Kliker.info

Za kraj intervjua, u kojem smo pokušali objediniti sjećanja Raifa Dizdarevića, ostala je priča o Titu.

Kad smo jednom  davno razgovarali o Titu, pokazali ste mi zabilješku sa prvog sastanka s njim. Kad je to bilo?

– Bio je to novembar 1952. Tada sam bio otpravnik poslova Jugoslavije u Bugarskoj. Vrijeme kulminacije agresivnog pritiska SSSR-a i lagera svim sredstvima. Svi mi, koji smo tada bili otpravnici poslova u lagerskim zemljama i radili u nevjerovatno teškim uslovima, pozvani smo na 6. kongres KPJ u Zagrebu. To je bio Kongres odlučnijih demokratskih promjena u sistemu i ulozi partije, od tada Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Već smo prebrodili četiri i pol godine svekolikog pritiska SSSR-a i lagera, otpor je bio uspješan, gradio se novi put unutrašnjeg razvoja shodno promijenjenim shvatanjima i prema uslovima i prilikama kroz koje smo prolazili.

Metalostrugar i kraljica

Poslije Kongresa imali smo u Beogradu savjetovanje. Jednog dana smo obaviješteni da će nas poslije podne primiti Tito – sve nas koji radimo u lagerskim zemljama, na tzv. prvoj liniji međunarodnog fronta odbrane Jugoslavije.

Moram Vas prekinuti: šta to u tom času znači? Kako ste se osjećali?

– I radost, i uzbuđenje, i trema. Šta će nas Tito pitati, šta je to što njega interesuje?

I šta Vas je pitao?

– Kad smo došli u Užičku 15, uveli su nas u radni kabinet. Tito je bio za radnim stolom i rekao nam je: “Drugovi, sjedite, molim vas pričekajte da samo ovo završim.”

Šta je radio, je li vam rekao?

– Radio je na nekom tekstu. Kad je završio, prišao je za naš stol i počeo razgovor, sasvim neposredno i za nekoliko minuta je nestalo treme.

O čemu ste pričali, što vas je zvao?

– Najveći dio razgovora je posvetio objašnjavajući nam kakav je smisao promjena koje su donesene na Kongresu. I kad je riječ o partiji, i kad je riječ o ulozi Narodnog fronta kao opštenarodne tribine, i kad je riječ o sistemu i temeljitoj kongresnoj ocjeni zašto je došlo do napada na nas, koji je njegov pravi smisao i cilj. Ponešto nas je pitao, ali je ustvari cijelim razgovorom objašnjavao promjene.

Shvatam, htio je da vi s prve linije dobijete cjelovitu sliku iz prve ruke. Kako ste se razišli?

– Nismo se razišli. Nakon razgovora s nama došli su svi naši ambasadori koji su bili na Kongresu i rukovodstvo Ministarstva inostranih poslova. Onda smo posluženi šljivovicom, tada nije bilo viskija ni konjaka, pa fotografisanje, večera. Večera je protekla u opuštenoj atmosferi, Tito je bio raspoložen i davao je ton, pričalo se o raznim stvarima, ispričao nam više zanimljivih detalja, šalio se.

To me zanima.

– Ispričao je da se priprema njegova posjeta Velikoj Britaniji. To je prvi izlazak iz zemlje nakon 1948. godine. Rekao je da je bilo raznih kombinacija, čak i da iz bezbjednosnih razloga putuje inkognito, što je on odbio i rekao – ili zvanična posjeta ili nema posjete. Tito kaže: “Reći ću Englezima, ako budu od mene nešto tražili, da sam ja došao da tražim, a ne da dajem, jer su ranije od mene, u razgovorima, a naročito u pregovorima sa Churchillom, tražili da na neki način vratimo kralja Petra Karađorđevića.”

I bila je zvanična posjeta.

– Posjeta je realizovana u martu 1953. godine, uz maksimalan protokolarni nivo i politički značaj. Imala je svjetski publicitet. Kasnije je procurilo da je kraljica, nakon razgovora koje je imala s Titom, prije i tokom večere, kad se oprostila, pozdravila s njim, rekla svojim suradnicima: “Ako je ovaj gospodin metalostrugar, ja nisam engleska kraljica.”

Vratimo se večeri: je li spominjao Staljina, je li Vama nešto rekao?

