Kliker.info

Omalovažavanje, vrijeđanje, te istjerivanje novinara sa konferencija za medije u Bosni i Hercegovini, svojstveno je, prije svega, političarima koji ne vole neugodna pitanja. Međutim, sve su češće prijetnje smrću predstavnicima sedme sile. Posljednje u nizu upućene su novinaru portala Buka i kolumnisti Al Jazeere Balkans, Draganu Bursaću.

Jedan je od rijetkih novinara u Republici Srpskoj koji otvoreno i kritički pišu o ponašanju i djelovanju vlasti, naročito o ratnim zločinima, preispitujući odgovornost srpskih vlasti za zločine počinjene nad Bošnjacima i Hrvatima.

Dobitnik je prestižne novinarske nagrade Srđan Aleksić koja se dodjeljuje novinarima za profesionalno izvještavanje i promociju društveno odgovornog novinarstva.

RSE: Akter posljednjih prijetnji smrću, nakon objavljivanja teksta “Šutio sam dok je Bihać granatiran” je uhapšen. Šta je sa prethodnim slučajevima, akterom koji Vam je uputio brojne uvrede, ali i prijetnje smrću, a sve zbog teksta o skupu podrške  Ratku Mladiću, na dan sjećanja na genocid u Srebrenici, 11. jula?

Bursać: Prema nekim posljednjim informacijama, koje sam dobio u MUP-u, ali koje još nisu ozvaničene, taj čovjek pod pseudonimom sa IP adrese poslao je poruku negdje u Skandinaviji. To je posljednja informacija koju imam. Kakav je proces dalje, da li će se to raditi preko Europola, Interpola, zaista nisam upućen. Uglavnom, taj slučaj još nije riješen. Utoliko je teži što se pretpostavlja da je upućena iz inostranstva i da ne postoji ime i prezime čovjeka. Oni rade na tom slučaju.

RSE: Mediji su objavili da je iz Doboja bila poslana poruka, to je znači bila dezinformacija?

Bursać: To je bila očigledno dezinformacija, ali moguće da je ta prijetnja bila od neke druge osobe, ili treće u ovom slučaju.

RSE: Da li ste imali posljedica i kakvih? Morali ste napustiti državu  neko vrijeme, pogotovo nakon ovih prvih prijetnji.

Bursać: To je već postalo prilično iscrpljujuće. Svi vam sugerišu da morate napustiti grad na nekoliko dana, pa da niste baš sigurni ni u državi. Niko vam ništa ne može garantovati, a to i shvatam. Najgore u svemu je prošla moja obitelj. Više-manje sam se ja navikao na to. Međutim, kada imate porodicu oko sebe, a vi ste direktna meta, u stvari postavljate metu na čelo svojim najvoljenijim. Zbog toga se morate skloniti od njih, kako bi njima obezbijedili sigurnost. To je perverzan način, ali to je jedini način, da mijenjate lokacije, mijenjate mjesto boravka.

To jeste malo začuđujuće da u 2017. godini budete u egzilu, da izigravate nekog komandosa koji se za deset sekundi treba spremiti, promijeniti mjesto boravka. Za sada je takva situacija. Nadam se da će se poslije ovog konkretnog hapšenja bar malo te vidljive sfere prijetnji i stišati, smanjiti, da će na neki način situacija postati makar malo relaksiranija. Hoću da vjerujem da će biti tako.

RSE: Šta kada nakon profesionalno obavljenog posla, kao što su Vaši tekstovi, zasnovani na činjenicama, dobijete prijetnje smrću? Kako se tada osjećate? Da li ste razmišljali o odustajanju?

Bursać: Na profesionalnom planu, to uvijek samo može biti poticaj, znak da radite dobro posao i da trebate nastaviti da radite posao dobro. Međutim, čovjek nije samo profesionalno biće. Čovjek je poli-dimenzionalno biće. Morate razmišljati o privatnom životu i o svemu.

Kada napišete tekst i u onom trenutku kada ga pošaljete, a imate već svijest da će biti reakcija toga tipa, prijetnji smrću vašim članovima porodice prije svega, zaista su pomiješana osjećanja. Zadovoljni ste što je tekst dobar i što otkrivate istinu. Zadovoljni ste što radite kako treba svoj posao. U isto vrijeme nikako niste zadovoljni zato što treba da pokupite stvari sa najbližim i da se iselite iz grada. Tako da su to pomiješana osjećanja, neka gotovo šizofrena situacija.

To nikako ne utiče, bar do sada nije, uticalo na cenzure, kada je moj rad u pitanju. Postoji nešto što je ljudsko, neki ljudski preventivni strah za najbliže, koji se gotovo uvukao u naše pore. Mi živimo sa tim, na žalost. Ako država bude radila svoj posao, mislim da će toga biti sve manje, a onda svim novinarima, ne samo meni, će bit olakšan put za normalan rad bez autocenzure i bez bilo kakve cenzure, ja se nadam.

RSE: Koliko je skupa javna riječ, odnosno sloboda u Bosni i Hercegovini?

Bursać: Ne znam. Mogao bih to pretočiti u cijenu goriva, smještaja, izmiještanja lokacija. Tu je i onaj dio koji se ne može izračunati, u koji ulazi komponenta fizičko i psihičko zdravlje, vaše i vaših najbližih. Plaćate za to što se bavite samo istinama, a ne nekim teorijama zavjere i suludim stvarima.

