Kliker.info

Mostarac u Americi  Feđa Burić  je profesor istorije na Bellarmine univerzitetu u  gradu Louisville u državi Kentucky. U naučnim i intelektualnim krugovima u ovom dijelu svijeta slovi za ozbiljnog istoričara čija je specijalnost bivša Jugoslavija, dok ga šira američka javnost  trenutno  upoznaje  kao  angažiranog kolumnistu Courier Journala i Salona , na čijim stranicama  kritikuje ljude i događaje koji ga podsjećaju i  vraćaju u vrijeme raspada njegove bivše države.

U razgovoru za Kliker.info profesor Burić govori između ostalog i o svojim istraživanjima vezanim za tzv. mješane brakove, uzrocima raspada bivše države, budućnosti BiH, Haškom sudu, Donaldu Trumpu…

Kliker :  Rodni grad Mostar i BiH   napuštaš  1993. godine, a potom,  zajedno za roditeljima i  bratom , provodiš dvije godine u izbjegličkim kampovima u Turskom, da bi potom došao  ovdje u Louisville u državi  Kentucky. Postali ste na kraju  profesor istorije pa me nteresuje jesu li ove ove pomenute činjenice presudno uticale na izbor profesije i zanimanja ?

Burić : Svakako. Da nije bilo rata, i da nisam,  zajedno sa familijom prošao  kroz onaj pakao, ne vjerujem da bih ikada bio zainteresiran za istoriju.  Međutim i kao malo dijete sam uvijek gledao vijesti, stvarno nemam pojma zašto, ali raspad Jugoslavije i uticaj koji je ovaj događaj imao na moj život su mnogo doprinijeli da se posvetim izučavanju istorije.

Kliker : Specijalizirali ste doktorat u istoriji na temu nacionalizma, balkanistike i ruske istorije. Svojim studentima pričate o  bivšoj Jugoslaviji pa me interesuje koja  pitanja naročito ističete kada je u pitanju njen nastanak, razvoj i njen nestanak u krvi ?

Burić : Jugoslavija me jako fascinira  pošto je to jedna ideja koja je prednjačila ispred čitave Evrope u vrijeme njenog nastanka. Naime, dok se Evropa kidala na nacionalne države, a imperije se rušle nakon Prvog svjetskog rata,  Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Muslimani, Albanci i drugi,  na našem prostoru su se spajali u jednu višenacionalnu državu.  Isto tako me zanimaju razne koncepcije Jugoslavije  i sukobi povodom tih koncepcija.

Na primjer, sukob između hrvatskih i srpskih elite za vrijeme Kraljevine  Jugoslavije,  oko toga da li će to biti zemlja u kojoj će se nacije pretopiti u jednu veću naciju, jugoslovensku, kao što je na primjer bilo sa Njemačkom, nakon njenog ujedinjenja krajem 19-og vijeka ili ce to biti država koja će štititi  nezavistan razvoj odvojenih nacionalnih identiteta.  Naravno, ovu prvu koncepciju je većinom podržavala srpska politička elita, pogotovo kralj Aleksandar Karađorđević, dok je drugu  zastupala hrvatska elita na čelu sa Stjepanom Radićem.

Ovaj sukob oprečnih gledanja na to šta je u stvari Jugoslavija se nastavio i za vrijeme komunizma i unutar republičkih komunističkih komiteta.  Tito je služio kao arbitar, na primjer u vrijeme  hrvatskog proljeća ranih 70ih, ali je ipak  dopuštao široke i slobodne rasprave unutar komunističke partije.To su otprilike ta pitanja koja me zanimaju.  Isto tako trenutno me interesuje  kako je taj jugoslovenski identitet, kultura, jezik, itd, opstao iako   se država raspala.

Kliker :  Pretpostavljam da među vašim  studentima ima i onih čiji su  roditelji iz BiH i ostalih država nastalih na području bivše Jugoslavije pa me intersuje  njihove reakcije i razmišljanja ?

Burić : Ovo je sve manji problem zato što nove  generacije studenata čak i ne znaju da je postojala neka zemlja Jugoslavija. Na primjer, kada sam prvi put počeo predavati sredinom 2000 godine i  to u državi Illinois gdje je bilo dosta studenata čiji su roditelji dijaspora, bilo je jako mnogo nesporazuma.