– Kad se spomenuo Staljin, Tito je ispričao kako je prvi put bio kod njega u septembru 1944. godine i kazao: “Osjetio sam kod Staljina potcjenjivanje, pa i prezir.” A u jednom trenutku je upitao: ko je od vas iz Bugarske? Javio sam se. “Šta nas to sada Bugari napadaju da smo htjeli da ubijemo mrtvog Dimitrova”, upitao je. Odgovorio sam da u propagandnoj hajci objavljuju kako su jugoslavenski agenti pokušali minirati Mauzolej sa tijelom Dimitrova. Tito je rekao: “Kasno se Baj Ganja (naziv za Bugare iz literature) sjetio, to njih žulja naš odnos prema Dimitrovu.”

S Nijazom u akciji

Moram reći i ovo: tokom večere Tito je dva puta odlazio na telefon, da da instrukcije, pošto je tog dana na Đerdapu jedan vojni brodić, praćen čamcima, pokušao da uđe u naše vode. Tito nam je rekao da im je očito trebao jedan veći incident, iz nekih namjera, i da je on dao instrukcije našima da ne nasjedaju, ali da ne dozvole ulazak u naše vode.

A šale?

– Upravo se spremala posjeta naše parlamentarne delegacije Etiopiji, koju je predvodio Jože Vilfan. Kaže Tito: “Ja čitavog života sanjam da odem u tu Abisiniju, da vidim tu Abisiniju. I zamislite, sad ide Joža, i on će tamo više gledati kćerke Hailea Selasija, nego što će slušati šta mu Haile Selasije priča.” Zamislite tu situaciju: ko bi tada, te 1952. godine, u toj atmosferi, rekao da će taj Josip Broz Tito u životu koji slijedi ići u 122 državničke posjete mira i saradnje i sresti 200 šefova država i vlada, najistaknutijih ličnosti tog vremena.

I ko bi rekao da će toliko ljudi doći, i toliko zemalja poslati svoje predstavnike na njegovu sahranu.

– Da. Uzmite 1952. i 1980. i šta se u tom vremenu dogodilo. Kakva je bila uloga Josipa Broza Tita u svjetskim relacijama, da ne kažem šta je bio u Jugoslaviji. Moram da kažem jedan utisak koji sam ponio sa tog susreta i večere. Mi, otpravnici poslova iz lagerskih zemalja, došli smo tu iz jednog mraka. Od 1948. godine smo bili na prvoj liniji međunarodnog fronta odbrane Jugoslavije. Uvijek je bilo pitanje kako će se to završiti. Kad će se završiti? Čime će se završiti? Ja sam, i mi smo, sa tog sastanka otišli ohrabreni i opušteni, sa osjećanjem da ta atmosfera koju smo doživjeli znači primicanje kraju tog agresivnog pritiska. Za nekoliko dana, poslije Titove posjete Velikoj Britaniji, umrijet će Staljin i počet će proces popuštanja.

Mi pričamo o tih ne tako puno godina: recimo, to je samo sedam godina nakon Drugog svjetskog rata. Kako se razvijala i oporavljala bivša Jugoslavija? To je ipak neispričana priča, uprkos izvještajima i petogodišnjem planovima razvoja. Iz današnje perspektive, taj razvoj, taj oporavak je bio brz. Uporedite s nama: Jugoslavija je već šezdesetih godina konsolidirana zemlja, velike firme već rade na svjetskim tržištima, puno toga je riješeno.

– Često se zaboravlja da smo se u zadnje dvije godine rata, a naročito u posljednjoj godini, već organizovali kao država za ono što nas čeka. Navest ću primjer. Na drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, u junu 1944. godine, održanom sa nazivom “Izgradnja bosanskohercegovačke državnosti u okviru DFJ”, podnesen je referat o budućem privrednom razvoju oslobođene zemlje, referat o obrazovanju i školstvu, referat o zdravstvu i doneseno je niz odluka o organizaciji i načinu rada nove narodne vlasti – narodnooslobodilačkih odbora, od načina njihovih izbora, odgovornosti do njihovih kompetencija.

