Kliker.info

Za sve te godine što se znamo nikad nisam primijetio umor na licu Miroslava Lajčaka. Sjećam se te majske noći prije godinu dana u Podgorici, poslije referenduma o osamostaljenju Crne Gore. Lutali smo po gradu s kolegama novinarima do iznemoglosti i bili smo svugdje: po sjedištima stranaka, nevladinih udruga, do mjesta gde su se kretali različiti posmatrači. Popili smo bezbroj kafa i po neku rakijicu…  Obradovali smo se kad nam je Miroslav Lajčak javio da ima pola sata za nas. Konobar nas je poveo u jedan kutak koji je diplomati služio kao radna soba: upravo je bio završio jedan razgovor i dok je ispraćao jednog gosta, govorio je nekom nešto u mobitel, a nama mahnuo dobrodošlicu. Tog dana i te noći imao je za sobom mnoštvo susreta i razgovora sa političarima iz jednog i drugog bloka, a čekao ga je i susret sa predsjednikom referendumske izborne komisije, također slovačkim diplomatom Františkom Lipkom. Bio je već ponedeljak oko dva ujutru, ali Miro je, za razliku od nas, bio svjež kao usred dana. Pijuckali smo neki sok, pričao nam je mirno, ali vidjelo se da proživljava svu dramu tih časova, zajednički smo naglas razmišljali o nastupajućim danima, o odnosu Beograda prema tome šta se desilo u Crnoj Gori, jednostavno o budućnosti. Bili su to neosporno veliki trenuci Miroslava Lajčaka (44) i, naravno, slovačke diplomatije, koja je od svojih prvih dana poslije osamostaljenja Slovačke bila jako aktivna na brdovitom Balkanu – ,,od Triglava do Gevgelije”. Crna Gora i problemi njezinih odnosa sa Srbijom nisu bili nepoznanica za Lajčaka jer je četiri godine djelovao kao slovački amabasador u Beogradu. Došao je u SRJ, a mandat mu je završio u istoj zemlji, koja se zvala drugačije, Srbija i Crna Gora. Nije ni sanjao da će se 2006. godine vratiti kao izaslanik Javiera Solane sa zadatkom pripremanja referenduma o budućnosti Crne Gore. U međuvremenu je radio na preustrojavanju organizacione strukture slovačkog Ministarstva inostranih poslova i u 2005. godini predvodio je grupu ljudi koja je pripremala samit Bush – Putin u Bratislavi. Lajčak je u Crnoj Gori došao u sredinu koja je bila potpuno polarizovana i uspio je postići da na kraju sve važne odluke prihvataju mirno, političkim putem. U referendumskoj komisiji sve su odluke primljene na osnovi konsenzusa! Njezin predsjednik František Lipka je samo jednom bio primoran da upotrijebi svoj odlučujući ,,zlatni glas”. Prvi put poslije krvavih i tragičnih devedesetih dvije bivše jugoslovenske republike rastale su se mirnim putem.  Bila je to majstorija prije svega Crnogoraca, ali i Slovaka Miroslava Lajčaka.

