Kliker.info

Socijalista sa holivudskom karijerom, glumac i pisac, član vatrogasnog društva i ribar – sve je to Rade Šerbedžija, koji ovih dana u Crnoj Gori promoviše svoju knjigu “Stranac”.

RSE: Živimo u vremenu kada ratovi pokreću milionske migracije ljudi, koji preko noći postaju stranci; i tamo gdje ne prijeti rat, kao što su SAD, zahvaljujući političkim odlukama, mnogi mogu preko noći postati stranci u zemlji u kojoj su rođeni; napokon, i u našem okruženju čujemo “osjećam se kao stranac u sopstvenoj zemlji”. Koja od ovih sudbina je sudbina Vašeg „Stranca“?

Šerbedžija: Jedno je osjećanje kad izgubiš zemlju u kojoj si rođen i kojoj si vjerovao. Odjedanput si stranac svugdje, čak i unutar te zemlje koja sada ima drugačiji oblik. Iako se, što se mene tiče, ništa nije bitno izmijenilo. Evo sada sam u Crnoj Gori, i to je kao kad sam bio tu nekada. Tu su ljudi koje poznajem, govorimo jednim jezikom kojim se razumijemo. Ali, opet si stranac zbog razno-raznih birokratskih stvari. Taj osjećaj stranca imam naročito kad odem u svijet, bilo gdje. I to je jedan oblik tvoje stvarnosti kao stranca.

Drugi je literarni oblik tog osjećaja stranca, koji je van realnosti. To je pozicija čovjeka koji nekim usudom proživio odlazak iz zemlje u kojoj je odrastao, čije mirise poznaje kao životinja svoj brlog. Odjedanput, kad iz njega izađe, počne da hoda onako kako sam to davno zapisao u jednoj svojoj pjesmi “Kameni gost” o Don Huanu; hoda popločanom mramornom stazom, koja odjekuje njegovom samoćom i dobija jedan literarani, gotovo filozofski oblik.

Jer, govoreći o “donhuanizmu”, koji sam i ja dotakao svojim životom, govorim zapravo o strancu u svijetu. Ali, to nema veze sa ovim “realnim” strancem, razumijete? Moj prijatelj Damijan Dragojević, rekao mi je jednom: “Što ja Vama zavidim. Vi ste uspjeli nešto što sam ja želio, a nisam uspio – postali ste stranac u vlastitoj zemlji”. To je jedan luksuz, taj dio stranca. Iz njega se pišu knjige, prave uloge, iz njega se kreativnost pojačava, kao da si malo izdvojen i nekako preciznije vidiš što se sve okolo događa. A i daje jednu neograničenu slobodu.

RSE: Nakon sloma socijalizma na ovim prostorima, Vi ste jedna od rijetkih javnih ličnosti koja se ne libi deklarisanja kao socijalista. Ima li nade za ljevicu?

Šerbedžija: Ne znam ima li nade, ali pesimista sam kada razmišljam o organizovanoj ljevici u svijetu. I tu postoje dvostruki odgovori. S jedne strane je kapitalizam dosta naučio od opasnosti socijalizma, pa je u nekim zemljama taj kapitalistički sistem ublažen u svojim nekadašnjim strašnim razlikama i izrabljivanjima ljudi. Tako da je na neki način zaustavljena velika revolucija koja bi trebala izgraditi pravedniji sistem.

S druge strane, strašna je ta zaostalost crnog proleterijata u svijetu. Onog radništva koje radi petnaest sati na dan najteže poslove, a takvih je najveći broj u svijetu. Strašno je njihova zaostalost, neznanje. Pa kad bi to stavili u okvire naših prilika Hrvatske, Srbije, Bosne – vidjećete da ljudi koji su nezadovoljni svojom ekonomskom i životnom situacijom, i koji tačno znaju ko su za to krivci – oni će ponovo glasati za svoje nacionalne lidere koje preporučuje njihova vjera i osjećaj njihove najuže nacionalne pripadnosti. Bez obzira koliko te vlade bile krive i koliko loše radile, oni će opet tvrdoglavo glasati za svoje zlo.