Donesena je odluka o formiranju zakonodavnog odbora, vjerske komisije i dr. Čak je donesena odluka o pomoći porodicama poginulih i pomoći siromašnim. To je jedan detalj. Drugi primjer: mi smo dočekali oslobođenje u euforiji pobjede, koju smo sami izvojevali i dali velike žrtve, iščekivali smo taj dan, živjeli za taj dan, za to vrijeme. I u čitavoj zemlji vladalo je veliko pozitivno raspoloženje. Nije bio problem da odmah počnemo organizovanje radnih akcija za obnovu zemlje. Doduše, mi smo bili siromašni i malo smo toga imali obnavljati. Em smo bili siromašni, em je u ratu bilo devastirano ono malo što je bilo. Ali, za tri godine je Jugoslavija bila obnovljena i krenuo je narodni pokret podizanja Jugoslavije.

Nama tada nije bio problem organizovati koliko hoćemo radnih akcija, formirati koliko hoćemo radnih, najviše omladinskih brigada. Omladina se otimala da učestvuje u radnim brigadama. I to je trajalo sve do izgradnje autoputa Beograd – Zagreb. Postojao je nevjerovatan entuzijazam. Ispričaću vam jedan detalj. Tada sam bio u Sarajevu i odem u Beograd nekim poslom i da vidim brata Nijaza, s kojim se nisam čestito vidio od 1941. Nijaz je tada bio u rukovodstvu SKOJ-a Jugoslavije. Kaže: Danas smo popodne na radnoj akciji, svi mi iz CK SKOJ-a. Pošto si došao, i ti ćeš sa mnom.

Jeste li išli?

– Naravno. Sve rukovodstvo SKOJ-a je radilo na raščišćavanju nekih ruševina od bombardovanja Beograda. To je bila 1946. godina.

Senzacije u Rusiji

I treći element, koji je veoma značajan: mi smo u toku čitavog rata, uz borbu i kao dio borbe gradili i novu vlast. Od 1941. godine su počeli da se stvaraju narodnooslobodilački odbori kao organi nove vlasti. Kad gledate odluke zemaljskih antifašističkih vijeća (pomenuo sam ZAVNOBiH) i kad gledate odluke AVNOJ-a 1943. u Jajcu o svim bitnim pitanjima uređenja Jugoslavije, vi ćete vidjeti da je tekao proces i da je dosegao nivo državnog organizovanja, organizovanja državne vlasti koja je djelovala na oslobođenim teritorijama i ilegalno na neoslobođenim.

Stvorili smo državu i stvarali smo je učeći se tih prvih godina. Naravno, uz maksimalnu organizaciju i naučenu sposobnost organizovanja u toku Narodnooslobodilačke borbe, mi smo imali sposobnost da organizujemo 1946. godine radnu akciju i da za šest mjeseci napravimo prugu Brčko – Banovići, 92 kilometra. A 1947. Šamac – Sarajevo 240 kilometara. E, pa taj podvig mi sad ne bismo bili u stanju da napravimo za pet godina sa svim donacijama i svom mašinerijom. A sva naša tadašnja mašinerija su bili kolica, krampe i lopate. Radni entuzijazam, uvjerenje da gradimo za svoje dobro, to je odgovor na ovo vaše pitanje.

Vratimo se Titu. Koliko možete reći da ste ga poznavali? Kako ste ga doživljavali kao osobu? Mimo onog državničkog.

– Tita sam znao u tri njegova životna perioda. Jednom sam ga vidio u ratu, bio sam slučajno u Jajcu kao kurir i prvi put sam ga vidio. Tada sam vidio i prvi broj Oslobođenja. Naravno, poslije rata sam ga vidio više puta. On je već u novembru 1945. dolazio u Sarajevo, bio je tu veliki miting na kome je govorio. Tito iz tih godina je bio, moram da kažem, pune snage, svježine, nevjerovatne energije. On je znao čak i da pobjegne obezbjeđenju, pa da sjedi sa dokerima na savskom pristaništu. Primao je, putovao je. Kod njega su bili i formalni i još više neformalni sastanci, na kojima su se tražili odgovori na pitanja razvoja i sistema. Ja ću kasnije sresti Tita više puta, u različitim prilikama, pogotovo kad sam bio u diplomatskoj službi. Imao sam priliku da učestvujem u trijumfu onoga što smo pretrpjeli poslije napada IB-a. Bio sam učesnik pripreme Titove trijumfalne prve posjete SSSR-u poslije Informbiroa – to je 1956. godina.

I kako je to izgledalo?

