Kliker.info

Josip Pejaković je jedan od najznačajnijih glumaca u BiH i autor nekih od najpoznatijih monodrama, kao što su "Oj živote" ili "On meni nema Bosne". Autor je i jedne od najgledanijih emisija na BHT-u, "U ime naroda". Kaže da je odlaskom Pedija Ešdauna prestao biti alternativni visoki predstavnik, a postao je narodni alternativni predstavnik. U intervjuu govori o tornjacima, siru, muzici, zbog čega se bori za običnog čovjeka, te otkriva zbog čega odustaje od glume.

NN: U emisiji "U ime naroda" ukazujete na probleme izbjeglica i obespravljenih ljudi, a pojedinci Vas doživljavaju kao jedinu nadu. Koliko je to teret za Vas posebno kada znate da im ne možete pomoći?

PEJAKOVIĆ: Emisija izlazi iz sfere humanitarnog. Ona u startu nema tu namjeru. Emisija je zamišljena kao svjedočanstvo jednog vremena i one prolaznosti kojom se dokumentarni film inače bavi. Slikamo društvo onako kako ono jeste, ne tražeći da bude lijepo ili dobro. Emisija ima i humanitarni karakter, ali ja nisam htio da se pojavljuje žiro račun u emisiji, nisam htio doticaj s parama, jer te namjere na javnom mjestu uglavnom se iskompromitiraju. Jer u ovoj državi niko nikom ništa ne vjeruje. Želim dokazati da, ipak, postoje ljudi koji mogu ravnopravno otići i kod jednih i drugi i trećih i pričati i ništa lažno obećavati.

NN: Da li se ijedan političar oglasio nakon Vaše emisije sa željom da pomogne nekom čovjeku ili porodici?

PEJAKOVIĆ: Naravno da nije. Međutim, učinjeno je jako puno. Efekti postoje, ali nisu za marketing. Ne želim da prisvajam zasluge za ono na što ih je njihova bijeda natjerala. Moja 22 junaka iz mojih pedesetak emisija će, zahvaljujući dobrim ljudima, dobijati po 100 KM do kraja života. Najviše zovu iz dijaspore, ali u mobitelu imam isto tako i pet poruka iz Hrvatske u kojima ljudi izražavaju svoju spremnost da pomognu porodicama koje su se pojavile u emisiji.

NN: Kakav je odnos vlasti prema "junacima" Vaše emisije?

PEJAKOVIĆ: Vlasti se "brinu" kako da ih još više obesprave. Ova država je uglavnom prisutna u Sarajevu, od Vječne vatre do Marindvora, u Banjaluci u Gospodskoj ulici, u centru Mostara. U Zenici već ne postoji takva ulica, jer tamo je cijeli grad ugrožen. U Goraždu od 36.000 stanovnika 30.000 ljudi živi u bijedi. Ista situacija je u Bosanskom Grahovu, periferiji Prijedora, Drvaru, Bosanskom Petrovcu… Danas psi bolje žive nego Srbi u Bosanskom Grahovu. U tim gradovima su najteže povrede ljudskih prava. BiH boluje od strašnog raka, koji proizilazi iz nacionalističkih oligarhija. Ja sam nepopravljivi partizan i ja im ne dam pardona.

NN: Planirate li se politički aktivnije angažovati, kako biste pomogli tim ljudima?

PEJAKOVIĆ: Moj pristup politici je jedan sistem podrške. Podržaću crnog đavola, ako ima nešto što će ovu zemlju pokrenuti naprijed. Ja ne želim da se svrstavam nigdje, jer nema gore počasti nego kao što je to u BiH zanimanje Bošnjak, Hrvat i Srbin. Nije bitno što je neko doktor, nego je bitno što je Hrvat, Srbin ili Bošnjak. To je noćna mora, to je tragedija jednog naroda. Mislim da je Dodik taj koji može pomoći BiH i da će dobiti tu utakmicu.

NN: Zašto Vas nema u bh. filmovima?

PEJAKOVIĆ: Igranje je iza mene, osim u nekim posebnim izletima. Odlučio sam to već prije 15 godina. Treba mi nekoliko godina do penzije, a i to nema više onu strast. Ljuba Tadić ili Rade Šerbedžija teško će se ponoviti.

NN: Gdje najčešće odmarate, koji dio BiH vam je najljepši?

PEJAKOVIĆ: Sada ne odmaram. Vlašić je bio dio mog užeg zavičaja, ali sada je crna rupa zbog divlje izgradnje. Tragedija je da su jednu od najljepših planina ljudi uništili. Zato ne idem gore jer ne smijem da se nerviram, a nalazim se u dobu kada mi je sve dozvoljeno, ali mi nije dozvoljeno da se nerviram. Odem na Bjelašnicu ponekad, a uglavnom provodim vrijeme u parkovima sa svoja dva tornjaka.

NN: Nekada ste bili pjevač grupe "Veziri". Da li biste danas zapjevali i uz koju muziku najradije zapjevate?

PEJAKOVIĆ: Ja sam pravi roker. Volim evergrine i staru rok muziku. Za mene su neprevaziđeni "Bitlsi", "Pink Flojd" i "Kvin". Danas rijetko pjevam.

NN: Poznata je Vaša strast prema psima tornjacima.

PEJAKOVIĆ: Tornjak je pas koji na neki način dijeli sudbinu ovoga tla. Radi se o najrobusnijem, najsnažnijem, najodanijem i najljepšem psu ovih prostora. On ima snagu da kravi otkine nogu, a nikad nije napao čovjeka. Osim što se brani, on ne napada. Međutim, trpio je teror. Ubijali su ga i Osmanlije i Nijemci, a i domaći. Imam dva tornjaka, Lavca i Bosa. Prethodni se zvao Div i on je dva puta bio evropski, te dva puta jugoslovenski najljepši pas.

NN: Šta više volite, travnički ili livanjski sir?

PEJAKOVIĆ: Radi se o dva izuzetna sira. Livanjski sir je u prednosti, jer Travnički sir više ne postoji. On je nestao jer je glavna sirovina za sir bila na jednom dijelu Vlašića koji je sad miniran. Livanjski sir je već industrijski sir koji se proizvodi u značajnoj kvaliteti. Da ne zaboravim, volim i hercegovačka vina, posebno blatinu.