Moskva – Tokio – Kosovo U jednom novinskom intervjuu Lajčak je izjavio da je diplomatiju sanjao već kao dječak: ,,Danas izgleda možda smiješno, ali prvi put sam na to pomislio već kao desetogodišnjak. Kasnije me fascinirao posao u kojem možete formirati stvari, ali decentno, iz pozadine. I možete shvatiti kako svijet funkcioniše. Neki mu sada zamjeravaju da je diplomatiju učio osamdesetih u Moskvi, ali on sam kaže da je moskovski Institut međunarodnih odnosa bio, i danas je, na visokoj razini: ,,Osim toga, u to doba je za mlade ljude iz tadašnje Čehoslovačke Moskva bila jedino mjesto za studije diplomatije”. Dolazak u Moskvu je za njega, sa ideološkog gledišta, djelovao otrežnjujuće. Ipak, bilo je i puno interesantnog – počela je već era Gorbačovljeve perestrojke. Osjećala se razlika između tamošnje atmosfere i dogmatizma koji je vladao u Čehoslovačkoj. Na moskovskom filmskom festivalu prikazivali su film po romanu Milana Kundere, Nepodnošljiva lakoća postojanja, koji je kod nas bio zabranjen i čehoslovačka ambasada u Moskvi je zbog toga podnijela zvaničnu protestnu notu. Lajčak je bez nekog političkog pokrovitelja relativno brzo napredovao na ljestvici diplomatske karijere. Ljude je ubjeđivao svojim sposobnostima. Najveće iznenađenje njegove karijere bilo je kad je godinu dana poslije osamostaljenja Slovačke kao 31-godišnjak otišao u Japan, na mjesto ambasadora. Mlada zemlja, mladi ambasador. Priznaje da u nekoj drugoj zemlji sa decenijama diplomatske tradicije to ne bi bio slučaj. ,,Japan mi je  odgovarao svojim mentalitetom”, govori Lajčak, jer kod njih je ,,osnovno da se održi riječ, a ne da se obećava ono što se ne može ispuniti”. Krajem devedesetih bio je direktor kabineta ministra inostranih poslova i tamo je došao u dodir sa Balkanom. U kasnu jesen 1999. godine otišao je prvi put na Kosovo u svojstvu asistenta ministra Eduarda Kukana, koji je u to doba postao opunomoćenik generalnog sekretara UN Kofija Annana za Balkan. U šali sam mu rekao da uzme vunenu pidžamu jer u prištinskom Grandu ima nekoliko žarulja, ali nije bilo grijanja, jer sam upravo bio došao s puta na Kosovo. Poslije povratka javio mi je: ,,Uzalud nam je bilo i ćebe koje smo ponijeli. Sad je već bolje. U Grandu radi grijanje, ali stanje nije bog zna kakvo. Biće puno posla. Danas, kad vodi političku sekciju slovačkog Ministarstva inostranih poslova, kaže da za Kosovo već sad postoji samo ,,loše i lošije rješenje”. Ali, istovremeno, za njega nema povratka u razdoblje prije 1999. godine, a zna i to da je sadašnje stanje neodrživo. Cijeni da je Ahtisaari svoj prijedlog shvatio kao otvoreni paket. Neka razmišljanja u Beogradu, ali ne samo tamo, o podjeli Kosova, uz razmjenu albanskog i srpskog stanovništva, označava kao ,,dinosaurovske koncepcije”. Određen je prema nekim slovačkim političarima koji zbog unutrašnjopolitičkih razloga u vezi sa slovačko-mađarskim odnosima i ,,bratstva sa srpskim narodom” savjetuju da se Slovačka suprotstavi koncepciji nadzirane nezavisnosti Kosova, koju podržava Evropska unija. Lajčak govori: ,,Slovački ritualno politički harakiri neće pomoći ni Srbiji.

Tolerantan i odlučan      Nadam se da neću odati državnu tajnu kad kažem da se svojevremeno u Slovačkoj pričalo o balkanskom trijumviratu tri Miroslava – Lajčaka, Miroslava Mojžite, sadašnjeg slovačkog ambasadora u Sarajevu, ranije u Beogradu, i Miroslava Kopečnija, prvog srpsko-crnogorskog ambasadora u Bratislavi (deda Čeh i baka su mu iz Tuzle), poslije promjena u Beogradu u oktobru 2000. godine. Ta trojica ljudi nešto znaju o borbi za mir i stabilizaciju na Balkanu, koji vole, jer im je blizak i čini se da ga i bolje shvaćaju  od drugih koji se “vrte” u međunarodnoj diplomatiji.Izbor Miroslava Lajčaka za visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini je sretna varijanta. On nije samouvjereni ,,deus ex machina” koji sve zna i  odjednom sve rješava, ali jeste čovjek koji se temeljito priprema za svoje zadatke, zna slušati druge i trudi se da shvati njihovo razmišljanje. Zna biti tolerantan, ali istovremeno i odlučan. Na kraju, valja podvući i da mu je porodično zaleđe dobar oslonac. Njegova supruga je poznata televizijska voditeljica Jarmila Hargašova, koja ovih tjedana vodi natjecateljsku emisiju o slovačkoj zabavnoj muzici prošlih decenija sa originalima i novim interpretacijama. Ta emisija starijim gledaocima oživljava uspomene, ali postala je popularna i među mladima, koji odjednom vide da i djedovi, bake, majke i očevi nisu imali loš ukus i da su se znali zabavljati.  Mislim da dijelim želju većine svojih sunarodnjaka kad kažem da bih volio da Miroslav Lajčak uspije u nastojanjima da Bosna i Hercegovina gradi svoju sadašnjost i budućnost na temelju boljih uspomena iz prošlosti, i da budućnost dočeka sa europskim perspektivama stabilnosti i prosperiteta.      Julius Lerinc (Oslobodjenje)