– Svi smo bili iznenađeni. I mi i Rusi. O Titu se govorilo do 1947. godine sve najbolje. Od 1948. pa do 1956. sve najgore. Sad je bilo pitanje kako će izgledati taj doček Tita. Tito je došao vozom, na dočeku smo imali priliku da prvi put neposredno upoznamo sve rukovodioce Sovjetskog saveza koji su došli da ga dočekaju i da radoznalo kompariramo kako izgleda Tito i kako izgledaju oni. I naravno, kada je kolona krenula, moram reći, svi smo bili iznenađeni koliko je stotina hiljada ljudi izašlo na taj doček. Sve to obezbjeđuje sovjetska policija koja je bila svjetski pojam strogosti, tačnosti, da ne kažem “ljubaznosti”. I na tri mjesta masa je probila koridor. U Lenjingradu (današnjem Sankt Peterburgu), gdje je Tito bio u posjeti, dočekalo ga je milion ljudi. Nikada ni jedan državnik, ni ruski, sovjetski ni strani, nije dočekan kao što je Tito bio dočekan u Lenjingradu. A u Staljingradu (današnji Volgograd) je narod probio obezbjeđenje, vojska je morala da uleti da ih spašava da ih masa ne pregazi. Bilo je jako puno senzacija prilikom te posjete. Neočekivanih.

Naprimjer?

– Vozili su se glavnom ulicom Moskve Tito i Hruščov. I Tito je na jednom mjestu predložio Hruščovu – hajde da izađemo da prošetamo. Što se takođe nikad nije dogodilo da jedan najviši sovjetski rukovodilac šeta.

Što?

– Lenjin je bio zadnji koji se slobodno kretao i tada je dobio prvi metak. Išli su niz ulicu Gorkog, tu je hotel Lux u kome je Tito kad je boravio u Moskvi i radio u Kominterni, stanovao, i to pokazuje Hruščovu. Silaze niz ulicu Gorkog i Tito ugleda slastičarnicu. I kaže Hruščovu, imate li nešto protiv da svratimo na sladoled? Ovaj se čudom čudio. Uđu u slastičarnicu i pojedu sladoled. Kad je bilo da se plaća, ni Tito ni Hruščov nemaju prebijene pare. Jer sve im poslužuju. I onda je počelo nadmetanje ko će da plati, neke mušterije koje su se zatekle hoće da časte. Hoće bezbjednost da plaća. To je bila scena za film. Iz Tita je i tada zračila neka energija neumornosti. A onda, moram da kažem, da sam i kasnije, kad sam radio u rukovodstvu Sindikata Jugoslavije i posebno kad sam bio pomoćnik ministra za inostrane poslove, bio u mogućnosti da budem često uz Tita. Išao sam na referisanje, bio sam u delegacijama koje je on vodio. To je Titovo doba državnika koji je uživao ogroman ugled, sveopšte poštovanje. Tito iz koga su još uvijek frcale ideje. I kad je riječ o unutrašnjem stanju i kad je riječ o međunarodnim akcijama. To je period kad je nicao Pokret nesvrstanih. Ideja se i rodila u razgovorima između Tita i Nehrua. I naravno, ja sam dosta prilika imao da budem blizu Tita ili uz Tita u njegovim poznim godinama.

O čemu ste razgovarali?

– U posljednje dvije godine Titovog života bio sam predsjednik Predsjedništva SRBiH. Bio sam Titu tri puta domaćin – na proslavi 35. godišnjice Sutjeske, zatim Neretve, u više drugih prilika, sastanaka i susreta, i na kraju proveo sam 22 dana uz njega u novembru 1979. godine u Bugojnu. To su bile mogućnosti za neposredne utiske o Titu u poznim godinama.

Pričajte mi, kako je bilo s Titom u Bugojnu?

– Tito je u Bugojno došao umoran, bio je u posjeti Rumuniji, izmaltretirao ga je Čaušesku protokolom, žalio se na to i na razgovore. Mi smo nastojali – Branko Mikulić, Nikola Stojanović i ja – da Titu pružimo što više mogućnosti za odmor i ljekarske tretmane, da ga poštedimo od čestih razgovora o ozbiljnim pitanjima stanja u zemlji i svijetu. Ipak je bilo razgovora i dužih i usputnih upravo tog sadržaja i o Bosni i Hercegovini.