Danas toga više nema . Sada to nije  problem iz jednostavnog razloga  jer su ti naši studenti  rođeni ovdje i te “naše” relacije ih ne dotiču .  Ja bih  da vam kažem pravo volio da nije tako i da i dalje ima žučnih rasprava na te teme. Zbog toga se ponekad moram služiti i skoro očajničkim metodama .

Kao dobar ilustrativan primjer navest ću vam slučaj kada sam bio primoran na  pronalaženje i  pokazivanje slika automobila Yuga kako bi ih  podsjetio, bolje reći ubijedio ,da je postojala Jugoslavija i da je zemlja njihovih roditelja izvozila pomenuti automobil  u njihovu državu.

Kliker :  Vaša doktorska  disertacija  se  bavi problematikom  miješanih ili mješovitih  brakova u BiH tokom 20. vijeka pa me interesuje do kakvih zaklučaka ste došli u svojim istraživanjima ?

Burić : Kao u svim područjima gdje postoji tradicija međunacionalnih, ili međuvjerskih previranja, i u BiH mješoviti su brakovi ponekad postajali prava ratišta,  ravna onim pravim .  Tako  su  na primjer pred rasprad Kraljevine Jugoslavije, 1930- ih, zabilježeni žestoki  sukovi izmedju vjerskih zajednica u BiH baš povodom mješovitih brakova.

Primjera radi , reis-ul-ulema Islamske vjerske zajednice Fehim Spaho je 1938. godine  donio odluku kojom se zabranjuje muslimanima da   žene nemuslimanke iako je šerijatski zakon to dozvoljavao. Nikad međutim nije dozvoljavao obratno.

I  mada  su mješoviti brakovi ovakog tipa bili jako rijetki njegova zabrana je dovela mnoge ljude u težak položaj pošto  su  se u to doba  muslimani, kao i pripadnici ostalih vjeroispovjesti,  morali vjenčavati  po vjerskim propisima svoje zajednice.  Tako da je samo u nekim krajevima postojao državni brak.

To su poslije  komunisti  ispravili   i to tako što su ukinuli šerijatske sudove. Naravno njihov broj je rastao jer su ukinute te vjerske prepreke , a i narod je u to doba, zbog sistema, postajao sve manje religiozan.

Interesantno je međutim da  komunistički rezim nije  na sva zvona isticao  brakove ove vrste kao neki posebni primjer “bratstva i jedinstva.” Vjerovatno razlog leži u činjenici da  je Titov režim  nastojao da ne ponovi iskustva Kraljevina pa da izgleda kao da nameće jugoslovenski identitet narodima.

Eh sad, dolazak devedesetih ,   kad se Jugoslavija počela raspadati i tema mješovitih brakova opet je postala aktuelna. Uglavnom ja sam u svojim istraživanjima došao do zaključka da mješoviti brakovi postaju aktuelni samo u vrijeme međunacionalnih i međuvjerskih trvenja.

U ovom kontekstu, čini mi se da je interesantan i podatak koji je u svojim istraživanjima navela naša sociologinja  Ruža Petrović, a on glasi da je u BiH bilo oko 11 posto  mješovitih  brakova, što je ipak jako malo s obzirom na multietničku strukturu stanovništva .

Isto tako interesantno je i zapažanje da su  mješoviti brakovi u opadanju od 1970- ih pa na ovamo. Da li je to slučajno ili je povezano sa međunacionalnim prelamanjima koja se povećavaju nakon hrvatskog proljeća, početkom ranih 70- ih, na to ne bih htio spekulirati.

Kliker :  Prije rata Mostar je bio jedan od vodećih  gradova u bivšoj Jugoslaviji po mješovitim brakovima.  Interesuje me mogu li oni biti kohezioni faktor kada je u pitanju reintegracija podijeljenog grada i društva ?

