Elvedin Nezirović : Mostaru nedostaje sistemska kultura sjećanja
VIJESTI.BA: U nedavno objavljenom tekstu skrenuli ste pažnju na malo poznatu činjenicu. Mostar u književnom smislu (doduše ne samo književnom) nema kvalitetno djelo koje bi na jednom mjestu opisalo tragično iskustvo rata. Razlozi za to svakako su višestruki, možda i neobjašnjivi. O ratu se govori mnogo, ali piše malo. Ne radi se o sredini u kojoj ne postoji neko sa dovoljno umjetničkog dara, pa da na polju književnosti to ne može biti i ostvareno, ili ipak radi? Nije li to apsurdno ili se živi u društvu apsurda?
No, treba i to reći, nije da nije bilo pokušaja da se jedna takva knjiga napiše. Rahmetli Alija Kebo, jedan od rijetkih etabliranih pisaca koji je preživio opsadu Mostara, svojim je knjigama – „Mostari i barbari“, „Amrina kletva“, „Hiljadu malih mostara“, „Od Uborka do Njujorka“ i „Nepremost“ – stvorio neku vrstu vlastite književne reminiscencije, ali one, nažalost, nikada nisu dobile tako snažnu i slojevitu percepciju u javnosti kao, naprimjer, knjige koje govore o opsadi Sarajeva poput Mehmedinovićevog Sarajevo bluesa, Vešovićeve Poljske konjice, Kebinog Sarajeva za početnike, Musabegovićeve Rajske lopate, i da ne nabrajam dalje. Jedan od razloga je, sasvim sigurno, i to što neke od pobrojanih zaista spadaju u sami vrh svjetske anti-ratne literature.
Da rezimiram: ratno stradanje Mostara još uvijek nije dovoljno umjetnički artikulirano i ja se najiskrenije nadam da će budućnost iznjedriti barem jedno ozbiljno beletrističko djelo na ovu temu.
Što se tiče književno-faktografskih zapisa o opsadi Mostara, tu je stanje nešto bolje. Centar za mir i multietničku saradnju prije petnaestak godina objavio je jednu izuzetnu fotomonografiju koja govori o stradanju Mostara od 1992. do 1995. – „Mostar urbicid“. Radi se sigurno o najvrijednijem dokumentu ove vrste, koji s preko 300 fotografija, svjedoči o sistematskom razaranju grada, najprije od strane Jugoslovenske narodne armije i snaga Vojske Republike srpske, a potom i od strane Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća odbrane. Tu je i knjiga Suada Ćupine „Izdaje i odbrana Hercegovine ‘91 – ‘95“. David Wilson, engleski aktivist i humanitarni radnik, u svojoj je autobiografskoj knjizi „Left Field“, vrlo upečatljivo opisao stradanje istočnog dijela Mostara tokom 1993. i 1994 godine. Postoji, istina, još nekoliko knjiga koje govore o ovoj temi, ali je njihov najveći problem u tome što se nikako ne mogu riješiti tog rodoljubno-patetičnog elementa koji, ipso facto, o tom vremenu promišlja krajnje subjektivno i ideološki, što po defaultu umanjuje, ako ne i u potpunosti neutralizira, njihovu književno-naučnu vrijednost.
VIJESTI.BA: Također skrećete pažnju na opsanost od relativiziranja događaja iz prošlosti. Rekao bih, decidno osuđujete banalnu tezu o kolokvijalno rečeno naivnom porijeklu zla i zločina, koji su se desili, a koje po takvim interpretacijama treba osuditi na nekom generalnom nivou, ne ulazeći u samu strukturu zla, njegove motive, mehanizme, krajnje ciljeve i posljedice. Nije li možda potrebno da se i takvi književni pokušaji etabliraju, kako bi se druge strane proizveli reakciju i barem polemiku.
NEZIROVIĆ: Ima Hegel jednu zgodnu konstataciju koja veli da je historičar, zapravo, prorok koji predskazuje unatrag. Drugim riječima, prošlost nije konačna i konzervirana, ona stalno radi, nadopunjuje se i mijenja u skladu s vremenom i perspektivama iz kojih se promatra. Zato je vrlo važno utvrditi činjenice i stvoriti relevantne narative na temelju kojih će se jednoga dana proučavati historija. Ne vidim da o tome danas neko brine unutar postojećeg administrativno-pravnog sistema, pogotovo onog njegovog dijela na koji uticaj imaju lokalni bošnjački političari u Mostaru.