Na Titovu inicijativu?

– Drugog dana boravka u Bugojnu, 6. novembra, ručali smo zajedno sa Titom Branko i ja, Nikola je morao otići do Sarajeva, i kad smo se na kraju digli od stola, u namjeri da ga ostavimo da se odmara, upitao nas je imamo li neke obaveze. Kad smo rekli da želimo da se odmara, zadržao nas je i rekao da bi želio da porazgovaramo.

O čemu?

– U ovom podužem i neočekivanom razgovoru od Tita smo čuli njegova mišljenja i ocjene stanja u zemlji, njegove brige i strahovanja, njegove poruke i upozorenja. Iz svega što nam je tada i kasnije govorio, bila je očita preokupiranost i briga za sutrašnjicu Jugoslavije.

Autoritet i odgovornost

Počeo je riječima kako fiziološki zakoni čine svoje, “ja ne znam dokle ću moći raditi, a dok god mogu radiću, jer me to održava”. A onda je nastavio o problemima koji ga zaokupljuju. Najviše o negativnim tendencijama u privredi i ekonomskom razvoju. Rekao je da su ti problemi dostigli kulminaciju: “Ponekad mislim da se hazardno razvijamo.” Požalio se da je to uzrok njegovih sve češćih i sve dužih nesanica. Rekao je: “Imamo stavove o gotovo svim problemima, ali opet ne ide”, i zaključio da je osnovni uzrok odsustvo odgovornosti. Na to pitanje odgovornosti vraćao se i kasnije više puta. Govorio je o ekonomskim problemima kao o prijetnji koja se nadvila nad jugoslavenskom ekonomijom i društvom u cjelini, nad budućnošću zemlje.

U jednom trenutku je rekao: “Ako te probleme ne riješimo, doći će nam glave.” Rekao je tada i ovo: “Ne bih želio da se poslije mene kaže: dok je on bio, sve je bilo u redu, a sada ništa ne valja”, i nastavio “da bi to bilo najgore, jer šta smo onda uradili”. Mora se, rekao je, osigurati da sve funkcioniše i da svi snose svoje odgovornosti, da se ne očekuje da će to Tito riješiti. I da je nerealna nada da će sve riješiti njegov autoritet. Kad smo mu rekli da je značaj i uticaj njegovog autoriteta u zemlji i inostranstvu nesporan, odgovorio je: “Taj autoritet o kome govorite, zbog toliko problema o kojima danas govorimo, ne može se, nažalost, uvijek upotrijebiti na pravim pitanjima. Nužno je danas, iznad svega, dobro funkcionisanje sistema i odgovornost svih nosilaca funkcija.”

Kako to tumačite, šta je htio reći?

– Tito nije govorio o potrebi radikalnih reformi. Ono što je tada Titu nedostajalo i što se osjećalo, nestala je plejada njegovih saradnika koji su imali viziju, koji su imali široke poglede, koji su razmišljali, koji su bili kreativni, dolazili Titu sa smjelim idejama, prijedlozima, reformama. To je onda stvaralo jednu atmosferu kreiranja, traženja odgovora, a ne aminovanja nekog ustajalog načina gledanja i šabloniziranja. Očigledno je da je Titu u tim zadnjim godinama to i trebalo i nedostajalo. Na scenu je dolazila generacija pragmatika.

Da li je on to razumio?

Mnogi, ogovarajući Tita, što je moda koja traje dosta dugo i uzaludno, govorili su da ga je već napala senilnost. Svjedok sam da je to netačno. Moram da kažem da je on mentalno bio tako dobro da sam se ne jednom iznenadio. Na primjer, kad mu referišemo, on iz tog razgovora izvuče detalj i na tom detalju kao kopči gradi razgovor o nečemu što je veoma važno i usredsrijedi razgovor na suštinu. Vidjelo se, kad je riječ o fizičkom stanju, da godine čine svoje i da bolest čini svoje, da on to stoički podnosi – a da je sačuvao mentalnu svježinu i nikada u razgovorima nije ponestajalo državničkog promišljanja, bilo da je riječ o stanju u kome smo, bilo da je riječ o svjetskim kretanjima i svjetskim ličnostima.