Tu se negdje postavlja biološko pitanje do kada je čovjek spreman i dokle je čovjek spreman da ide? Nekada je to čak neka vrsta sadomazohizma. Novinarstvo nije profesija. Novinar je inficiran novinarstvom i time se bavi non-stop. Novinarstvo nije posao od osam do tri, pogotovo danas, u eri virtuelnih komunikacija i društvenih mreža. Dok god ste u budnom stanju, uvijek ste pod nekom presijiom. Tako da, i biološki i svojim zdravljem, plaćate put do istine.

“Novinar je politički radnik”

​RSE: Zašto je tako teško govoriti o događajima, pogotovo ovim vezanim za ratnu prošlost?

Bursać: Dugo sam razmišljao o tome. Ima tu splet odgovora koje bih Vam mogao dati. Mislim da je fundamentalno to što se nije počelo na vrijeme govoriti o tome. Teško je zato što je ovo već neka temporarna faza prećutkivanja, koja na kraju može rezultirati novim sukobom. Teško je zato što 1996. godine nije uveden proces denacifikacije u Bosni i Hercegovini. Nisu uspostavljena jasna mjerila. Nije rečeno ljudima da su držali pod okupacijom sve jedan veći grad u BiH.

Donekle je tu kriva međunarodna zajednica. Napravljen je jedan sistem tipa – “Mir, mir, mir, niko nije kriv” ili ono njihovo legendarno – “Svi smo izgubili u ovom ratu”. To je istina, jedna uopštena floskula, ali ako krenete konkretno da se bavite situacijom, događajima, od grada do grada, od sela do sela, od mjesta do mjesta, mi tek sada, 25 godina od rata, otkrivamo prirodu rata, otkrivamo masovne grobnice, otkrivamo da ljudi trguju kostima, da trguju informacijama u vezi mrtvih i nestalih.

To je jedno čitavo crno tržište koje funkcioniše gotovo, pa na legalnom nivou. Otkrivamo da ljudi ne znaju prirodu rata, da današnje generacije internet ratnika, kojima rat skoro ni roditelji nisu upamtili, nemaju pojma zbog čega je neko držao grad pod opsadom 1.200 dana. Prosto ti ljudi, ta djeca, to ne znaju,

Davno je bila 1996., danas je 2017. godina, ništa nije rađeno po tom pitanju i sada je to otvaranje Pandorine kutije. Bojim se da nije prekasno, nadam se da nije prekasno i hoću da vjerujem da nije prekasno jer ako je prekasno, onda smo svi otišli do đavola.

​RSE: U prvih sedam mjeseci ove godine, računajući i posljednji incident, u Bosni i Hercegovini je evidentirano 36 slučajeva direktnih pritisaka, verbalnih prijetnji i fizičkih napada na novinare. Šta je cilj zastrašivanja, čega je ono proizvod?

Bursać: Evidentirano je 36, što će reći da ih ima sigurno 360. Tu ima više slojeva. Da li ste udarili na neke tajkune, da li ste udarili po džepu nekog političara, da li ste otkrili aferu tipa ilegalnog iznajmljivanja stanova. Sve zavisi. To je jedan stepen.

Drugi je ideološki. Da li udarate po ideologiji koja je kontraproduktivna, totalitarna, nastrana. Treći je ako udarate po infrastrukturi samog funkcionisanja političkih partija, koje funkcionišu kao neka vojska ili armija.

Onda tu ima i interesnih organizacija. Čak mislim da je najveći udarac za novinare unutrašnja politika pojedinih medija, koja je duboko upletena i propletena sa tajkunima, da li lokalnim, da li na entitetskom ili državnom nivou. Novinar je, što se u socijalističkom društvu zvalo, politički radnik. Njegovo je da sluša urednika, urednik sluša gazdu, gazda sluša tajkuna, tajkun sluša političara. To je gotovo zatvoren krug.

Kada novinar izađe iz tog zatvorenog kruga, po pravilu, direktno, postaje glineni golub i meta. Može biti meta verbalnih napada, fizičkih napada, prijetnji. Kolege novinari nemaju rješenja. Jedino rješenje je da konačno policija počne raditi svoj posao, a da novinari počnu prijavljivati napade.

RSE: Da li su novinari u Bosni i Hercegovini zaštićeni? ?ta bi se trebalo uraditi?

Bursać: Novinari, ne da nisu zaštićeni, novinari su glineni golubovi u Bosni i Hercegovini. Ako neko sa platom od 700 (350 eura) do 1.000 maraka (više od 500 eura), živi i preživljava svaki dan, a izložen je napadima od unutrašnjih struktura, samih medijskih kuća, pa do spoljašnjih napada svakovrsnih, to je u najmanju ruku nezaštićena osoba. Pri tome, javnost ima sliku da su novinari maltene krivi za sve. To je sasvim šizofrena situacija.

Bez zaista efektivnog udruživanja novinara i bez efektivnog djelovanja novinara na samu vlast, nema ništa. Ako sami sebi nećete pomoći, sebe zaštiti, ako nećete dići svoj glas, svoju riječ, prijaviti, neće niko to uraditi umjesto vas, to vam garantujem.

Novinari moraju imati svijest da nisu informatičko roblje, nego da su ljudi od krvi i mesa, sa svim pravima koja moraju uživati od ove države.

Na kraju, i novinari plaćaju porez ovoj državi, pa bi onda i država trebala da se potrudi da radi svoj posao, kada su u pitanju organi gonjenja ili sudski organi.

Selma Boračić-Mršo (RSE)