S druge strane, postoje određene nevladine organizacije, poput, recimo, Centra za mir i multietničku saradnju, koje pokušavaju stvoriti jedan moderan memorabilijski odnos prema našoj ratnoj prošlosti.
Postoje, dakle, činjenice i postoji istina, ma koliko da su u posljednjih dvadeset pet godina različiti centri moći u ovoj zemlji i van nje očajnički nastojalili da tu istinu relativiziraju, da je prilagode vlastitim interesima i, na taj način, stvore nešto što se zove paralelna istina ili post-istina. U takvom razvoju situacije, jedino ispravno humanističko, a samim tim i etičko stajalište – a držim da biste o tome itekako trebali voditi računa bez obzira jeste li pisac, historičar ili pak ciljate na bilo kakvu vrstu javnog intelektualnog angažmana – jeste biti na strani istine, na strani fakata i onoga što se zbilja dogodilo.
Svaki zločin treba osuditi, naravno, i zaista, nije bilo zaraćene strane u BiH koja te zločine nije činila. No, suština rata, razlozi zbog kojih je do njega došlo, kao i sama struktura zločina, njegove razmjere i, pogotovo, njegovo planiranje, koje je u velikom broju slučajeva bilo dio vojne i političke strategije cijepanja Bosne i Hercegovine i, kao u slučaju Srebrenice, potpunog uništenja nesrpskog življa na jednom određenom geografskom prostoru, čine ogromne razlike među zaraćenim stranama.
Druga je priča ona o našem odnosu prema tim zločinima, gdje je za sve političke elite u BiH postalo neka vrsta clichèa imati više razumijevanja za „svoje“ zločince, nego za „tuđe“ žrtve. Nažalost, i probosanska strana često je u prošlosti primjenjivala ovakav obrazac političkog ponašanja. Jedan od takvih primjera jeste činjenica da nikada do kraja nisu rasvjetljeni događaji oko zločina nad bugojasnkim Hrvatima tokom 1993. i 1994. godine i to je samo po sebi skandalozno.
No, to ni u kom slučaju ne može biti razlog za bilo kakvu relativizaciju ključnih događaja iz prošlosti. Međunarodni sud pravde u Hagu presudio je u predmetu „Prlić i ostali“ da je Hrvatska bila dio udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem da se etnički očiste pojedini dijelovi Bosne i Hercegovine, te da se dio njene teritorije pripoji Hrvatskoj. To nisu nikakve fantazme, nego pravno tumačenje onoga što se ovdje desilo od strane Međunarodnog tribunala u Hagu. To je, na kraju krajeva, historijski aksiom, htio to neko priznati ili ne.
Držim da je, u suštini, svaki drugi pristup prošlosti, bilo književni, bilo historijski, potpuno pogrešan i, svjesno ili nesvjesno, zlonamjeran.
VIJESTI.BA: Ističete da Mostar sve manje doživljavate kao svoj grad. Niste li onda izgubili rat, i ne krije li se u tome pitanju odgovor na prvo pitanje zbog čega nema kvalitetne literature. Znamo da pobijednici pišu historiju, pa i književnost. Španski građanski rat opjevali su vojno-politički gubitnici. Šta je onda sa mostarskim književnicima? Ili ste pobijedili. Ako ste pobijedili, zbog čega ne osjećate Mostar kao svoj grad?
NEZIROVIĆ: Mostar jer moj grad, moj jedini grad: ja drugog nemam. Ovome gradu dao sam i još uvijek dajem ono najbolje što imam u sebi. O njemu i onome što ga je snašlo u ratu, pisao sam u zbirci pjesama „Zvijer iz hotelske sobe“; u romanu „Boja zemlje“ pokušao sam da kroz svoju, ličnu, ispričam i njegovu, ratnu priču – Mostar je, u pravom smislu te riječi, moj stvarni i moj književni zavičaj. Valjda zbog toga taj njegov današnji usud osjećam tako intenzivno i tako duboko, kao svoj.
Način na koji ga ovdašnji politički narativi oblikuju nije ništa drugo nego pokušaj nasilnog mijenjanja njegovog identiteta – i vizualnog, i duhovnog, i kulturološkog, i bilo kojeg drugog. I hrvatskoj i bošnjačkoj politici, čini mi se, jedino je bitno da osiguraju svoje političke monopole, na lijevoj, odnosno desnoj obali. Pogledajte samo šta je bošnjačka politička elita uradila od lijeve obale Mostara, u svakom smislu – urbanističkom, privrednom, kulturnom… To više nije grad, to je provincija, mjesto na kraju svijeta, možda ona pogranična selendra iz kultnog Coetzevog romana „Čekajući barbare“, u kojoj vladaju nazadnjaštvo, karijerizam, politička nesposobnost i stranački nepotizam. To vam je Mostar danas. To je Mostar koji ne mogu i ne želim da prihvatim kao svoj.