Sve o čemu nam je govorio u bugojanskim razgovorima odisalo je brigom za sutrašnjicu Jugoslavije i vrijeme poslije njega. Razmišljajući o tome kasnije, tokom njegove bolesti, shvatio sam da nas je ne jednim mišljenjem i upozoravanjem navodio na razmišljanje kako se primiče vrijeme njegovog odlaska i odgovornost svih koji će vršiti funkcije i biti odgovorni za funkcionisanje sistema, čuvanje ostvarenog i sudbinu zemlje.

Šta ste tih dana pričali o Bosni?

– Tito se u Bugojnu zaista odmorio. Bio sam prisutan kad mu je ađutant admiral Kostić referisao da je sve spremno za povratak 22. novembra. Tito je reagovao: “Zar baš moram ići? Ovdje se tako dobro osjećam.” On se u ovoj prilici i razgovorima tokom boravka često vraćao događajima koji su se odigrali tokom rata u Bosni. Tada sam mu uručivao u ime BiH povelju i prvu medalju opštenarodne odbrane. I odgovarajući na ono šta sam rekao, kazao je sljedeće: “Znate, ja se u velikoj mjeri osjećam građaninom Bosne i Hercegovine. Mi smo ovdje proživjeli najteže trenutke sa ovim narodom i imali podršku ovog naroda u svemu. Ja zbog toga ovdje rado dolazim.”

A onda je u nekim amanetnim izjavama naročito insistirao na tome – znate, bilo je jedno vrijeme u kojem je bilo svojatanja BiH – Ne dajte nikome da vam se miješa i da kvari ono što ste vi ovdje izvojevali, a to je bratstvo i jedinstvo i zajednički život. Upotrijebio je u jednoj rečenici: “Ne dozvolite ni jednim, ni drugim.” Ne treba prevoditi ko su jedni, a ko drugi. On je produžio boravak u BiH za četiri dana da bi bio 25. novembra na Dan državnosti u BiH, primio delegaciju BiH i da bi vodili razgovor u kojem je on rekao neke stvari koje sam maloprije nazvao amanetnim porukama. On je tada rekao: “Nije Bosni i Hercegovini niko donio slobodu. BiH je svojom borbom izvojevala svoj položaj, čuvajte to, ne dajte da vam se iko u to miješa. To je velika tekovina. A BiH nije ni od koga poklonjena.”

Jeste li poznavali Jovanku?

– Jesam.

I? Kako je to izgledalo?

– Prvi put sam sreo Jovanku kad je ona bila, da kažem – “mlada”. To su prve godine braka Tita i Jovanke. Tito je došao sa Jovankom u Moskvu, u trijumfalnu posjetu. Mi, iz ambasade, koji smo bili vezani za delegaciju, bili na raspolaganju delegaciji, sa Jovankom smo imali jedan problem. Ona je nas stalno molila ako možemo da je isključimo iz tih nekih događaja i protokolarnih obaveza, bila je jako skromna i potpuno nenaviknuta na to, sa nekim osjećanjem nelagode.

Poklon za Jovanku

Poslije ću ja sretati Jovanku više puta, ali drugu Jovanku, Jovanku koja se brzo navikla na ulogu supruge predsjednika i dosta značila kad je riječ naročito o onome što je bila pomoć Titu kad dolazi do posjeta, gdje se stvari organizuju ne suho protokolarno, da ona bude domaćica. Međutim, u kasnijim godinama Jovanka je počela da se miješa u neke poslove organizovanja života i rada u kući i kabinetu na jedan način na koji se ne miješa supruga kad je riječ o tome kako organizovati kabinet i rad šefa države. Kod nje se rodilo neko podozrenje prema ljudima oko Tita. Ona je jako puno ljudi otpuštala, onih od kojih zavisi svakodnevni život – kuhari, kelneri, domaćice, sekretari predsjednika. Tu je već prekoračivala ono što nije njeno i to je počelo da smeta. Ona se jest pokušavala miješati svojim mišljenjima o ljudima, svojim mišljenjima Titu o nekim njegovim saradnicima i o organizaciji kabineta predsjednika. Što je Tito odbijao. Kasnije će to narastati i dovesti do krize braka.

Kako je Tito reagirao na tu krizu?

