Kliker.info

Prolazi stota godina od revolucionarne 1917. godine koja je promijenila svijet. No, niti na stotu obljetnicu ne postoji suglasnost o karakteru tog velikog povijesnog događaja, kojeg se i danas istovremeno sotonizira i glorificira. O tome koje su tekovine Oktobarske revolucije, zašto oko njih i danas postoje prijepori te je li u današnjem globaliziranom i kontroliranom svijetu moguća revolucija, zanimljive odgovore nam je dala slovenska povjesničarka dr. Cirila Toplak.

Budući da živimo u svijetu visokih tenzija, neprestanih kriza te gubitka povjerenja u predstavničku demokraciju profesorica Toplak nam je otkrila inspirativnu teoriju o mogućem budućem boljem svijetu, kojeg mnogi priželjkujemo.

Dr. Toplak  bivša je savjetnica za europska pitanja u Uredu predsjednika Republike Slovenije. Doktorirala je povijest i međunarodne odnose na Sveučilištu Sorbonne u Parizu, u Francuskoj, nakon magisterija iz humanističkih studija na Sveučilištu u New Yorku, Buffalo, SAD. Od 2001. godine bavi se istraživačkim i predavačkim radom na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani. Budući da su u fokusu njezina rada i istraživanja povijest 20. stoljeća te političke ideje i modeli društvenih uređenja koji bi mogli unaprijediti i premostiti probleme s kojima se suočavaju moderne države u današnjem digitalnom dobu, profesorica Toplak pokazala se kao idealna sugovornica na temu velike ruske revolucije i njezinih refleksija na današnji politički trenutak.

Diljem svijeta obilježava se stota obljetnica Februarske i Oktobarske revolucije, koje su okrenule kotač svjetske povijesti. Sto godina se čini sasvim dovoljno da se ljudi oko nečega dogovore, istraže, objasne, kontekstualiziraju, no u stvarnosti to ipak nije tako. Oktobarska revolucija se danas istovremeno glorificira i sotonizira. Koje su tekovine revolucionarne 1917. godine te zašto i danas oko njih postoje prijepori?

– Nasljedstvo revolucionarne 1917. godine uistinu je veliki povijesni događaj koji je zajedno s Prvim svjetskim ratom pokrenuo „kratko“ 20. stoljeće, a raspad Sovjetskog Saveza znači i početak posve nove ere. Zašto i danas, sto godina poslije, postoje nesuglasice oko značenja te revolucije? Zato jer je svaka revolucija po definiciji nasilna i krvava, odvije se prebrzo te nema vremena i prostora za traženje konsenzusa svih članova društva. Osim toga, dio populacije u osnovi se protivi takvim zbivanjima, zato revolucije – povijest nas uči – uvijek dovedu do građanskog rata te dubokih podjela i trajnih trauma u društvu. Stoga doista nije čudno što i nakon sto godina takva događanja izazivaju kod građana različite, oprečne osjećaje. Međutim, mješovite osjećaje ne bismo trebali imati oko revolucionarnih uzroka, namjera i vizija o novome boljem svijetu i novom boljem čovjeku. Ali, takvi osjećaji su neminovni kad su u pitanju stvarne posljedice revolucionarnih ideala.

“Mješovite osjećaje ne bismo trebali imati oko revolucionarnih uzroka, namjera i vizija o novome boljem svijetu i novom boljem čovjeku” – Cirila Toplak (FOTO: Twitter/FPN PG)

Neki ruski povjesničari drže kako je revolucija u Rusiji imala pozitivan učinak uglavnom za građane zapadnih demokracija jer je prijetnja širenja revolucije na zapad u tim društvima ojačala položaj i prava radnika, sindikata te modela države blagostanja kao i socijalnu mobilnost građana. S druge strane, ističu kako rusko društvo nema pojma kako se postaviti prema obljetnici: je li to bio neizbježan događaj koji je doveo do nacionalne tragedije ili društvene transformacije iz pretežito nepismene države u političku i industrijsku velesilu? Kako su po vašem mišljenju ta revolucionarna zbivanja s početka 20. stoljeća utjecala na zapadne demokracije, a kako na samu Rusiju i istočnu Europu?