VIJESTI.BA: Jedno banalano pitanje. Šta je za jednog književnika idealan grad?
VIJESTI.BA: Banalno pitanje zahtjeva banalan odgovor – to je onaj grad u kojem se pisac ne dosađuje, grad u kojem književnost ne treba izmišljati, jer se ona svakodnevno događa. S tog stanovišta, Mostar bi, recimo, za svakog književnika bio idealan grad jer je u njemu toliko stvari o kojima se može i, jednostavno, mora pisati. Problem nastaje onoga trenutka kada pisac poželi biti manje pisac, a više čovjek.
VIJESTI.BA: Postoji ipak jedna vrsta književnika koja smatra da poređenje dženaze u Srebrenici sa “komemorativno-kulturno-povijesno-sportsko-umjetničkom manifestacijom s motorijadom zadovljava estetske i analitičke kriterije. Šta je tu bijednije, ta osiromašena “estetika” u pokušaju ili etika?
NEZIROVIĆ: Jedno bez drugog ne ide. Taj odvratni odnos prema žrtvama, bilo da je Gatalov – prepoznao sam ovu užasnu kvalifikaciju iz njegovog teksta – ili nečiji drugi, jednostavno nikada ne može dobiti vrhunsku estetsku dimenziju. Ovdje se dotičemo jednog šireg pitanja, kojeg načas vrijedi razmotriti.
U književnosti, a posebice u književnoj kritici, pa i filozofiji, još od starogrčkih vremena, pa, evo, sve do danas, vode se rasprave o odnosu i međusobnom prožimanju etike i estetike. Nikada nisam bio zagovornik onoga mišljenja koje se zasniva na tzv. larpurlartističkom modelu radikalnog i umjerenog autonomizma, po kojem, recimo, umjetničko djelo ne može biti podložno etičkom sudu. Moje poimanje književnosti, pogotovo ako se kao pisac bavite osjetljivim historijskim temama, sasvim je moralističko i zasnovano je na stavu onih pisaca i filozofa koji su smatrali da etičko vrednovanje umjetničkog djela stoji u uskoj vezi s njegovom estetskom vrijednošću.
To je razlog više zbog čega sam Gatalov tekst doživio kao poraz spisateljskog esnafa, kao potpuni sunovrat onoga što pisac jeste ili bi trebao biti.
VIJESTI.BA: Kako gledate na oživljavanje ideja, i političkih koncepcija protiv kojih, kako tvrdite ne postoji kvalitetan spisateljski angažman, u Mostaru, a shodno tome i u BiH, i da li je njihova revitalizacija barem jednim pa i malim dijelom posljedica izostanka tog angažmana ili ne?
NEZIROVIĆ: Ne radi se tu samo o spisateljskom angažmanu protiv ili contra nečega. Protiv – to je, u ovom slučaju, sasvim suvišna riječ. Radi se, naprosto, o spisateljskom odnosu prema memorabilijama, dakle, stvarima koje vrijedi pamtiti.
Izostanak takvog odnosa, a o tome smo već ponešto rekli u uvodu, doveo je do jedne besmislene pojave koja nije svojstvena samo piscima, nego i općenito, našem javnom diskursu. Radi se o tome da u nedostatku kvalitetne kulture sjećanja, koja, možda i više od bilo čega drugog uključuje književnost, mi i nesvjesno usvajamo model lažne političke korektnosti, koja opet nije ništa drugo nego ideološki supstrat, zasnovan na pogrešnoj pretpostavci da su sve strane u posljednjem ratu podjednako krive za njegovo izbijanje. To je, naprosto, manipulacija historijskim činjenicama, ništa manje pogubna od njihovog rigidnog nacionalističko-ideološkog krivotvorenja.
U političkom smislu riječi, rat u ovoj zemlji nikada nije završen. Nedostignuti ratni ciljevi su se samo projicirali u političko polje, pri čemu takve ideologije, kakve spominjete u vašem pitanju, zapravo, nikada nisu u potpunosti nestale iz javnog i političkog diskursa.
Nihad Hebibović (Vijesti)
Komentari