– Tito je pokušavao da spasi brak. Više puta sam ispričao – bio sam na posljednjem dočeku Nove godine koji je on organizovao, 1979. na Brionima. Bio sam svjedok, dakle, u to vrijeme već tri godine oni nisu bili zajedno, kad je Titu, nakon naših čestitanja, došao ađutant i rekao: “Druže predsjedniče, drugarica je na vezi.” I on je ustao, otišao na telefon da Jovanki čestita Novu godinu. I znam posredno i ovaj detalj: jednom je Tito neplanirano došao iz Karađorđeva u Užičku.

Bio je to kraj novembra, čini mi se 1978. Naložio je posluzi da napravi večeru za dvoje. U Kući cvijeća je bio postavljen trpezarijski sto sa priborom za dvoje na stolu, uz cvijeće nalazio se paketić, očigledno poklon. Tito je tražio da se prigotove jela koja voli Jovanka. Za nekoliko je dana bio njen rođendan. Početak večere se stalno odlagao. Čekalo se dugo, satima. Jovanka nije došla. Na kraju je Tito zatražio da ga samog posluže.

I Titu se to desilo?!

– Tito je volio Jovanku, ali je kao državnik bio odgovoran do kraja i u svemu, i nije mogao da prihvati da se pređe neka crvena linija u braku. On je čak zamolio nekoliko drugova da obave razgovor sa njom, i da pokušaju da je ubijede da olakša Titu. Ona to nije prihvatala – u praksi nije mijenjala odnos koji je stanje činio lošijim a razlaz neizbježnim.

Kakav je bio Titov odnos prema djeci?

– On je pazio svoju djecu i unuke. Pa čak je i u prvom periodu braka sa Jovankom ona to prihvatila. Kasnije nije. On je nekada ranije imao problem sa Žarkom. Kasnije se taj odnos vratio na odnos oca i sina. Žarko je rastao u Rusiji, i bez Tita i bez majke. Pelagija nije htjela da nastavi život sa Titom kad je Tito izašao iz zatvora i kad je došao u Moskvu. On je to njoj predložio, a ona nije prihvatila. Ona se već bila udala i potpuno zanemarila brigu o Žarku. Ali, recimo, svakog mjeseca je od plate njegov šef kabineta odvajao sumu koju je Tito slao Žarku i Miši, pomagao je i neke od unuka.

Je li tako bilo do smrti?

– Tako je bilo. Kad je bilo pitanje imovine koja je nastala kroz te decenije poklonima koje je Tito primao u zemlji i vani, vidio sam zabilješku u kojoj je Tito tražio da se njegovo mišljenje, njegova odluka stavi na papir, da sve ono što je primio pripada državi i Savezu komunista. Jedino što je izdvojio to je da se dio honorara za njegova objavljena djela da sinovima. To je sve što im je dao.

Počasna straža

Svi su poslije dobili poneki poklon za uspomenu, ali sve je ustvari išlo u depo i sve je evidentirano. Neke stvari su nestale iz tog depoa. Recimo, nestala je jedna sablja koju je njemu poklonio Staljin i to je bila sablja na kojoj je bilo nadžidžano puno dragulja. On se apsolutno svega odrekao.

Kako pamtite njegovu sahranu?

– Ja sam vodio delegaciju BiH na sahrani, jer sam bio predsjednik Predsjedništva SRBiH. Kovčeg je nošen od Skupštine do Užičke i samo je jedna grupa nas išla za kovčegom, ja sam bio u toj grupi. Moram da kažem da nešto slično ni u snu nisam sanjao. Od Skupštine do Užičke špalir svijeta koji se oprašta od Tita. Čitavim tim putem – to je tri-četiri kilometra – nigdje, ni na jednom mjestu, ni na jednoj raskrsnici, nije se poljuljao red. Nigdje nisam vidio policiju da drži špalir.

To je tako bilo dostojanstveno opraštanje. Bilo je dijelova špalira gdje stotine ljudi istovremeno plaču i niko ne rida. To je iskreni plač i to je plač dostojanstvenog oproštaja, i žaljenja i zahvaljivanja. Najveći utisak na sahrani je prisustvo stranih državnika koji se nikada ni na jednom mjestu nisu u tolikom broju okupili – to je bio samit čovječanstva. Bilo je dirljivo u Skupštini, mi smo bili na počasnim stražama, gledali kako dolaze ti veliki ljudi svjetske scene tog vremena i kako se opraštaju sa Titom – trebalo se zaista savladavati da se zadrži suza.

Vildana Selimbegović (Oslobođenje)