Kliker.info

Armina Galijaš istoričarka i docentkinja na Univerzitetu u Gracu u razgovoru za Buku osvrće se na neka od ključnih pitanja koja već godinama opterećuju Ex-YU prostor- nacionalizam, revizija istorije, političke elite koje su nam se desile od 90-tih naovamo, te često prisutan žal za bivšom državom. Vjeruje da će mladi početi da preispituju ono što im se servira u školskim klupama i odgovara nostalgičarima koji tvrde kako smo se za vrijeme Tita učili pravim vrijednostima.

Nedavno ste boravili u Banjaluci na konferenciji „Kultura sjećanja“. Možete li nam reći kakav je vaš utisak  u šta se pretvorio prostor ex Jugoslavije  u zadnje dvije decenije?

Utisak koji nosim sa sobom je da se svi pomalo vrtimo u krug i da je vrijeme da izađemo iz njega. To nema mnogo veze sa konferencijom, ali na konferenciji se taj utisak samo potvrdio.

Političari dramatizuju i šire negativu energiju kako bi ostali na vlasti, mediji prenose senzacionalističke mahom negativne priče, kako bi bili čitani tj. profitabilni, NGO plaču kako je stanje loše da bi dobili novac za projekte, strane diplomate grade karijere  i svi zajedno misle kako su bolji i pametniji od „običnog svijeta“, u šta ja iskreno rečeno sumnjam. Tako da se taj „obični svijet“ distancira od političke klase, pada u apatiju ili napušta zemlju/e, a politička mobilizacija odozdo je rijetka i kratkog daha poput Plenuma, nedavnih protesta u Beograd, Makedoniji…

Već godinama smo svjedoci i članaka o nakaradnom školskom sistemu u BiH, o  udžbenicima punim iskrivljenih činjenica ili o tome kako nam djeca odrastaju u Banjaluci, a nisu nikada vidjeli Sarajevo i obrnuto. O ovoj problematici ste i sami pisali i govorili. Smatrate li da pogrešnim stvarima učimo djecu , da ih zatupljujemo i učimo da svako živi u svom toru?

Jasno je da se uče pogrešnim stvarima i što je još važnije naglasiti na pogrešan način, ali to ne zanči da će sva ta djeca ispasti neke nakarade na kraju. Na samoj konferenciji je bilo više mladih nego ljudi starije dobi što daje nadu da će oni već pronaći svoj put, doći do informacija koje ih zanimaju, propitivati ono što im se servira u školskim klupama i uskoro početi postavljati pitanja, „Tata gdje si bio 1992.?“ Ali loš sistem se ne odnosi samo na društvene nauke, nego obuhvata cijeli školstvo. Zastarjeli udžbenici i sadržaji, način i uslovi rada vode lošim rezultatima. Treba raditi na promjeni školskih sadržaja i što je još važnije na modernizaciji školskog sistema.

Većina generacija poratne Jugoslavije ipak će reći kako je za vrijeme Tita sve bilo bolje, da smo se učili pravim vrijednostima. Ali zapravo koliko smo i tada bili zadojeni ideologijom?

Pa zar nije upravo ta generacija započela i vodila rat? Šta se desilo sa svim tim “pravim vrijednostima” 1990.? Sve sadržaje treba konstantno propitivati. Prestati površno svrstavati ljude u neke tabore, i ne bježati od činjenice da imate ljude koji se bore za LGBT prava, a istovremeno su ksenofobi. Ljude koji opravdavaju četnički pokret, a plaču za radničkim odmaralištima na Jadranu. Ili kako smo vidjeli prije par dana na jednoj slici koja kruži internetom, čovjeka koji uči el fatihu Titu. Koje vrijednsoti zastupaju svi ti ljudi?

Zašto se onda i danas s velikom dozom nostalgičnosti govoriti o Jugoslaviji  kao državi u kojoj je gotovo pa sve bilo potaman, a svi znamo šta se desilo 90-tih.

Zato jer je danas loše. Naravno da tada nije bilo sve potoman, a naročito ne svima. Mnoge stvari su što je evidentno prije zaista bile bolje nego što su danas, a to da budemo iskreni i nije teško, ali su mnoge stvari bile i gore. Sad možemo da se prisjećamo Golih otoka, redova za ulje i kafu, restrikcija struje, benzina i ostalog.