Burić : Uglavnom je tačna konstatatcija da su gradovi, pa i Mostar, prednjačili ispred sela što se tiče broja mješovitih brakova.  Ali podaci su jako slabi da ovo i potvrde. Naime, ja sam u Mostaru pregledao matične knjige vjenčanih od 1950. godine pa do 1990 -te  i bilo mi je jako teško “prebrojati” koji su brakovi mješoviti jer su se nacionalne kategorije mijenjale svakog cenzusa. Tako npr. 1953. godine   Muslimani su se mogli pisati samo kao Hrvati, Srbi, ostali ili neopredeljeni, a tek 1971 kao Muslimani. Prema  tome postavlja se pitanje,  ako nađem neki brak između,  recimo Kasima i Munevere, Kasim se pisao kao Srbin, a Munevera, kao Hrvatica, jeli to mješoviti brak?

Ali i uz ove metodološke probleme, uspio sam ustanoviti da su  uistinu mješoviti brakovi u Mostaru  bili u jakom rastu 1950-ih i 1960-ih,  pogotovo između vojnih lica i drugih zanimanja koja su tjerala ljude da se seljakaju. To ukazuje na trend da će da uvijek u  vremenima promjena i urbanizacije mješoviti brakovi  biti u porastu.

Ja bih volio da mogu reći da su mješoviti brakovi kohezioni faktor, ali to je vrlo teško dokazati.  Pored toga , teško je taj teret staviti na te brakove jer su oni uvijek u manjini. Takvi su bili čak kada  se raspadala Jugoslavija.  Sve u svemu,  u  okolnostima velikih političkih promjena i nacionalnih homogenizacija oni se ili homogeniziraju, tako što se jedan bračni par prekrštava ili islamizira, ili bježe u inostranstvo.

Isto tako bilo je i slučajeva  gdje su i djeca mješovitih brakova pravila najveća zla. Takav primjer je  Dražen Erdemović koji je da podsjetimo, bio aktivni učesnik genocida u Srebrenici. Prema tome, mješoviti brakovi su više simboli, i to simboli koji prvi stradaju tokom etničkih ratova.

Kliker : Kažu da je istorija učiteljica života ali i  da je pišu pobjednici. Interesuje me ko će na kraju pisati istoriju krvavih ratova na Balkanu  i da li smo išta naučili iz prošlosti. Po svemu sudeći nismo pošto sve upućuje da se  vraćamo   na početak, u devedesete godine ?

Burić : Ovo je naravno vrlo teško pitanje.  Mislim da je  konstatacija da pobjednici pišu istoriju kliše i da nije baš uvijek tako.  Istoričari će uvijek nastojati da gledaju činjenice i na osnovu njih izvuku zaključke. Čak je nekad i bolje kada se gledaju stvari nakon određenog vremena jer onda dolazi druga generacija istoričara koja nema predrasude na period koji se izučava.

Pogledajte samo Tita. Na početku  devedesetih  godina, pa sve do i ranih 2000-ih, Tito je većinom gledan negitvno,  sa svih strana, a sada, što vrijeme protiče i novi istoričari, naši, a i strani, gledaju na njega drugim očima. Javlja se i  neka vrsta nostalgije, a on se sagledava više kao državnik,a manje kao neki krvavi diktator.

A da li smo išta naučili iz prošlosti?  Ne. Niko ne uči iz prošlosti . Pogledajte samo šta se sada dešava u Americi i u Evropi sa valom jake desnice pa čak i fašizma.  Na žalost, lekcije prošlosti nikad ne uzimamo ozbiljno. I zato uvijek snosimo grozne posljedice.

Kliker : Da l je Haški tribunal po vama opravdao svoje postojanje ?

Burić : Da. Haški tribunal je naravno  pomalo problematična institucija koja je donekle i politička jer je zasnovana na političkoj volji, a i novcu USA, UK, i ostalih zemalja koje su sponzorirale njegovo formiranje  putem rezolucije UN.  Ali  bez obzira na sve probleme, činjenica da je tribunal osudio preko 160 ratnih zločinaca, i da se trenutno sudi nekim od najvećih, uistinu  je veliki napredak za međunarodnu pravdu.

Isto tako, Haški tribunal je kroz suđenja stvorio ogroman arhiv primarnih izvora kojima istoričari već donekle imaju pristup i koji će nam pomoći da stvorimo jednu opširniju sliku o svim tim zbivanjima tokom  krvavih devedesetih godina.

Kliker :  Pravda , pravo, istorija i politika. Mogu li zajedno i pod kojim uslovima ?