– Složila bih se s tezom da su posljedice Boljševičke revolucije u Rusiji imale pozitivan učinak na zapadne demokracije. Postojanje Sovjetskog Saveza i komunističkoga, odnosno, socijalističkog bloka direktno je, kako je obrazloženo u pitanju, povezano s uspostavljanjem države blagostanja u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, nemam dojam da rusko društvo ne zna kako obilježiti i slaviti revoluciju iz 1917. godine. Smatram, naime, da Rusi izrazito poštuju svoje povijest i baštinu. Ruska Federacija je ostala jedna od rijetkih država pobjednica u Drugom svjetskom ratu koja tu svoju pobjedu ne dovodi u pitanje već ju redovito obilježava svake godine. Oktobarska revolucija je zbog svojih kontroverznih rezultata puno veći izazov za slavljenje. Nedvojbeno je pridonijela da se ruski narod izborio za važnu poziciju na međunarodnoj političkoj sceni iako je već bila važna i uloga Ruskoga carstva u međunarodnoj politici. No revolucija je bila neizbježan događaj i stoga držim da se povjesničari trebaju kloniti bilo kakvih spekulacija tipa: „što bi bilo da je bilo“. A razloge kako je došlo do revolucije i zločina koji su se dogodili, trebalo bi, prema mom mišljenju, tražiti u onome što je bilo već 100 ili 150 godina ranije, prije nego što se revolucija 1917. godine dogodila. Naime, Carska Rusija je ima priliku sudjelovati u prosvjetiteljskom toku i reformama, isto kao i zapadna Europa. Kad govorim o prilikama koje su imali mislim na razdoblje vladavine Katarine Velike, ali nakon toga zbog spleta povijesnih događaja taj je vlak moderne i razvoja Rusija propustila. Na početku 20. stoljeća Rusija je uvelike kaskala za zapadnom Europom, no usprkos tome nastojala je igrati ulogu velesile u europskoj politici. Istini za volju, ruska država je od rusko-japanskog rata 1905. godine u Europi predstavljala neku vrstu tempirane bombe stoga je bilo gotovo neminovno da će doći do neke ozbiljne unutrašnje destabilizacije.

Analitičari ističu neobičnu suzdržanost predsjednika Vladimira Putina (kojem pripisuju zasluge za rehabilitaciju boljševičkog tiranina Staljina) oko ove obljetnice. Putin, naime, nije donio ukaz, nego samo preporuku državnim i lokalnim tijelima da raznim manifestacijama obilježe značajnu obljetnicu, pri čemu je izbjegao termine kao što su proslava i jubilej. Budući da se u svojoj politici trudi baštiniti kontinuitet i carske i komunističke Rusije, kako tumačite Putinovu suzdržanost po ovom pitanju? Krije li se iza toga strah Kremlja od bilo kakvog romantiziranja revolucije kako se mase ne bi poticalo na nove revolucionarne prevrate?

– Ne slažem se s tezom da bi idealizacija revolucije dovela do revolucionarnih prevrata. To nije u skladu s ruskom političkom kulturom i mentalitetom. Smatram da je Vladimir Putin uspješan predsjednik zato što dobro razumije, da se tako izrazim, rusku dušu, a za Ruse je od presudne važnosti materijalno blagostanje i vodeći položaj Rusije u svijetu. Osim toga, on spretno igra na kartu ruske političke kulture koja je konstantna bez obzira na ideološki predznak režima: Carstvo, Sovjetski Savez ili današnja Ruska Federacija. U svakom od navedenih primjera građani Rusiju doživljavaju kao višenacionalni imperij uz barem minimum blagostanja za većinu, u kome Rusi imaju glavnu riječ, pa zato stoički podnose izrazito centraliziran i birokratiziran državni aparat. Dok god su Rusi zadovoljni – a većina ruskog stanovništva je skromna i zadovoljava se sa standardom koji im omogućava dostojan život – može se očekivati da će po strani staviti probleme kao što su sloboda govora, ljudskih i građanskih prava. Također, valja istaknuti kako Rusija po tom pitanju baštini političke karakteristike velikih istočnih naroda. Drugim riječima, Rusija predstavlja tip imperija specifičan za prostorno velike i mnogoljudne države koje upravo zbog tih razloga uvijek počivaju na kolektivizmu umjesto individualizmu. Ovdje ju, primjerice, možemo usporediti s Kinom i Japanom. Stoga držim da Rusiji ne prijeti opasnost od nove revolucije. Smatram da je Putinovu režimu opozicija potrebna kako bi se održao privid demokracije, a s druge strane državu vodi čvrstom rukom kao i njegovi prethodnici.