A nostalgija samo po sebi u svom imenu krije bol za prošlošću (νόστος, nóstos – povratak i  άλγος, álgos – bol), tako da uvijek kad se sjećamo prošlosti imamo osjećaj da smo nešto izgubili i to nas boli. Opravdano ili ne.

Kako komentarišete političku scenu unutar BiH, kako su nam se od raspada SFRJ naovamo, uopšte mogli desiti ovakvi političari?

Kakav narod, takvi političari. Šalim se. Treba promisliti kako ti ljudi i s kojim motivima dolaze u partije, na koji način prave karijere. Tu je razvijen jedan klijentelistički sistem u politici. Njihov motiv ulaska u politku nije društveni angažman, nego želja da obezbjde sebi i svojoj familiji ugodan život. Tako da nas ne treba čuditi kad oni rade to zbog čega su i ušli u politiku. Naša i njihova očekivanju su različita.

U čemu je naš osnovni problem? Možda što su nam glavne zvijezde političari,  oni pišu „novu istoriju“, nude svoje verzije događaja, svoje istine, govore nam šta da mislimo? Ili možda to što nemamo pravnu državu, što su nam institucije sistema urušene… Ili je to pak uzročno- posljedična veza?

Naš osnovni problem je što kukamo i čekamo da se stvari riješe nekako same od sebe, a to se neće desiti. Najlakše je reći političari su lopovi i svi su oni isti. Političari su jedini koji su uzeli svoje živote u svoje ruke, dok su im njihovi birači samo kolateralna šteta u tome. Političari se permanentno nalaze u predizbornom modusu proizvodeći krize. S tim što je kriza u njihovom slučaju garant stabilnosti, a u slučaju građana garant nestabilnosti. Znači oni su na sigurnom, a do nas je da se pobrinemo za sebe. Znam da je lakše reći nego uraditi.

Nove vlasti u svim bivšim republikama, već godinama grozničavo brišu sve što “miriše” na bivšu državu. Sve je manje ulica i trgova koje nose Titovo ime ili ime nekog narodnog heroja. Da li je riječ o “damnatio memoriae”, svojevrsnom brisanju pojedinca iz prošlosti.

Pa ja nisam sigurna da ih oni s tim što im „oduzimaju“ ulice brišu. Neki su Tita obrisali još početkom 1990tih, a on im se još šunja tim istim ulicama. S druge strane većina ljudi nema pojma ko su ljudi po kojima su ulice nazvane.

Opet s druge strane rehabilituju se četnici, ustaše i  samim tim negiranjaju zločini počinjeni u Drugom svjetskom ratu. Kome je to potrebno, zašto se sa tim krenulo i koliko je zapravo opasna revizija istorije?

Revizija istorije je uvijek opsana, ali propitivanje istorije, novo razumijevanje, sagledavanje novih izvora i činjenica je uvijek dobro. Što znači ako smo prije bili slijepi na desno oko, ne moramo sada biti slijepi na lijevo. Mislim da je vrijeme da otvorimo oči.

To je možda bio neki pokušaj sa osudom totalitarnih režima na istoku Evrope, što je kod nas, i ne samo kod nas, nažalost dovelo do dodatne konfuzije i površnog odnosu prema ovim kompleksnim temama.  Ova tendencija je prisutna u cijeloj Evropi, naročito istočnoj.

Može li nacionalizam kome danas svjedočimo eskalirati u još ekstremniji i radikalniji?

Može, a ne mora. Isto pitanje si može postaviti bilo koja zemlja danas.

Koje bi hipotetsko rješenje moglo biti onda? Ima li mjesta suživotu i nekoj svjetlijoj budućnosti na ovim prostorima?

Naravno da ima. Taj se (su)život odvija često pred našim očima samo ga mi ne vidimo ili ne želimo da ga vidimo. Naravno da postoje i oni koji ne žele suživot, tako da i to treba prihvati i promisliti o tome. Ono što je najvažnije je da se poštuju ljudska prava i da niko nikoga ne ugrožava, a da li će i ko kako s kim da živi je stvar lične odluke.

 Tatjana Čalić (Buka)