Burić : Mnogo pametniji ljudi od mene su pokušali odgovoriti na ovo pitanje i nisu uspjeli. Zbog toga neću ni pokušavati.

Kliker :  Dobro, idemo dalje. Daytonski sporazum postignut nedaleko odavde,  zaustavio je rat u BiH, ali  je definitivno glavna smetnja normalnom funkcionisanju države i bez daljnjeg mora na remont. Vaše viđenje ovog problema i budućih političkih procesa u kontekstu novih međunarodnih odnosa  nastalih nakon  pobjede Donalda Trumpa i  rasta desnice u svijetu ?

Burić : Dejtonski sporazum je bio jedini način da se zaustavi rat.  Kritičari koji kažu, eh trebalo se ići do kraja da se “oslobodi” cijela BiH, ili oni sa hrvatske strane koji kažu što se  nije  uvažila HRHB, do onih  sa srpske koji vjeruju da je RS “prodana” i tako dalje, zaboravljaju da je ovaj sporazum bila maksimala do koje je Amerika pa i Evropa mogla gurati tadašnje lidere da ostave oružje i krenu sa stvaranjem kakve-takve zajedničke drzave.

Problem Daytonskog sporazuma je u tome što se nije nadograđivao.  Amerika je bila zainteresovana jedno pet godina. Nakon toga, a pogotovo poslije 11. septembra  2001, pozabavila se drugim stvarima i mi smo nekako pali u zaborav. Što se tiče Evrope  ona nikad nije bila u mogućnosti  da adekvatno riješi  ovaj problem jer nije mogla ujediniti poziciju o ratovima na području bivše Jugoslavije.

A sada su čini mi se ohrabreni najrazorniji i najnefikasniji procesi unutar tog sporazuma, od jačanje entiteta, nefukcionisanja vlasti na bilo kojem nivou,  još  jačeg  pada centralne vlasti, jačanja nacionalnih separatističkih tendencija, što se posebno vidi kod hrvatskog rukovodstva, itd.

Ne želim da zvučim kao neki pesimista ali što se tiče budućnosti BiH pod Daytonskim sporazumom, volim citirati profesora Zdravka Grebu koji je to ovako nekako  rekao: “propasti nećemo, a spasa nam nema.”

Kliker : Za nepuna tri mjeseca koliko je na vlasti  Donald Trump je iz temelja promijenio političku realnost  SAD pa i svijeta. Interesuje me šta istorija kaže za ovakve slučajeve ?

Burić :  Kao istoričar bježim od toga da ikad proričem budućnosti ali ste u pravu kad kažete da je Trump “iz temelja promijenio političku realnost.”  Po viđenjima američkih istoričara ovakav predsjednik do sada nije bio u Bijeloj kući. Možda Andrew Jackson ali ni to poređenje nije baš najbolje.

Jedino što me tješi  i što mislim da se već dešava  je to da su  se institucije SAD-a pokazale izuzetno jakim i da su već u veliku ruku stopirale njegove u osnovi  antidemokratske poteze.Zabrana ulaska muslimanima iz određenih zemalja je zaustavljeno od strane sudova. Njegovi napadi na sudstvo su izazvali reakciju sudstva, pogotovo na federalnom nivou. Napadi na obavještajne  službe SAD su izazvale reakciju  pa se istražuju veze Trumpa sa Rusima za vrijeme Putinovog metiljanja u izbore, itd. Prema tome, vidjet ćemo šta će biti. U svakom slučaju  mislim  da  su mediji jako oružje protiv  političara   koji žele  narušiti demokratske principe.

Kliker :   I na kraju vaš pogled na bosanskohercegovačku djasporu u SAD i šta je  poruka Bosancima i Hercegovcima u ovom dijelu svijeta u ovim varljivm vremenima ?

Burić : Ne želim nikome diktirati kako će živjeti život . Nemam nekih značajnih savjeta jer da ih  imam primjenjivao bih ih  u svome životu! Volim međutim  kada vidim naše ljude, pogotovo mlađe generacije koji uspijevaju u SAD. Drago mi je kada  vidim  da su mladi   aktivni u mijenjanju društva, bilo ovog ovdje,a pogotovo onog dolje, na bolje. I na kraju, naravno volim kada održavaju vezu sa BiH ili drugim dijelovima bivše nam Juge.