Danas se ističe kako Velika socijalistička revolucija zapravo i nije bila tako grandiozan događaj, tek boljševički prevrat koji ni približno nije bio toliko dramatičan kakvim se čini gledajući veliki film „Oktobar“ Sergeja Ejzenštejna iz 1928. godine. Međutim, kako ocijeniti glavne protagoniste tog revolucionarnog spektakla: Lava Trockog, Vladimira Iljiča Lenjina, Aleksandra Fjodoroviča Kerenskog, Antona Ivanoviča Denjikina, Pjotra Wrangela, Aleksandra Kolčaka…? Jesu li „bijeli“ bili dobri dečki, a ‘crveni’ loši ili je to obrnuto? 

– To je krajnje pojednostavljivanje povijesnih zbivanja, koje je tipično za povijesni revizionizam koji je danas uzeo maha, a glavna su mu meta daleki i mučni događaji iz prošlosti jer ih je lakše tumačiti na jednostavan i crno-bijeli način. Nitko nije isključivo samo dobar ili jako loš. U revolucionarnom procesu svi su se u nekoj njegovoj fazi našli na suprotstavljenim stranama, jer su imali ili različite revolucionarne vizije ili su bili u potpunosti protiv revolucije. Svatko je sa svoje točke gledišta bio uvjeren da je u pravu i da je bolji, ali neki su bili manje beskompromisni kad su birali sredstva da dođu do svoga cilja. Moguće je da stvari nakon 100 godina toliko objektiviziramo pa tek sada vidimo kakvu ulogu je u našem razumijevanju revolucije igrala i propaganda. Tako su protiv revolucije svoju ulogu odigrali i zapadni europski mediji zbog silnog straha od komunizma. Od 1920. do 1930. godine veliki utjecaj na razumijevanje tih događaja imao je propagandni rat europske politike. Zato se također može reći da se Oktobarska revolucija činila veća nego što je uistinu bila.

Lenjin na proslavi druge godišnjice Oktobarske revolucije (FOTO: Wikipedia)

Sociolozi upozoravaju kako se broj mladih Rusa koji se u anketama identificiraju s liberalnom opozicijom i vrijednostima koje ona zagovara iz godine u godinu smanjuje. Da rijetko iskazuju buntovnost i riskiraju konformizam kako bi društvo mijenjali na bolje. Klone se opozicije jer ju, tvrde ruski sociolozi, povezuju s nestabilnošću, krvoprolićem i svim strahotama koje rat donosi. Što je dovelo do te situacije da je mladima danas u Rusiji, a i mnogim drugim državama (naročito istočno-europskima s komunističkim iskustvom) stabilnost važnija od ljudskih prava i sloboda?

– Danas je na djelu dosta zbunjujuća ideologija (neo)liberalne demokracije koja nam otima ideale i remeti moralni kompas pa više nismo u stanju reći što je ispravno, a što neispravno. U takvoj ideologiji, kao što sam ranije rekla, cvjeta i povijesni revizionizam. Danas se iznova preispituje i reinterpretira povijest i to se ne odnosi samo na Rusku Federaciju, nego smo se općenito zatekli u čudnovatoj situaciji da postoje dvojbe tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu. Ispada da ništa ne znamo i da je sve relativno. Smatram da je politička apatija mladih široko rasprostranjen fenomen koji prelazi granice Rusije. S druge strane, za očekivati je da je fenomen prisutan u Rusiju imajući na umu sustav vrijednosti na kojima počiva rusko društvo. Možda mogu reći da je politička apatija prvenstveno povezana s činjenicom da je demokracija danas neka vrsta nad-ideologije. Liberalna predstavnička demokracija u kojoj mi živimo omogućuje nam da zauzmemo bilo kakvu ideološku poziciju. To otupljuje oštricu i najekstremnijim ekstremistima.