I tu su problemi prave ljevice, koja ne može doprinijeti i promijeniti preko noći tu ogromnu masu koja, jednostavno, nije zrela za svjetsku revoluciju. A možda i ne zaslužuje. To je odjedanput pitanje neosvještenih mrava. Meni je žao kad to kažem, ali kad se samo sjetih mog iskustva života u Americi, to je taj kapitalizam. On ne ulaže u škole u koje idu upravo ovi ljudi o kojima govorim. S druge strane, imaju najbolje privatne škole na svijetu, sa najboljim profesorima. Ali, pametna vojska koja izlazi iz tih škola, ona je gotovo potpisala ugovor sa tim svojim mecenom da ga štiti, i da štiti taj sistem. Strašno je što svijet ne vidi gdje treba liječiti uzroke svega toga.

RSE: Kako to ne vidimo mi na ovim prostorima, s obzirom da su generacije ipak imale dodira sa socijalizmom, i iskusile i neke njegove dobre strane?

Šerbedžija: Pa zato što nas je veliki dio primitivnih. I što slijepo vjerujemo, a najviše vjerujemo religiji. Ja nemam ništa protiv religije i volim religijske obrede. I slavim katolički i pravoslavni Božić. Slavim još uvijek i Prvi maj. Sve ja to slavim, znam i poštujem religiju, koja spade u doseg ljudske civilizacije. Ali, ne može se tako slijepo vjerovati u institucije religije.

RSE: Ljetos se završila još jedna pozorišna sezona kazališta Ulysses na Brionima, gdje sedamnaest godina igrate Kralja Lira, jednu od Vaših omiljenih uloga. Koliko je njegovo ludilo slika svekolikog ludila koje živimo?

Šerbedžija: Mislim da je Kralj Lir najbolje ikada napisani lik. I najteži, naravno. A to njegovo ludilo ima korijene ne samo u privatnosti koja se odnosi na lične drame između oca i kćeri, oca i sina. Nego se radi o arhetipskoj nesreći ljudskih života. Kako su sazdani, kako su stvoreni. I o tome kako zapravo u čovjeku, i onome najplemenitijem, postoji neko unutarnje životinjsko jezgro. Nešto što ne možeš objasniti. Neki bijes, neke slabosti, neke sljepoće. Tako da imamo dosta da kaskamo do nekog pravednog društva i socijalizma kako ga zamišljamo.

RSE: Ove godine je 50. godišnjica Vaše prve filmske uloge, a postali ste i član Američke akademije filmskih umjetnosti i nauke. No, niste član sličnih institucija u zemlji u kojoj ste rođeni – u hrvatskom Društvu dramskih umjetnika na primjer, ili nekoj od zemalja u kojima ste živjeli i stvarali, kao što su Srbija ili Slovenija. Zašto se na Balkanu sve mijenja, a sve ostaje isto?

Šerbedžija: Isključen sam iz Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske u proljeće 1991. godine, par mjeseci prije rata. Iza toga nisam tražio da me ponovo uključe, niti je iko iz Udruženja tražio da se vratim. Što treba posebno potcrtati, uz sve ono što sam ipak učinio u kulturi, kazalištu i filmu, te države. Međutim, treba potcrtati i to da ipak ima udruženja koja su me željela za člana, pa sam član Društva pisaca, koje su osnovali (Velimir) Visković, (Igor) Mandić i ta ekipa lijevih intelektualaca u Hrvatskoj. I član sam Vatrogasnog udruženja Fažana.

RSE: Vjerujem da mnogi naši slušaoci ne znaju da ste strastveni ribar. Imate li za njih neku ribarsku priču?

Šerbedžija: Ima ih mnogo. Moj drugar iz Pule Adi i ja zajedno ribarimo, neki dan smo u dva sata ulovili sedamdeset dvije kile orada. To je dobar record za amaterski ribolov. Lovimo po sedam-osam brancina, najvećeg od jedanaest kila je ulovio Adi. Na tune još nisam išao, a i nemam zov. To mi je nekako sve preveliko, pretehnički. Velike udice, veliko dizanje, tu mašinerija radi za tebe. Tu ti je brod kao tvornica. Ja volim da ribarim na udicu, ili na panulu, e to je užitak. Kad uhvatiš ribu, pa se boriš s njom, pa moraš znati da je pustiš kad se umori, jer ako nastaviš ona zadnjom tom snagom, kao i čovjek, trgne i prekine udicu. Zato treba tačno znati kad da je vodiš, kad da je pustiš, kad da je opet uhvatiš. Ma, kao u ljubavi!.

Jasna Vukičević (RSE)