijeđanje mene (moj nećak je prisustvovao i sve zapisivao). Od tada mu počinje uspon. To je jedinstven primjer čak i u povijesti primitivne balkanske politike zato što se nisu kritizirali moji politički stavovi, nego se sa mržnjom napadalo i blatilo moje ime. Naravno, ni taj momak, niti niko od njih još uvijek živih koji su me tada vrijeđali nisu imali znanja, niti ga imaju danas, da bi zrelo kritizirali nečiji politički stav. Njihova politika je bila i ostala na nivou mahalskih ogovaranja.
Ali, kao pametna osoba, pozabavite se malo životopisom tog momka sa Bistrika pa ćete se zaprepastiti, a nemojte misliti da je laž ono što o njemu piše Marko Lopušina u svojoj knjizi ¨CIA protiv Jugoslavije¨. To je čovjek koji je uz Izetbegovića drugi glavni izdajnik jer je sudjelovao u skoro svim dogovorima po svijetu gdje su se po neslužbenim i privatnim vilama sa posrednicima koje niko od nas nije ovlastio, komadala i dijelila naša domovina, naše njive i naše kuće, da bi tu neslužbenu trgovinu i šverc prenosili u službene institucije da sve legaliziraju. Godine 1993. u podrumu tadašnjeg hotela Holiday Inn je drug Silajdžić bio sazvao sastanak jer su se po njegovu mišljenju bili stekli svi uvjeti da se podijeli Bosna i on, je li, baš on, lično treba podijeliti Bosnu. Ludaka je od te nakane spriječio Tunjo Filipović (pitajte Tunju) i Rusmir Mahmutćehajić koji se pridružio Tunji. A Tunjo će Vam usput potvrditi i to da mu je drug Alija u Ženevi, na jednom od brojnih sastanaka komadanja naše domovine, nudio pet miliona dolara u tašni samo da se izgubi i da ne smeta!
(kraj jedanaestog dijela)