Jesu li u današnjem globaliziranom svijetu totalne organizacije i manipulacije moguće političke/socijalne revolucije?

– Prema mom osobnom mišljenju, u današnjem svijetu gotovo potpunog nadzora revoluciju bi bilo teško pokrenuti, a još teže izvesti. Problem je mobilizirati ljude da se istinski uključe u neki masovni politički pokret upravo iz razloga koje sam ranije navela kad smo pričali o političkoj apatiji, jer upravo apatiju sustav uvijek potiče. Zato nas se i lako nadzire. Tome u prilog govore i primjeri kojima svjedočimo, od Sirize u Grčkoj preko španjolskog Podemosa do Udružene slovenske ljevice. Svi ti slučajevi su pokazali kako reformiranje sustava iznutra ne daje rezultate: naime, i „reformatori“ takvog kalibra moraju igrati po uhodanim pravilima i ne mogu ta pravila mijenjati, budući da su na široj političkoj mapi u apsolutnoj manjini. Sukladno tome, reforme možemo samo obećati i ništa dalje od toga.

U svom znanstveno-istraživačkom radu došla sam do zaključka da možda postoji „treći put“, no to nije onaj banalizirani Blairov treći put, već „treći put“ u smislu traženja mogućnosti za promjene mimo revolucije i mimo reforme sustava iznutra na način da pokušamo uspostaviti neke mikro-zajednice koje djeluju prema pravilima drugačijim od postojećih s nadom da bi mogle funkcionirati poput nekih vrsta virusa. Dobri oblici tih zajednica trebali bi se širiti među ljudima tako da će ih ljudi pomodno imitirati kako bi s vremenom takvi modeli mogli poprimiti oblik šire društvene paradigme.

To bi, naravno, bile dugoročne promjene. U ovom trenutku doista ne vidim drugog načina za promjene na bolje nego da s istima krenemo vrlo skromno. Možda je isuviše skromno promjene nositi u malim zajednicama koje se organiziraju i djeluju drugačije od onog na što smo naviknuli i nakon toga se nadati da ćemo uspjeti. Međutim, imamo primjere iz povijesti da je takav pristup urodio uspjehom. Recimo, jedan takav povijesni slučaj je oslobođenje zemlje u Drugom svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije. Malo sam bolje proučavala oslobađanje teritorija u Sloveniji, način kako su funkcionirali oslobođeni prostori na kojima su ljudi živjeli pod sasvim drugim pravilima nego ljudi na obližnjima, okupiranima. I kako je rat trajao i razbuktavao se tako su se širile slobodne zone otpora, i na kraju tog procesa bila je slobodna Slovenija.

Budući da je takav model već iskušan u prošlosti, postoji mogućnost da ga se opet upogoni. Takav društveni model teorijski je najbolje obrazložio i razradio francuski povjesničar i filozof Michel Foucault u svojoj teoriji o heterotopiji (drugačijem prostoru). To je prostor gdje ljudi sami odlučuju kako će živjeti u svom pokušaju izgradnje drukčijeg svijeta u kojem neće vladati većinska pravila. Ideološki predznak toga drugačijeg stila života u heterotopiji uvijek je povezan s njenim tvorcima. Tako danas u svijetu imamo cijeli set takvih veoma različitih heterotopija: neke su vjerske komune, neki su kampovi kakve imaju bijeli supremacisti u SAD-u, neke su radikalne ljevičarske autonomne zone, a neke su nalik ili jesu zajednice autohtonih indigena. Možda je politička budućnost u heterotopijama.

Ivana Erceg -Matijašević (Lupiga)